"Da se nismo bojali pokazati previše ambicije, ovoj bismo knjizi dali drugi podnaslov: Uvod u filozofiju povijesti. Jer, napokon, takav je i smisao ovog rada, s tom posebnošću, ipak, što umjesto spekulativne analize fenomena povijesti, on ispituje temeljne postavke arhajskih društava; iako poznaju izvjestan oblik "povijesti", ona je nastoje ne uzimali u obzir.

Proučavajući tradicionalna društva nešto nas je posebno zapanjilo: njihova pobuna protiv konkretnog, povijesnog vremena, njihova nostalgija za periodičnim povratkom u mitsko doba početaka, u Veliko Vrijeme. Smisao i funkcija onoga što smo nazvali "arhetipovima i ponavljanjem" otkrivaju nam se samo ukoliko smo razumjeli težnju tih zajednica prema odbijanju konkretnog vremena, njihovo neprijateljstvo spram svake težnje prema "povijesti" samoj po sebi, to jest, povijesti kojom ne upravljaju arhetipovi.«

U ovom radu nećemo određivati problem povijesti kao takve. Naša prvotna namjera bila je da u okviru misaonog polja arhajskih društava izdvojimo neke glavne crte. Činilo nam se da jednostavno iznošenje ovog posljednjega nije nezanimljivo, naročito za filozofa naviklog da svoje probleme i načine njihova rješavanja pronalazi u tekstovima klasične filozofije ili na područjima duhovne povijesti Istoka. Već dugo držimo da je zapadna filozofija u opasnosti da se "provincijalizira": ponajprije kad se ljubomorno ograđuje u svoju vlastitu tradiciju i ignorira, primjerice, probleme i rješenja istočnjačke misli; zatim kad tvrdoglavo prepoznaje samo "položaj" čovjeka historijskih civilizacija, prezirući iskustva "primitivnog" čovjeka poteklog iz tradicionalnih društava.

Držimo da bi filozofska antropologija imala štošta naučiti od načina na koji je pred-sokratovski čovjek (drukčije rečeno - tradicionalni čovjek) procjenjivao vlastiti položaj u Kozmosu. Bolje rečeno: ključni problemi metafizike mogli bi dobiti na značaju upoznavanjem arhajske ontologije."
Mircea Eliade
(Cascaes, ožujak 1945. Pariz, svibanj 1947.)

***

Mircea Eliade (1907. - 1986.) je povjesničar religija, antropolog, hermeneutičar i književnik. Rumunjskog porijekla, bio je ataše za kulturu rumunjskog veleposlanstva u Londonu, a potom u Lisabonu. Godine 1945. postaje profesorom na Ecole des Hautes Etudes i počinje pisati na francuskom jeziku. Predavao je na Sorbonni i mnogim drugim uglednim sveučilištima diljem Europe. Godine 1957. preuzima katedru za povijest religija na University of Chicago.

Glavno obilježje čitavog njegovog stvaralačkog opusa je čežnja za promjenom slike svjjeta, 'imago mundi', koja bi trebala poslužiti dubljem poimanju istinske ljudske prirode, a jedna od glavnih njegovih preokupacija je istraživanje drevnog mentaliteta, toliko različitog od suvremenog. Neumorno istražuje općeljudsku potrebu za sakralnim koja, premda živimo u radikalno desakraliziranom svijetu, još uvijek nije iščezla.

Studirao u Bukureštu i Calcutti; po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o Yogi (1933). Najprije bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim 1940-45. kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, od 1945. sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao povijest religija na Sveučilištu u Chicagu.

Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja javio se eksperimentalnim romanom «Isabel i vražje vode» (1930), svojevrsnim dnevnikom unutarnjih avantura jednog studenta u Indiji. Ezoterička iskustva s korijenima u istočnjačkoj mistici čine građu i njegova drugog romana «Svjetlo koje se gasi» (1934).

Pod naslovom «Gradilište» (Santier, 1935) Eliade je objavio svoj studentski dnevnik iz Calcutte, predstavljen kao "indirektni roman". U istom bengalskom ozračju odvija se i radnja jednog od najboljih Eliadeovih romana «Maitreyi» (1933), intimnom dnevniku otkrivanja ljubavi i indijske duše, vječnoga ženskoga i hindske duhovnosti.

Slijede realistički romani «Povratak iz raja» (Intoarcerea din rai, 1934) i «Huligani» (Huliganii, 1935) o mentalitetu mladog naraštaja. Fantastična su sadržaja proze «Gospođica Cristina» (Domnisoara Cristina, 1936) i «Zmija» (Sarpele, 1837), a «Nebeska svadba» (Nunta in cer, 1938) replika je na ljubavni roman «Maitrey».

Nakon II. svj. rata objavio novele te roman «Svetoivanjska noć» (Noaptea de sdnziene, na franc. 1955), široku fresku rumunjskog i europskog života uoči II. svj. rata, za rata i neposredno nakon njega.

Posljednja su njegova književna djela zbirka fantastičnih novela «U Dionisovu dvorištu» (In curtea lui Dionis, 1977) te roman «Devetnaest ruža» (Nouasprezece trandafiri, 1980).

Važna su mu djela iz povijesti religija («Traktat o povijesti religija», «Mit vječnog povratka»), a bavio se i indološkim, orijentalističkim i mitološkim temama. Ističu se knjige eseja «Oceanografije» (Oceanografie, 1934) te «Euthaniasiusov otok» (Insula lui Euthaniasius, 1943).

Preuzeto iz "Leksikona stranih pisca", ŠK, 2000.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.