Amadis de Bil neuvjereno je slijedio usku uličicu koja je predstavljala najdulji prečac kojim se moglo stići do stanice autobusa 975. Svakoga dana, morao je platiti tri i pol karte, jer je silazio još u pokretu, prije svoje stanice, i potapšao se po džepu da vidi ima li ih još. Ima. Ugledao je neku pticu koja je sjedila na jednoj hrpi smeća, udarajući kljunom po tri prazne konzerve i uspijevajući odsvirati početak Lađara s Volge; stao je, ali ptica je od svirala jednu pogrešnu notu i odletjela, bijesna, mrmljajući kroz kljun psovke na ptičjem. Amadis de Bil vratio se svome putu pjevušeći nastavak melodije; ali i on je pogriješio, i počeo psovati. Biloje sunca, ne puno, ali ravno pred njim, i kraj uličice blago je svjetlucao, jer je pločnik bio mastan; on to nije mogao vidjeti, jer je uličica dvaput skretala, desno, pa onda lijevo. Žene s velikim mekim željama pojavile su se na pragovima, u kućnim ogrtačima koji su razotkrivali veliki manjak čednosti, i pred sebe praznile svoje kante za smeće; zatim su sve zajedno udarile po kanti za smeće...

"Vian je stekao svjetsku slavu i osobit status među ljubiteljima nadrealističkoga i ludističkoga rukopisa, prepunoga čudnovata humora, kreativnoga poigravanja sintaksom i semantikom, apsurda s pokrićem i vesele snovitosti". (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Boris Vian (10. ožujka 1920. - 23. lipnja 1959) od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Studirao filozofiju; nakon II. svj. rata kretao se u pariškim egzistencijalističkim krugovima, svirao jazz, sudjelovao pri snimanju filmova. Već prvim romanom «Pljunut ću na vaše grobove» («J'irai cracher sur vos tombes», 1946; ekraniziran 1959), pod pseudonimom Vernon Sullivan, privukao pozornost publike, problematizirajući za ono doba nesvakidašnje teme: seksualnost, nasilje, rasizam. "Sullivanovi" romani (“Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”) otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije. 

Piše poetske romane prožete humorom: «Kapric i plankton» («Vercoquin et leplancton», 1946), «Jesen u Pekingu» («L'Automne à Pékin», 1947), «Pjena dana» («L'Écume des jours», 1947), «Crvena trava» («L'Herbe rouge», 1950), «Vadisrce» («L'Arrache-Cceur», 1953). Istodobno je objavio zbirku novela «Mravi» («Les Fourmis», 1949), zbirke pjesama «Zaleđene kantilene» («Canti-lenes en gelée», 1950), «Ne želim krepati» («Je vou-drais pas crever», 1963), te kazališna djela «Mesarenje za sve» («L'Équarrissagepour tous», 1948), «Graditelji carstva» («Les Bâtisseurs d'empire», 1959) i dr.

Predosjećajući smrt, ostvario je neke od najuzbudljivijih opisa strahota smrti i ljepote života. Magijom riječi (neobičnim kovanicama, složenicama, jezičnim inovacijama, dosjetkama) čitatelja uvodi u naizmjenično duhovit i nježan, tjeskoban i groteskan, čudesan svijet u kojem se likovi kreću poput mjesečara, sudjelujući u stvaranju snovite stvarnosti.

Za života ga je cijenila tek nekolicina, no nakon smrti postao je legendom, kako zbog svojega djela izrazite maštovitosti i osebujna humora, tako i zbog burnog života te zauzimanja za antimilitarističke ideje. Njegove studije o jazzu, skupljene pod imenom «Kronike o jazzu» («Chroniques de jazz») izdane su posmrtno, 1967.


Izvor: nakladnička bilješka i "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.