Roman kojeg je Boris Vian napisao 1947. godine, i još jedan kojeg je objavio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Boris Vian napisao je sveukupno četiri romana pod pseudonimom Vernon Sullivan: “Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”. Na početku, pretvarao se da se radi o opskurnome američkom "hard-boiled" autoru čija djela Vian samo prevodi.

Mnogi mu kritičari nikad nisu oprostili tu prevaru - ali to je bio tek početak Vianovih nevolja s Vernonom Sullivanom. Zbog romana “Pljuvat ću po vašim grobovima”, našao se čak i pred sudom. Godinu dana nakon njegovog objavljivanja, neki je čovjek počinio ubojstvo kakvo se događa i u romanu. Kraj leša je pronađen roman “Pljuvat ću po vašim grobovima”, otvoren točno na stranici na kojoj se ubojstvo opisuje, što je moralistima bilo dovoljno da osude i autora i djelo za poguban utjecaj na javnost. Tako su prva dva romana iz serije - “Pljuvat ću po vašim grobovima” i “Svi su mrtvaci isti” - neko vrijeme bila čak i zabranjena.

Roman “Svi su mrtvaci isti” priča je to o Danu, koji nastoji pronaći svoje mjesto u zajednici u kojoj je od presudne važnosti boja kože, a on je miješanac što se ipak ne primjećuje, njegova koža ne odaje "crnu sastavnicu". Danov život počinje se komplicirati od dana kada mu dolazi čovjek koji se predstavlja za njegova brata i traži od njega novac, ucjenjujući ga da će svima razotkriti njegovo podrijetlo. U strahu da se to ne dogodi, Dan ubija "svoga brata" i zapada u niz nevolja...


"I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je. prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! I ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so we/fer!

I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te. O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi, i nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće."

( Iz Vianova Pogovora )

Boris Vian (10. ožujka 1920. - 23. lipnja 1959) od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Studirao filozofiju; nakon II. svj. rata kretao se u pariškim egzistencijalističkim krugovima, svirao jazz, sudjelovao pri snimanju filmova. Već prvim romanom «Pljunut ću na vaše grobove» («J'irai cracher sur vos tombes», 1946; ekraniziran 1959), pod pseudonimom Vernon Sullivan, privukao pozornost publike, problematizirajući za ono doba nesvakidašnje teme: seksualnost, nasilje, rasizam. "Sullivanovi" romani (“Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”) otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije. 

Piše poetske romane prožete humorom: «Kapric i plankton» («Vercoquin et leplancton», 1946), «Jesen u Pekingu» («L'Automne à Pékin», 1947), «Pjena dana» («L'Écume des jours», 1947), «Crvena trava» («L'Herbe rouge», 1950), «Vadisrce» («L'Arrache-Cceur», 1953). Istodobno je objavio zbirku novela «Mravi» («Les Fourmis», 1949), zbirke pjesama «Zaleđene kantilene» («Canti-lenes en gelée», 1950), «Ne želim krepati» («Je vou-drais pas crever», 1963), te kazališna djela «Mesarenje za sve» («L'Équarrissagepour tous», 1948), «Graditelji carstva» («Les Bâtisseurs d'empire», 1959) i dr.

Predosjećajući smrt, ostvario je neke od najuzbudljivijih opisa strahota smrti i ljepote života. Magijom riječi (neobičnim kovanicama, složenicama, jezičnim inovacijama, dosjetkama) čitatelja uvodi u naizmjenično duhovit i nježan, tjeskoban i groteskan, čudesan svijet u kojem se likovi kreću poput mjesečara, sudjelujući u stvaranju snovite stvarnosti.

Za života ga je cijenila tek nekolicina, no nakon smrti postao je legendom, kako zbog svojega djela izrazite maštovitosti i osebujna humora, tako i zbog burnog života te zauzimanja za antimilitarističke ideje. Njegove studije o jazzu, skupljene pod imenom «Kronike o jazzu» («Chroniques de jazz») izdane su posmrtno, 1967.


Izvor: nakladnička bilješka i "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.