U romanu “Srcoder” zatječemo sve Vianu drage teme: žudnju za slobodom, veliku osjetljivost prema patnji, pobunu protiv zla i okrutnosti itd. Autor gradi cijeli jedan usporedni svijet, koji nam je istodobno blizak i stran, a u kojemu psihijatar nastoji asimilirati misli svojih pacijenata, majka osjeća opsesivnu ljubav prema svojoj djeci, seljani organiziraju sajam staraca i razapinju konje na križ, lađar na sebe preuzima sramotu svojih suseljana, a župnik u crkvi priređuje osebujne spektakle.

Već i sam naslov djela, “L 'Arrache-coeur”, povezuje cijeli niz razina i teško je prevediv (glagol arracher znači (iš)čupati, nasilno (iz)vaditi, izvući, oteti, slomiti), pa je utoliko rješenje naše vrsne prevoditeljice Višnje Machiedo, Srcoder, u semantičkom, zvučnom i simboličkom smislu najbliže izvorniku.

Ona je sama o tom romanu napisala: "’Srcoder’ se ubraja među najoriginalnije romane druge polovice 20. stoljeća na temu paranoično-mistične majčinske skrbi za djecu koja egoističnoj zaslijepljenosti i okrutnosti pariraju svojim bajkovitim djetinjim svijetom, dok se na jednom drugom naracijskom kolosijeku odvija satirička predstava psihoanalitičke terapije".

U svakom slučaju, kao autor kojemu su bliski nadrealistički postupci, Vian fantazijom, poetičnošću, ironijom, satirom i jezičnom ludičnošću upire u rane besmisla i gorčine, preferirajući mnogostrukost otvorenih pitanja pred jednostavnošću konačnih odgovora.

Boris Vian (10. ožujka 1920. - 23. lipnja 1959) od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Studirao filozofiju; nakon II. svj. rata kretao se u pariškim egzistencijalističkim krugovima, svirao jazz, sudjelovao pri snimanju filmova. Već prvim romanom «Pljunut ću na vaše grobove» («J'irai cracher sur vos tombes», 1946; ekraniziran 1959), pod pseudonimom Vernon Sullivan, privukao pozornost publike, problematizirajući za ono doba nesvakidašnje teme: seksualnost, nasilje, rasizam. "Sullivanovi" romani (“Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”) otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije. 

Piše poetske romane prožete humorom: «Kapric i plankton» («Vercoquin et leplancton», 1946), «Jesen u Pekingu» («L'Automne à Pékin», 1947), «Pjena dana» («L'Écume des jours», 1947), «Crvena trava» («L'Herbe rouge», 1950), «Vadisrce» («L'Arrache-Cceur», 1953). Istodobno je objavio zbirku novela «Mravi» («Les Fourmis», 1949), zbirke pjesama «Zaleđene kantilene» («Canti-lenes en gelée», 1950), «Ne želim krepati» («Je vou-drais pas crever», 1963), te kazališna djela «Mesarenje za sve» («L'Équarrissagepour tous», 1948), «Graditelji carstva» («Les Bâtisseurs d'empire», 1959) i dr.

Predosjećajući smrt, ostvario je neke od najuzbudljivijih opisa strahota smrti i ljepote života. Magijom riječi (neobičnim kovanicama, složenicama, jezičnim inovacijama, dosjetkama) čitatelja uvodi u naizmjenično duhovit i nježan, tjeskoban i groteskan, čudesan svijet u kojem se likovi kreću poput mjesečara, sudjelujući u stvaranju snovite stvarnosti.

Za života ga je cijenila tek nekolicina, no nakon smrti postao je legendom, kako zbog svojega djela izrazite maštovitosti i osebujna humora, tako i zbog burnog života te zauzimanja za antimilitarističke ideje. Njegove studije o jazzu, skupljene pod imenom «Kronike o jazzu» («Chroniques de jazz») izdane su posmrtno, 1967.


Izvor: nakladnička bilješka i "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.