Boris Vian napisao je četiri romana pod pseudonimom Vernon Sullivan: “Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”. Na početku, pretvarao se da se radi o opskurnome američkom "hard-boiled" autoru čija djela Vian samo prevodi.

Mnogi mu kritičari nikad nisu oprostili tu prevaru - ali to je bio tek početak Vianovih nevolja s Vernonom Sullivanom. Zbog romana “Pljuvat ću po vašim grobovima”, našao se čak i pred sudom. Godinu dana nakon njegovog objavljivanja, neki je čovjek počinio ubojstvo kakvo se događa i u romanu. Kraj leša je pronađen roman “Pljuvat ću po vašim grobovima”, otvoren točno na stranici na kojoj se ubojstvo opisuje, što je moralistima bilo dovoljno da osude i autora i djelo za poguban utjecaj na javnost. Tako su prva dva romana iz serije - “Pljuvat ću po vašim grobovima” i “Svi su mrtvaci isti” - neko vrijeme bila čak i zabranjena.

Usprkos tome, ista ta javnost toliko se oduševljavala Sullivan/Vianovim djelima da je samo šest mjeseci nakon što je izašao “Pljuvat ću po vašim grobovima”Vian mogao napustiti svoj posao u francuskom Uredu za normizaciju i živjeti samo od svoga pisanja. No, kletva “Grobova” ni tu nije završila: 1959. godine, kad je, nakon mnogo svađa i nezadovoljstva, konačno dovršena ekranizacija romana, Boris Vian preko volje je otišao na premijeru... i umro ne dočekavši kraj filma.


Rođen 1920., Boris Vian od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Autor brojnih romana, prvi je uspjeh doživio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Pod tim je imenom Vian napisao četiri romana (“Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”), pretvarajući se da je "s američkog engleskog" preveo prethodno nepoznatog hard-boiled autora. Usprkos uspjehu kod publike, "Sullivanovi" romani otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije.

Ali tek će romani potpisani Vianovim pravim imenom zadobiti trajnu ljubav: “Pjena dana”, “Jesen u Pekingu”, “Crvena trava”, “Vadisrce” - kao i priče skupljene u zbirkama “Mravci” i “Ne bih htio krepati” - svi su ti tekstovi puni zaigranog nadrealizma, humanizma i onirizma koji Viana čine jednom od najvažnijih figura francuske i svjetske književnosti 20. stoljeća.

Boris Vian (10. ožujka 1920. - 23. lipnja 1959) od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Studirao filozofiju; nakon II. svj. rata kretao se u pariškim egzistencijalističkim krugovima, svirao jazz, sudjelovao pri snimanju filmova. Već prvim romanom «Pljunut ću na vaše grobove» («J'irai cracher sur vos tombes», 1946; ekraniziran 1959), pod pseudonimom Vernon Sullivan, privukao pozornost publike, problematizirajući za ono doba nesvakidašnje teme: seksualnost, nasilje, rasizam. "Sullivanovi" romani (“Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”) otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije. 

Piše poetske romane prožete humorom: «Kapric i plankton» («Vercoquin et leplancton», 1946), «Jesen u Pekingu» («L'Automne à Pékin», 1947), «Pjena dana» («L'Écume des jours», 1947), «Crvena trava» («L'Herbe rouge», 1950), «Vadisrce» («L'Arrache-Cceur», 1953). Istodobno je objavio zbirku novela «Mravi» («Les Fourmis», 1949), zbirke pjesama «Zaleđene kantilene» («Canti-lenes en gelée», 1950), «Ne želim krepati» («Je vou-drais pas crever», 1963), te kazališna djela «Mesarenje za sve» («L'Équarrissagepour tous», 1948), «Graditelji carstva» («Les Bâtisseurs d'empire», 1959) i dr.

Predosjećajući smrt, ostvario je neke od najuzbudljivijih opisa strahota smrti i ljepote života. Magijom riječi (neobičnim kovanicama, složenicama, jezičnim inovacijama, dosjetkama) čitatelja uvodi u naizmjenično duhovit i nježan, tjeskoban i groteskan, čudesan svijet u kojem se likovi kreću poput mjesečara, sudjelujući u stvaranju snovite stvarnosti.

Za života ga je cijenila tek nekolicina, no nakon smrti postao je legendom, kako zbog svojega djela izrazite maštovitosti i osebujna humora, tako i zbog burnog života te zauzimanja za antimilitarističke ideje. Njegove studije o jazzu, skupljene pod imenom «Kronike o jazzu» («Chroniques de jazz») izdane su posmrtno, 1967.


Izvor: nakladnička bilješka i "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.