Miroslav Akmadža
Franjo Šeper : Mudrošću protiv jednoumlja
- Nakladnik: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić"
- Nakladnik: Otokar Keršovani
- 10/2009.
- 436 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789536729265
- Cijena: 39.82 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
"Kvaliteta Šeperova dijaloga, kojega nam u stvari predstavlja autor, prolazi iz nekoliko bitnih činjenica. Prije svega, Šeper je bio znatno bolje obrazovan od svojih režimskih sugovornika i stoga ih se nije bojao, te je bio sposoban i u nametnutim i teško ograničenim uvjetima (vrijeme, pritisci, i slično), preuzeti inicijativu razgovora i pregovora, to jest voditi razgovore i pregovore u cilju koji je on, sam Šeper, želio, protivno režimskim očekivanjima. S druge strane, Šeper je znao i dobro razumijevao, u kojim okolnostima živi i radi on, a u kojima nositelji režima, koji nisu prezali ni od čega - prije svega od korištenja tajnih službi, prisluškivanja i špijuniranja, a potom i represija, koje je i on doživio, a još više njegovi suradnici, i vjernički narod."
( dr. zn. Agneza Szabo )
Sažetak :
Franjo Šeper (1905.-1981.) istaknuti je hrvatski svećenik, koji je ostavio duboki trag u suvremenoj povijesti Katoličke crkve, kako u Hrvatskoj tako i u Crkvi uopće. Još u vrijeme školovanja za svećenički poziv upoznao je Alojzija Stepinca, uz kojega će usko biti vezan i njegov daljnji životni put. Kada je Alojzije Stepinac 1934. imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, nadbiskup Antun Bauer imenuje Šepera nadbiskupskim tajnikom, što će ostati i u prvo vrijeme samostalne uprave nadbiskupa Stepinca, sve do jeseni 1941. godine. Te godine ga nadbiskup Stepinac imenuje rektorom Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.
Na toj dužnosti Šeper provodi cijeli Drugi svjetski rat, te prve poratne godine do 1951., kada je zbog pritiska komunističkih vlasti premješten za župnika župe Krista Kralja u Zagrebu. S obzirom na to da su 1946. komunističke vlasti osudile i zatvorile nadbiskupa Stepinca, Sveta Stolica je tražila pogodnu osobu koja će ga zamjenjivati do izvršenja kazne. Tako je 1954., na prijedlog nadbiskupa Stepinca, Sveta Stolica Šepera imenovala naslovnim nadbiskupom filipopolskim i zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, s pravima rezidencijalnoga biskupa, za vrijeme dok je nadbiskup Stepinac u zatočeništvu u Krašiću bio spriječen u vršenju svoje biskupske dužnosti. Zbog sve težeg zdravstvenoga stanja kardinala Stepinca, Sveta Stolica je 1958. odlučila da u slučaju ispražnjenja biskupskog mjesta upravu Zagrebačke nadbiskupije u svojstvu apostolskog upravitelja preuzme nadbiskup koadjutor Franjo Šeper.
U tim godinama, dok je Stepinac u zatočeništvu, Šeper se upravljajući Zagrebačkom nadbiskupijom, morao suočavati s komunističkim vlastima u nastojanju obrane interesa i prava Katoličke crkve. Svjestan nastojanja komunističkih vlasti da oslabi snagu Crkve i pokuša je staviti pod svoj utjecaj, Šeper se s puno opreza i mudrosti odnosi prema državnim vlastima. Stojeći čvrsto na stajalištima Svete Stolice i kardinala Stepinca postupno preuzima na sebe ne samo teret odgovornosti prema Zagrebačkoj nadbiskupiji nego i prema cjelokupnoj Crkvi u Jugoslaviji.
Bez obzira na okolnosti Stepinčeva zatočeništva, Šeper nastoji biti s njime u što češćem kontaktu, uz pomoć raznih posrednika, želeći imati njegovo mišljenje kod svih važnijih pitanja. Međutim, smrću kardinala Stepinca 1960. godine, Šeper je prisiljen preuzeti na sebe svu težinu odgovornosti za Crkvu u Jugoslaviji. Iako je do tada nastojao što manje kontaktirati s državnim vlastima, nove okolnosti primorale su ga na sve češće pregovore s komunistima.
Naime dolaskom na čelo Crkve pape Ivana XXIII., mijenja se politika prema komunističkim državama, s ciljem započinjanja dijaloga, što je poslije pretočeno i u odluke Drugoga vatikanskog sabora. Pod vodstvom pape Pavla VI. pokrenuti su pregovori Svete Stolice i Jugoslavije, s ciljem normalizacije odnosa. Šeper osobno nije sudjelovao u pregovorima, ali je Sveta Stolica vodila računa o njegovom mišljenju, kao i o mišljenju svih jugoslavenskih biskupa. Nezadovoljan nekim točkama sporazuma, Šeper je pokušao uvjeriti papu da odgodi podpisivanje sporazuma, do kojeg je ipak došlo 1966. godine, jer je papa Pavao VI. smatrao taj čin važnim za budućnost Crkve u zemljama pod komunističkom vlašću.
Šeper se istaknuo svojim radom na Drugom vatikanskom saboru, te je 1965. imenovan kardinalom, a 1968. i predstojnikom Zbora za nauk vjere, zbog čega napušta dužnost zagrebačkog nadbiskupa i odlazi u Rim. Tako je kardinal Šeper izabran na najvišu crkvenu dužnost na koju je jedan Hrvat ikada došao u povijesti Katoličke crkve. To će natjerati jugoslavenske vlasti na dodatno ublažavanje politike prema Svetoj Stolici, zbog spoznaje da bi Šeper na tako visokoj crkvenoj dužnosti mogao utjecati na stavove zapadnih diplomata o prilikama u Jugoslaviji.
Uslijedila je uspostava diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice 1970. i posjet jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza papi Pavlu VI. godine 1971. Šeper je sve vrijeme dok je bio na toj dužnosti pomno pratio stanje u Jugoslaviji i brinuo o položaju Crkve. I nasljednici pape Pavla VI., Ivan Pavao I. i Ivan Pavao II. zadržali su Šepera na dužnosti predstojnika Zbora za nauk vjere. Kada je Poljak Ivan Pavao II. preuzeo vodstvo Katoličke crkve i zadržao Šepera na mjestu predstojnika Zbora za nauk vjere, može se reći da su Crkvom upravljala dvojica svećenika iz slavenskih zemalja pod komunističkim vodstvom, što je sigurno imalo utjecaja i na politiku komunističkih vlasti u tim zemljama, kao i općenito na promjene na komunističkom istoku. Tek 1980. papa Ivan Pavao II. udovoljit će Šeperovoj molbi za razrješenje s navedene dužnosti, nakon čega će ubrzo Šeper umrijeti, krajem 1981. godine.
Franjo Šeper se svojim ustrajnim radom i izuzetnom mudrošću uspješno nosio s komunističkim vlastima, štiteći interese Katoličke crkve, ali i hrvatskog naroda u teškom razdoblju njihove povijesti. Čvrsto je ostao odan politici Svete Stolice i na liniji djelovanja svoga predhodnika kardinala Stepinca u odnosu prema komunističkim vlastima u Jugoslaviji.
( dr. zn. Agneza Szabo )
Sažetak :
Franjo Šeper (1905.-1981.) istaknuti je hrvatski svećenik, koji je ostavio duboki trag u suvremenoj povijesti Katoličke crkve, kako u Hrvatskoj tako i u Crkvi uopće. Još u vrijeme školovanja za svećenički poziv upoznao je Alojzija Stepinca, uz kojega će usko biti vezan i njegov daljnji životni put. Kada je Alojzije Stepinac 1934. imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, nadbiskup Antun Bauer imenuje Šepera nadbiskupskim tajnikom, što će ostati i u prvo vrijeme samostalne uprave nadbiskupa Stepinca, sve do jeseni 1941. godine. Te godine ga nadbiskup Stepinac imenuje rektorom Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.
Na toj dužnosti Šeper provodi cijeli Drugi svjetski rat, te prve poratne godine do 1951., kada je zbog pritiska komunističkih vlasti premješten za župnika župe Krista Kralja u Zagrebu. S obzirom na to da su 1946. komunističke vlasti osudile i zatvorile nadbiskupa Stepinca, Sveta Stolica je tražila pogodnu osobu koja će ga zamjenjivati do izvršenja kazne. Tako je 1954., na prijedlog nadbiskupa Stepinca, Sveta Stolica Šepera imenovala naslovnim nadbiskupom filipopolskim i zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, s pravima rezidencijalnoga biskupa, za vrijeme dok je nadbiskup Stepinac u zatočeništvu u Krašiću bio spriječen u vršenju svoje biskupske dužnosti. Zbog sve težeg zdravstvenoga stanja kardinala Stepinca, Sveta Stolica je 1958. odlučila da u slučaju ispražnjenja biskupskog mjesta upravu Zagrebačke nadbiskupije u svojstvu apostolskog upravitelja preuzme nadbiskup koadjutor Franjo Šeper.
U tim godinama, dok je Stepinac u zatočeništvu, Šeper se upravljajući Zagrebačkom nadbiskupijom, morao suočavati s komunističkim vlastima u nastojanju obrane interesa i prava Katoličke crkve. Svjestan nastojanja komunističkih vlasti da oslabi snagu Crkve i pokuša je staviti pod svoj utjecaj, Šeper se s puno opreza i mudrosti odnosi prema državnim vlastima. Stojeći čvrsto na stajalištima Svete Stolice i kardinala Stepinca postupno preuzima na sebe ne samo teret odgovornosti prema Zagrebačkoj nadbiskupiji nego i prema cjelokupnoj Crkvi u Jugoslaviji.
Bez obzira na okolnosti Stepinčeva zatočeništva, Šeper nastoji biti s njime u što češćem kontaktu, uz pomoć raznih posrednika, želeći imati njegovo mišljenje kod svih važnijih pitanja. Međutim, smrću kardinala Stepinca 1960. godine, Šeper je prisiljen preuzeti na sebe svu težinu odgovornosti za Crkvu u Jugoslaviji. Iako je do tada nastojao što manje kontaktirati s državnim vlastima, nove okolnosti primorale su ga na sve češće pregovore s komunistima.
Naime dolaskom na čelo Crkve pape Ivana XXIII., mijenja se politika prema komunističkim državama, s ciljem započinjanja dijaloga, što je poslije pretočeno i u odluke Drugoga vatikanskog sabora. Pod vodstvom pape Pavla VI. pokrenuti su pregovori Svete Stolice i Jugoslavije, s ciljem normalizacije odnosa. Šeper osobno nije sudjelovao u pregovorima, ali je Sveta Stolica vodila računa o njegovom mišljenju, kao i o mišljenju svih jugoslavenskih biskupa. Nezadovoljan nekim točkama sporazuma, Šeper je pokušao uvjeriti papu da odgodi podpisivanje sporazuma, do kojeg je ipak došlo 1966. godine, jer je papa Pavao VI. smatrao taj čin važnim za budućnost Crkve u zemljama pod komunističkom vlašću.
Šeper se istaknuo svojim radom na Drugom vatikanskom saboru, te je 1965. imenovan kardinalom, a 1968. i predstojnikom Zbora za nauk vjere, zbog čega napušta dužnost zagrebačkog nadbiskupa i odlazi u Rim. Tako je kardinal Šeper izabran na najvišu crkvenu dužnost na koju je jedan Hrvat ikada došao u povijesti Katoličke crkve. To će natjerati jugoslavenske vlasti na dodatno ublažavanje politike prema Svetoj Stolici, zbog spoznaje da bi Šeper na tako visokoj crkvenoj dužnosti mogao utjecati na stavove zapadnih diplomata o prilikama u Jugoslaviji.
Uslijedila je uspostava diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice 1970. i posjet jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza papi Pavlu VI. godine 1971. Šeper je sve vrijeme dok je bio na toj dužnosti pomno pratio stanje u Jugoslaviji i brinuo o položaju Crkve. I nasljednici pape Pavla VI., Ivan Pavao I. i Ivan Pavao II. zadržali su Šepera na dužnosti predstojnika Zbora za nauk vjere. Kada je Poljak Ivan Pavao II. preuzeo vodstvo Katoličke crkve i zadržao Šepera na mjestu predstojnika Zbora za nauk vjere, može se reći da su Crkvom upravljala dvojica svećenika iz slavenskih zemalja pod komunističkim vodstvom, što je sigurno imalo utjecaja i na politiku komunističkih vlasti u tim zemljama, kao i općenito na promjene na komunističkom istoku. Tek 1980. papa Ivan Pavao II. udovoljit će Šeperovoj molbi za razrješenje s navedene dužnosti, nakon čega će ubrzo Šeper umrijeti, krajem 1981. godine.
Franjo Šeper se svojim ustrajnim radom i izuzetnom mudrošću uspješno nosio s komunističkim vlastima, štiteći interese Katoličke crkve, ali i hrvatskog naroda u teškom razdoblju njihove povijesti. Čvrsto je ostao odan politici Svete Stolice i na liniji djelovanja svoga predhodnika kardinala Stepinca u odnosu prema komunističkim vlastima u Jugoslaviji.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
