Knjiga, na preko 500 stranica u boji i više od 420 slika i ilustracija te obimnu bibliografiju i kronologiju događaja vezanih za gradnju katedrale, donosi rezultate proizašle iz znanstvenog projekta "Reprezentativna sakralna arhitektura jadranske Hrvatske od 13. do 16. stoljeća."

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najizvorniji je i najznačajniji spomenik hrvatske arhitekture XV. i XVI. stoljeća. S punim se pravom nalazi u svakoj antologiji ranorenesansne umjetno­sti. Njezinu originalnost i lokalpatriotski ponos, koji je nužno stvarala, najrječitije potvrđuje crtež što ga donosi Faust Vrančić u glasovitoj knjizi "Machinae novae" (1595), rekavši daje crta jer je ona ukras domovine - premda njezin jedinstveni kameni krov nije njegov pronala­zak.

Kao fenomeni jednog vremena kamene katedrale srednjega vijeka nesumnjivo pripadaju među najosebujnija ljudska postignuća prošlosti. Katedrala sv. Jakova u Šibeniku jedno je od njih. Među srodnim europskim primjerima ona se ne ističe svojom veličinom, nekom bezvremenom ljepotom i skladom pojave ili pak  izuzetnim  visinama svodova i širinama raspona lukova, a niti  brojnošću kipova i  bogatstvom unutrašnje opreme.

Ona se ističe svojom neobičnom, još uvijek zagonetnom pojavom koja se poput velikog srebrnog relikvijara utisnula među kućama grada Šibenika. Kome trebamo zahvaliti ljepotu njezinih oblih kamenih svodova i vitke kupole, našem Jurju Zadraninu ili pak udomaćenom Firentincu Nikoli? Tko su ostali njezini graditelji i kakav je njihov doprinos njezinu današnjem liku? To su samo neka od pitanja na koja autor u ovoj knjizi pokušava naći odgovor.

 
**

Knjiga Predraga Markovića, nastala cizeliranjem disertacije obranjene 2002. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svojevrsni je integral cjelokupne dosadašnje literature koju on analizira iznimno objektivno, vidjevši u njoj gotovo kongenijalni napor povjesničara umjetnosti, domaćih i stranih, da razumiju Rubikov problem šibenske katedrale i sami dodaju svoj kamen u njezinoj mental­noj rekonstrukciji.

Iz ove knjige jasno proizlazi da se o šibenskoj stolnici, nakon monografija austrijskih povjesničara umjetnosti Grausa, Freya i Folnesicsa, pisalo često s gotovim zaključ­cima temeljenim više na intuitivnom, pa i afektivnom rezoniranju i temeljem razmatranja pojedinih problema, nego na cjelovitom proučavanju čitavog njenzina konstrukcijskog stroja. Odmah možemo istaknuti najvažniju vrijednost Markovićeve rigorozno provedene analize i sinteze koja iz nje proizlazi: u ovoj se monografiji po prvi put kalibriraju zaista sve razvojne faze katedrale sv. Jakova.

Premda se autor pokušava oprijeti sugestivnosti kojom nas Jurjev temperament osvaja, visoko valorizirajući udio Jurjevih prethodnika i, još više, kreativni doprinos Nikole Firentinca, koji gaje naslijedio - Dalmatincu je posvetio središnje poglav­lje knjige. Prateći ga na gradilištu, preko njegovih djela i kroz prizmu niza dokumenata, kao da je naš suvremenik - Marković donosi nove poglede na domete Jurjeva udjela u čitavoj gradnji; donosi pravorijek u atribuciji gornjeg renesansnog dijela svodova i kupole katedrale; na uvjerljiv način razrješuje problem geneze trolisnog pročelja; izvlači Nikolu iz Jurjeve sjene; konačno - nudi nov odgovor na možda i osnovno pitanje: zašto je uopće šibenska katedrala sva i samo od kamena.

dr. sc. Joško Belamarić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.