Radnja romana događa se u Bihaću, nakon rata u Bosni. Vrijeme jest mirnodobsko, svakodnevni život teče dalje, čak su i sjećanja na rat pomalo izblijedjela, ali neka teška "ratna" energija i dalje kola u dušama ljudi. Imam dojam da je tako ne samo kada su u pitanju vaši literarni junaci, već da je takva situacija i u stvarnosti u BiH. Griješim li?

Ratno iskustvo mnogima ne dopušta da se oslobode kao pojedinci. Srozalo ih je na robove patriotskih lagarija. Kad god treba narodu utjerati strah u kosti, eto ti raznoraznih udruženja bivših boraca na ulicama i njihovih grubih, isključivih prvaka. Prijete i ucjenjuju javnost svojim ratnim ranama. Podižu temperaturu na političkoj pozornici zapaljivom retorikom.

Taman kada pomisliš da se društvo počelo konsolidovati, tkivo popuca po šavovima. Stanje se vrati na nulu. Na podjelu između tri kukavna konstitutivna naroda, jalova, siromašna. U Bosni i Hercegovini se ne prave pomaci naprijed zato što je istinski poduhvat okupiti njene građane oko zajedničkih političkih stremljenja. Osjeća se i dan-danas zadah prošlog rata koji nikad nije prevaziđen. Nismo uskočili u neko zdravije ozračje poslije Daytonskog sporazuma. I dalje se previjamo u istoj smrdljivoj umobolnici, s tom razlikom što se ne puca. I što je McDonald's proradio. Nemoguće je te okolnosti previdjeti pišeš li o sadašnjosti u nekadašnjoj centralnoj jugoslovenskoj republici, koja se nekoć dičila industrijalizacijom i slogom među svojim narodima i narodnostima.

Glavna junakinja koja nas vodi kroz ovu "bosansku priču" djevojka je Rejhana, meni osobno jako drag lik, pun životne snage. Zato me zanima, zašto ste, kao pisac, odlučili da u naslovu  knjige date prednost jednom drugom liku, i to muškarcu?

U recenziji na Hrvatskom radiju kritičar je roman okarakterisao kao triler s naglaskom na cyberpunku, to jest na sprezi između čovjeka i kompjutera. U toj mojoj knjizi radnja se valja poput nabujale rijeke. Ona svašta nosi u sebi, od leševa do dragocjenih predmeta i žutih bundeva. Puna je vegetacije, žive i mrtve. Huči i grana se u podosta rukavaca.

Ali glavni tok se neumitno kreće ka zacrtanoj destinaciji na dalekom obzoru. Činilo mi se da bi bilo susretljivo s moje strane da preko naslova nagovijestim kamo tačno sva ta vodurina teče, da dam neki putokaz ali da opet ne pokvarim feštu čitanja. Pada mi sad na pamet - mada mi to nije bilo na umu kad sam imenovao roman - film Treći čovjek. Harizmatični Harry Lime, "treći čovjek", pojavljuje se tek u drugoj polovini tog Wellesovog remek-djela.

Čovjek iz podruma je Bosanac koji živi u Americi. On doista ima svoj "ured" u prostoriji koja je nekoliko katova ispod zemlje, ali čini mi se da je podrum na koji Vi mislite prvenstveno u njegovoj glavi. Mračna sjećanja, tjeskoba, težina, rat u Bosni.... Je li to taj podrum u kojem likovi vašeg romana, ali i ljudi u BiH i dalje žive i nikako da iz njega iziđu, a na koji vi u svom naslovu aludirate?

Podrum nije prostorija u kojoj se nužno zbiva nešto loše, kako to već biva u hororima. U njemu se mogu uzgajati gljive, praviti sirevi, čuvati vino. Neko će takvo mjesto iskoristiti kao radionicu. I restorani su česti pod zemljom.

Zuherovom podrumu, smještenom u suterenu jedne bruklinške zgrade, ne bih pripisivao isključivo negativna svojstva. Ondje taj moj junak ima svoj kompjuter i servere. Tu programira jednostavne, starinske videoigre. Na kraju romana se spominje i jedan drugi podrum - gruba imitacija pećine iz praistorijske ere. Na zidovima te odaje nalaze se raznobojni otisci ljudskih dlanova. I ovaj podrum mi izgleda uzbudljiv, neko područje nesputanog mladalačkog stvaralaštva. Nedepresivan je, nabijen neznanom energijom koja tek treba da bukne na površinu. 

(iz razgovora koji je s Nihadom Hasanovićem vodila Ana Đokić za Moderna vremena Info)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.