Nick Kent
Tamna strana rocka : Izabrani tekstovi o rock glazbi
- Nakladnik: Naklada Ljevak
- Prijevod: Denis Leskovar
- 06/2012.
- 524 str., meki uvez
- ISBN 9789533034799
- Cijena: 22.43 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Znamenita knjiga engleskog rock kritičara Nicka Kenta (1951) "Tamna strana rocka" kreirana je poput svojevrsnog mozaika koncipiranog od najboljih eseja (ili njihovih dijelova), opširnih prikaza ili pak intervjua objavljenih sedamdesetih u NME-u, osamdesetih i početkom devedesetih u časopisu The Face, te u drugim publikacijama i novinama, poput francuskog Libérationa, i funkcionira kao zabavno premda ne i površno štivo.
Ispod gornjeg, površinskog sloja iščitavamo Kentov propitivački stav spram famozne „rock and roll autodestruktivnosti“: postoji li veza između samouništenja i kreativnosti? Zašto je nadahnuće za mnoge od najboljih albuma suvremene glazbe, od zbirke sirovih protopunk budnica na prva dva albuma The Stoogesa i Bowiejevog europeiziranog art-rock čudovišta Low do najboljih ostvarenja Milesa Davisa ili Kurta Cobaina, proizašlo iz najmračnijih kutova ljudske psihe? Kako bi pjesme ‘ludog dijamanta’ Syda Barretta zvučale da je njihov autor, metaforički kazano, pripadao svijetu običnih ljudi, a ne ondašnjem psihodeličnom rock podzemlju prošaranom svakodnevnim LSD-tripovima? Još izravnije: gdje je granica između genijalnosti i ludila?
Na takva pitanja nemoguće je dati precizan odgovor, no ako je netko itekako kvalificiran da se njima pozabavi, onda je to Nick Kent – čovjek kojemu su opijati i autodestrukcija i samome umalo došli glave. Sredinom sedamdesetih nekadašnja rock-kritičarska zvijezda transformirala se u uličnog narkića koji je na fotografijama, prema vlastitom priznanju, nalikovao upravo oslobođenom zatvoreniku nacističkog koncentracijskog logora.
Mnogi od Kentovih – i naših – heroja nisu uspjeli preživjeti, no on jest. I eno ga danas u Francuskoj, gdje vodi razmjerno povučen obiteljski život i povremeno još uvijek piše, premda donekle rezigniran trenutnim stanjem rock novinarstva i moderne glazbene scene. No baš zato valja se povremeno osvrnuti unatrag i pročitati štivo s potpisom čovjeka koji vlastitu profesiju nije mogao niti zamisliti odvojenu od „stvarnog života“, ma što to značilo.
Denis Leskovar
***
Nick Kent rođen je i odrastao u Londonu. Početnu reputaciju stekao je još na koledžu Bedford pišući za britanske underground novine, a potom je slijedio i poziv iz tjednika New Musical Express, s kojim je surađivao tijekom sedamdesetih. U to vrijeme počeo je i glazbeničku karijeru, i to kao član prve postave Sex Pistolsa, a potom i snimajući s vlastitim bendom The Subterraneans. Osamdesetih je pisao za The Face, Arenu, Sunday Times, Spin, Vox i brojne druge časopise. Devedesetih godina preselio se u Francusku, gdje i danas živi sa svojom suprugom – novinarkom Laurence Romance – i njihovim sinom Jamesom. Godine 2002. dobio je nagradu NME-ja God-like genius, koja mu je uručena povodom uspješne tridesetogodišnje karijere. Trenutačno surađuje s Guardianom, rock-mjesečnikom Mojo i francuskim dnevnim novinama Libération.
Ispod gornjeg, površinskog sloja iščitavamo Kentov propitivački stav spram famozne „rock and roll autodestruktivnosti“: postoji li veza između samouništenja i kreativnosti? Zašto je nadahnuće za mnoge od najboljih albuma suvremene glazbe, od zbirke sirovih protopunk budnica na prva dva albuma The Stoogesa i Bowiejevog europeiziranog art-rock čudovišta Low do najboljih ostvarenja Milesa Davisa ili Kurta Cobaina, proizašlo iz najmračnijih kutova ljudske psihe? Kako bi pjesme ‘ludog dijamanta’ Syda Barretta zvučale da je njihov autor, metaforički kazano, pripadao svijetu običnih ljudi, a ne ondašnjem psihodeličnom rock podzemlju prošaranom svakodnevnim LSD-tripovima? Još izravnije: gdje je granica između genijalnosti i ludila?
Na takva pitanja nemoguće je dati precizan odgovor, no ako je netko itekako kvalificiran da se njima pozabavi, onda je to Nick Kent – čovjek kojemu su opijati i autodestrukcija i samome umalo došli glave. Sredinom sedamdesetih nekadašnja rock-kritičarska zvijezda transformirala se u uličnog narkića koji je na fotografijama, prema vlastitom priznanju, nalikovao upravo oslobođenom zatvoreniku nacističkog koncentracijskog logora.
Mnogi od Kentovih – i naših – heroja nisu uspjeli preživjeti, no on jest. I eno ga danas u Francuskoj, gdje vodi razmjerno povučen obiteljski život i povremeno još uvijek piše, premda donekle rezigniran trenutnim stanjem rock novinarstva i moderne glazbene scene. No baš zato valja se povremeno osvrnuti unatrag i pročitati štivo s potpisom čovjeka koji vlastitu profesiju nije mogao niti zamisliti odvojenu od „stvarnog života“, ma što to značilo.
Denis Leskovar
***
Nick Kent rođen je i odrastao u Londonu. Početnu reputaciju stekao je još na koledžu Bedford pišući za britanske underground novine, a potom je slijedio i poziv iz tjednika New Musical Express, s kojim je surađivao tijekom sedamdesetih. U to vrijeme počeo je i glazbeničku karijeru, i to kao član prve postave Sex Pistolsa, a potom i snimajući s vlastitim bendom The Subterraneans. Osamdesetih je pisao za The Face, Arenu, Sunday Times, Spin, Vox i brojne druge časopise. Devedesetih godina preselio se u Francusku, gdje i danas živi sa svojom suprugom – novinarkom Laurence Romance – i njihovim sinom Jamesom. Godine 2002. dobio je nagradu NME-ja God-like genius, koja mu je uručena povodom uspješne tridesetogodišnje karijere. Trenutačno surađuje s Guardianom, rock-mjesečnikom Mojo i francuskim dnevnim novinama Libération.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
