Ne vjerujem u čovječanstvo, ali vjerujem u pojedinca. Čovječanstvo oduvijek ide k vragu. Fora je u tome što tamo i treba završiti. Svijet je postao pustinja, ovaj ljudski, a u toj pustinji mi tragamo za ljubavlju, za apsolutom, za bilo kakvim ispunjenjem. Potraga nije završena. Svaka je ljubav tužna. Tuga se prepliće sa sretnim trenucima, uvijek. Život je takav. Inače, ista je to potraga, neodvojiva....

U "Viljevu" se kategorija prostor-vremena slama, biva samljevena u rečenice, u binarne nizove i transkripte transmisija, u visoko kvalitetnu književnost ispisanu rijetko viđenom uvjerljivošću, kompaktnošću i izbrušenošću stila. Bekavčevo književno tkivo ni nakon dva romana ne da se bezrezervno utrpati u kategorije (susreće se ovdje SF, informatika, elektrotehnika, okultizam, astronomija, astrologija,...

Rijeke, planine, pustinje ono su što spaja različite svjetove, dvije obale, dvije pokrajine, dva rubna života, ono su što pruža ruke različitostima i ujedinjuje ih. Jednak princip, čini se, primjenjuje čovjek... oformi tako tijekom vremena nove i blistave šetnice, promenade i bulevare kao mjesta koja su centar života, a onda već u sljedećoj ili generaciji koja dođe poslije nje u tu gradsku, bulevarsku...

Mene uopće ne zanima grli li netko stabla, vjeruje u boga ili skuplja leptire ako ga to veseli, ako tako adekvatno uspijeva izaći na kraj sa sobom i svijetom i pritom nekom ozbiljno ne nauditi. Ja se ipak moram baviti tim ping-pongom s prazninom, održavati partiju. I nadam se da će završiti poslovicom - onom da pobjeda uopće nije bitna. Da je bilo važno sudjelovati, dati sve od sebe. Pa onda - tko je jamio,...

S jedne strane crni motivi, tjeskoba i s time povezani ponavljajući pojmovi (trulež, zmije, kosti, smrt, prašina, crna čaša) kao sredstvo kojim se iskazuje melankolija i tuga, podebljani s druge strane osobnim osjećajem neugodne ispraznosti i nedogađanja („da, sve je više sunca na tjemenu/i sve se teže suočavam s činjenicama" - pjesma Srpanj, nedovršeno) koje je autor iscijedio iz sušnih, vrelih...

Jedino što bih molio hrvatskog čitatelja ovog razgovora jest da pokuša zamisliti kako je to živjeti u društvu koje zabranjuje upotrebu jezika koji govori kući sa svojim roditeljima i sestrama, sa susjedima i prijateljima... i na kojem su te učili moliti se Bogu... i koji govori tvoja baka koja uz puno truda zna četiri riječi na kastiljskom. Tko je sposoban zabraniti jezik sposoban je zabraniti...