Snolike, somnabulne proze Selvedina Avdića istinsko su otkriće; na koncu, kad se po strani ostave svi pokušaji otključavanja priče i tumačenja značenja, ostaje katarzični užitak pročitanog, čitateljeva zahvalnost za sve u tekstu proživljeno.

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici.

Upravo svojom ekscentričnom srdačnošću Medo će spriječiti drvosječu u naumu da sruši, odnosno usmrti jedno stablo. Odlučan da spasi napadnuti bor, domislio se pojesti zlikovca, ali nije se ipak mogao suzdržati da ga od srca ne izgrli, što je bilo više nego dovoljno da ovaj nestane bez traga.

Svi mi oslikavamo jedni drugima priče i živote, samo ovisi u kojoj mjeri, kojoj boji i kojem tonalitetu. Volim unijeti vedrinu, veselje i kiselo zelje u priče koje oslikavam i nemam problem s onim napisanim. Veći mi je problem što mnoge predivne priče ne ugledaju svjetlo dana, a neke suhe, neinspirativne vire iza svakog ugla, rađaju se, niču, multipliciraju u svim oblicima

Mislim da smo stvorili savršen sustav sigurnosti, manjka rizika. Sve što činimo usmjereno je prema ubijanju svakog rizika, svake mogućnosti skakanja u nepoznato, sveg nepredvidivog i drugačijeg. A mene zanima što to čini onom ljudskom u nama. Mislim da sam s Omarom tek zagrebala površinu te teme, valjda sam zato tako polovično zadovoljna njome.