Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Šarm nekih eseja je opak. U njima se ne otkriva autorova skromnost vezana uz opsege osobnoga znanja već se ukazuje na njegovu poduzetnu želju da svoju šaroliku publiku naelektrizira za raspravu, da je podvrgne nametima kritičkog mišljenja. Upravo esej označava novi oblik uspostavljanja postmoderne osjećajnosti na hrvatskom kulturnom prostoru, a proces njezine kontekstualizacije je nastavljen ovim...

Ljubav, ovakva i onakva, roditeljska, susjedska, heteroseksualna, “muška“, “ženska“, provlači se polako, poput magle iz horror filmova, ovom odličnom zbirkom. Ljubav zna biti pomalo jeziva, nekad pomaknuta, povremeno seksi, povremeno otuđujuća – i najčešće duhovita. Nekad je nigdje nema – pa “vagina misli da je piškenje smisao života“ –  a nekad...

Damir Miloš, i dalje sklon povremenim jezičnim eksperimentima na razini sintakse, zadnjim je naslovima promijenio svoj izraz do razine na kojoj ispisuje vrlo pročišćenu prozu u kojoj se originalnost i eksperiment iskazuju u drugoj domeni, onoj fabule. Neimenovani pripovjedač “Mekih ulica” niže kratke zapise u kojima se može iščitati ne samo fenomenologija otočke samoće i tajanstvenosti mora,...

Progovoriti o smrti u našoj je kulturi izuzetno rijetko i izuzetno hrabro. No, kada to netko učini, to se pamti i o tome se desetljećima priča. Čak toliko glasno da zapis o smrti nadglasa druge autorske zapise istoga pisca... Smrt kod Jelenovića naprosto živi u svijetu, u njegovu susjedstvu, skriva mu se pod jastukom, drsko i otvoreno odgađa posljednji napad na tijelo, jer zna da se radi o srazu u kojemu je,...

Izranjajući iz prostora-nakon-prostora mišljenih na način teritorijalnosti, u vremenu nakon vremena svih prohuhjalih postova, pogled je jedini jamac stvarnosti svijeta kao percepcije. Ili, kada je riječ o Bečanoviću, svijeta koji, bježeći od granica, sam sebi postavlja granice, riječima otvarajući možda onu posljednju granicu nakon koje se može, ako se zna kako, konačno otvoriti kontinuitet. A...