Pisana riječ je sama po sebi najpreciznija. U fotografiji uvijek postoji neizostavna manipulacija, po inerciji, a to je kadar i trenutak. Ne znaš što je izvan kadra i što je bilo prije i poslije toga, trenutka kad je to snimljeno. To je narav fotografije. Ta manipulacija je opasna jer ona je isječak stvarnosti. Stoga je ona uvijek problematična.

Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Moja sasvim neobična situacija je u tome što nakon što napišem knjigu nemam o njoj nikakav vrijednosni stav. Ne znam je li odlična, ili je naprosto smeće. Da bih došao do te tajanstvene odgonetke uopće ne konzultiram kritičare, nego nekoliko svojih intimnih prijatelja i prijateljica, koji znaju otkriti gdje su vrijednosti, a gdje vrebaju skrivene mane.

Ovo je jako političan roman, priča o rasi, spolu, kolonijalizmu, politici na i prema Karibima, ali zamotana u legendu o sireni. Niti jednu od navedenih tema izrijekom ne spominjem jer vjerujem da je ključ pisanja političkog romana u izbjegavanju spominjanja politike i korištenju drugih okvira ili struktura pri predstavljanju temeljne ideje.

Ne prihvaćam društvena ograničenja koja se u patrijarhalnom društvu nameću udovicama, starijim ženama, ili starijim neudanim ženama. Nadam se da ponovno osmišljavam tko sam i tko svi možemo biti, opirući se ograničenjima restriktivnih ženskih uloga. Jako sam dobra u ponovnom osmišljavanju: iz bankarice u spisateljicu, Amerikanke u Slovenku.