Poticanje male djece na učenja jezika izuzetno je važno. Što se prije započne s poticanjem govorno-jezičnog razvoja, to će dijete brže i bolje napredovati. Najprihvatljiviji oblik učenja govora je igra. Slikovnicu ili priču potrebno je uvoditi u djetetov život tako da ona od igračke koju dijete opipava, razgledava i prelistava postane omiljeni predmet poput igračke. Roditelj i drugi odrasli koji djetetu...

Ukratko, pedijatri na redovitim sistematskim pregledima čitaju s djecom i roditeljima za dob djeteta adekvatne slikovnice. Pregled se počne sa slikovnicom koja može poslužiti i kao sredstvo u procjeni psihomotornog razvoja djeteta, kao npr. sredstvo za distrakciju kod cijepljenja, na kraju pregleda slikovnica se poklanja djetetetu s kratkim uputama roditeljima o važnosti čitanja djeci od najranije dobi.

Zapravo se puno faktora mora poklopiti da bismo rekli da je nešto dobra slikovnica – to prepoznajemo promatranjem i poznavanjem vizualnih zakonitosti, osviještenim gledanjem – što nas onda opet vraća na obrazovanje. I moramo biti u stanju nešto prepoznati kao kvalitetno čak i ako to ne odgovara našem senzibilitetu ili ukusu.

Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude.