Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Božidar Alajbegović • 28.12.2017.

Božidar Alajbegović : Kratki pregled nekoliko značajnijih proznih knjiga hrvatske književnosti u 2017.

Ilustracija: Openclipart.org

Kalendarski kraj godine vrijeme je kad valja malo prikočiti, pogledati u retrovizor i osvrnuti se unazad, podvući crtu pod proživljeno i učinjeno te rezimirati proteklo 12-mjesečno razdoblje. No, uvijek se osjećam pomalo nelagodno pri sastavljanju godišnjih inventura  najboljih knjiga proze hrvatskih autorica i autora jer sam svjestan neizbježne okljaštrenosti tih pregleda. Naime, izdavači tempiraju izlazak većine novih knjiga za Interliber i pulski festival Sa(n)jam knjige, pa u pregledima najboljih knjiga sastavljenima pred kraj kalendarske godine niti ne mogu biti zastupljene one koje su objavljene pred te dvije knjiške manifestacije, jer te knjige nisu još ni stigle biti pročitane, i stručnu recepciju doživjet će tek u idućoj godini (kao npr. nove knjige Miljenka Jergovića, Marine Šur Puhlovski, Zorice Radaković, Andrije Škare, Korane Serdarević, Mihaele Gašpar, Pavla Pavličića, itd.). Baš kao što je u ovom pregledu mjesto dobila i "Stajska bolest" Slađane Bukovac, iako je formalno objavljena u prosincu 2016. godine.

Ipak, uspoređujući do sada pročitanu hrvatsku proznu produkciju u 2017. s prošlogodišnjom, ne može se previdjeti da je bila „mršavija“ od one objavljene u 2016. godini. No, iako u 2017. nismo dobili neupitna remek-djela poput romana „Sjećanje šume“ Damira Karakaša i „Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka, nametnulo se nekoliko proznih knjiga hrvatskih autorica i autora koje svakako zaslužuju čitanje i odlikuju se visokom razinom kvalitete. 

Među pojedinim knjigama u ovom osobnom izboru uočljiva je poveznica - društveno-socijalna analitičnost i kritičnost. Naime, živimo u vremenu izrazite socijalne raslojenosti i društvenih nepravdi te brojnih anomalija, na što pojedini autori upozoravaju transferirajući te negativne sastavnice društvene stvarnosti u tkiva svojih književnih djela. No, iako su te odrednice prevladavajuće, nikako nisu njihov jedini sastojak. Naime, sve te knjige obilno su nadograđene i vrlo uvjerljivom psihologizacijom; u knjigama iz ovog izbora koje su fikcijske autori sugestivno posreduju intimne svjetove protagonista, autentično oslikavaju njihova emocionalna i mentalna stanja: njihove dvojbe, strahove, nade, njihove tjeskobe, htijenja, želje, njihova samooptuživanja i borbu sa zbiljom.

Kod dviju dnevničkih knjiga, uz društvenu angažiranost a kao odraz karaktera autora koji su obojica društveno angažirani intelektualci, također je prisutan i element intime, element autoironije, duhovito poigravanje vlastitom osobnošću i dojmljivi prikazi autorova bračna i životna svakodnevlja, kao logičan i neizostavan sastojak knjiga dnevničkoga žanra. 

No najvažnija zajednička osobina svih u ovom pregledu zastupljenih knjiga je ljepota i dojmljivost artikulacije, svježina izričaja i raskoš rečenica; zastupljeni autori i autorice stilistički su virtuozi iz čijih rečenica pršti duh, imaginacija i velika načitanost. Pa i kad svoje pismo naslanjaju na elemente izvanjske zbilje, oni su i dalje svjetotvorni, njihove knjige nisu reprodukcije zbilje nego stvaralaštvo i umjetnost sama. Umjetnost samosvojna i kvalitetna, puna emocija, strasti ali i upozorenja, umjetnost duboko uronjena u život i stvarnost, hrabra i vrijedna.

Dubravka Ugrešić: Lisica

Lisica Ugrešić Dubravka

Iako smatram da nije dosegnuo razinu prethodnog romana „Baba Jaga je snijela jaje“, roman „Lisica“ Dubravke Ugrešić svakako je dojmljivo djelo (kao i svaka njezina knjiga, uostalom), a koji se svojom mozaičkom strukturom, pisan u postmodernističkoj maniri, uz pregršt citata, književnih referencija i asocijacija, te esejističkih digresija i poigravanja autobiografizmom, skladno naslanja na autoričin romaneskni opus.

Kao i u svim ostalim njezinim knjigama, i fikcijskim i esejističkim, Dubravka Ugrešić i u “Lisici” lucidno registrira brojne društvene anomalije a ukazivanje na njih skladno inkorporira u rukopisno tkivo koje vješto ispunjava metafikcijskim elementima, autoironično se poigravajući granicom između privatnog i javnog, a kao važan začin romana nadaje se i oštra kritika spektakularizacije književnosti. Pritom eponimni motiv lisice uspjeva iskoristiti kao sredstvo povezivanja brojnih problema kojima se u knjizi bavi, pa je unatoč heterogenosti i fragmentiranosti rukopisa i njezin novi roman zaokruženo, sadržajem vrlo bogato, ali i s obzirom na obuhvaćene probleme - važno književno djelo.

Igor Mandić: Predsmrtni dnevnik

Predsmrtni dnevnik Mandić Igor

Igor Mandić u „Predsmrtnom dnevniku“ (V.B.Z.) uz mnogo autoironije, kozerije i crnohumornosti, ali i vrlo ozbiljno, problematizira vlastitu smrtnost, kraj koji mu je sve bliži, a čega je svjestan i što ne potiskuje već približavajuću smrt hrabro dočekuje. No, istovremeno on joj i prkosi upravo životnim elanom koji naprosto pršti iz njegovih rečenica, dok ga oštroumlje i lucidnost promišljanja u duhu i umu čine mlađim od gomile njegovih, više desetljeća od njega mlađih mu kolega po peru. Iako kao inicijalnu temu knjige uzima svoju približavajuću smrt, on u “Predsmrtnom dnevniku” problematizira i samoubojstvo, bolest, položaj ljudi tzv. treće dobi u društvu, vlastiti ateizam.

U knjigu je uvrstio i kolumne koje je pisao za portal Lupiga a u kojima se na svoj uobičajeno oštar način, te uz kvalitetnu argumentaciju i artikulaciju stavova, dotiče brojnih uočenih regresivnih značajki suvremenog hrvatskog društva. I svoju novu knjigu Mandić obilato garnira citatnošću, ali teze i navode svojih prethodnika -  pisaca i filozofa - ne koristi samo kao potvrdu svojih stajališta već nerijetko ulazi i u kritički dijalog s njima drsko im se suprotstavljajući (npr. oštro se okomljuje na moralizatorstvo Immanuela Kanta), napisavši hrabro, polemično djelo intelektualne, nefikcijske proze, puno duha, ali i strasti i emocija, osobito u brojnim dionicama u kojima se prisjeća svoje pokojne kćeri. 

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Blagoslovljena

Blagoslovljena Grgorinić Natalija, Rađen Ognjen

Roman „Blagoslovljena“ (Komuč koruna) osma je knjiga (šesti roman, uz dvije zbirke priča) koju su zajedno napisali Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, bračno-spisateljski par iz Ližnjana.  Smjestivši roman u ruralnu unutrašnjost Istre autori posredstvom troje protagonista – sveučilišni profesor, njegova supruga prevoditeljica i 16-godišnja kći – uz mnoštvo esejističkih minijatura, dijaloških sučeljavanja različitih stavova ali i struja svijesti protagonista iz različitih perspektiva tematiziraju cijeli niz problema koje suvremenost svaljuje na pleća ovdašnjih ljudi. Roman odlikuje iznimno uvjerljiva psihologizacija, ali je to ujedno i hrabar autorski iskorak u prostor sadržajne i formalne nekonvencionalnosti i smjelo iskušavanje u pomicanju granica jezika, strukture, forme, s okidačem fabule u jednoj u našoj književnosti neobrađenoj temi – tzv. vidjelaca.

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen uvjerljivo oslikavaju nervno rastrojstvo žene kojoj se učestalo ukazuje tzv. Majka Božja i s kojom ona razgovara, ali istovremeno prikazuju i tegobe koje to uzrokuje njezinu braku, njezinoj kćeri i suprugu, koji se ne može pomiriti s činjenicom da mu se raspada brak zbog “božanskog stvora koji traži da žrtva iz ljubavi bude ljubav sama”, da njegova žena iz ljubavi spram Boga, iz ljubavi dakle prema apstrakciji, žrtvuje ljubav prema dvoje konkretnih bića, dvoje stvarnih živih ljudi s kojima je provela velik dio života.

Tatjana Gromača: Carstvo nemoći

Carstvo nemoći Gromača Tatjana

Novi roman Tatjane Gromače „Carstvo nemoći“ tvori svojevrsnu trilogiju s prethodne dvije njezine knjige, romanom “Bolest svijeta” i knjigom proznih zapisa “Ushiti, zamijeranja, opčinjenosti”. Ponovo se radi o hrabru autoričinu zadiranju u prostore vlastite duše, romanu baziranom na autorefleksivnosti, ali koji uz fokus na autoričinu samoanalizu i iznošenje stavova apartnih dominantnome društvenome kompromiserstvu, ima ambiciju iznijeti i doživljaj šire društvene zajednice i socijalne atmosfere.

Radi se o introspekciji obilno prošaranoj kritičkim strelicama usmjerenima kapitalizmu te je taj roman svojevrsna kombinacija knausgardovskog samoogoljavanja i bernhardovske beskompromisne društvene kritike. A s obojicom spomenutih autora, ali i sa svim autorima obuhvaćenima ovim pregledom, Tatjana Gromača dijeli svijest o umjetnosti kao utočištu od svijeta kojega se ne ćuti dijelom, u kojega kao da je bačena protiv svoje volje, dok u uživanju u stvaranju i “konzumaciji” umjetnosti prepoznaje utjehu i smisao bivstvovanja.

Radenko Vadanjel: Zdravo, dragi ubojice!

Zdravo, dragi ubojice! Vadanjel Radenko

Bernhardovski osobni animozitet spram društvene atmosfere nesolidarnosti i izrabljivanja te pesimizam osjetni su u sveukupnom opusu Radenka Vadanjela, pa tako i u njegovu novome romanu “Zdravo, dragi ubojice!”. Uzevši za protagoniste dvoje ljudi – ubojicu i žrtvu – koje vrlo dojmljivo psihološki portretira, Vadanjel problematizira nasilje. Uz to on sondira društvo koje i više od dvadeset godina od svršetka rata, ratne posljedice još uvijek proživljava, a fabula pokazuje da je rat uzrokom novih zločina i novih stradanja. Asketskim stilom i minucioznošću u gradnji suptilnih rečeničnih nizova Vadanjel se nadaje srodnikom  Damiru Karakašu.

Kao važan element romana prepoznaje se tajanstvenost, osjećaj prijetnje i naizbježnosti sukoba, što je uspješno kreirano pažljivom gradacijom napetosti i stvaranjem atmosfere paranoičnosti. Vadanjel uspješno čitatelja uvlači u priču, a mudar odabir jezgrovita pripovijedanja i kratkoća rukopisa omogućavaju da se čitav roman pročita u “jednom dahu”, što je vjerojatno autor i priželjkivao, jer specifičnost priče to iziskuje. Roman valja preporučiti ljubiteljima filmskog naturalizma Sama Peckinpaha, na čiju se ekranizaciju romana “Psi od slame” Gordona Williamsa Vadanjel temom i atmosferom, a osobito načinom tretmana nasilja, u romanu naslanja.

Slađana Bukovac: Stajska bolest

Stajska bolest Bukovac Slađana

Na istome tragu je i Slađana Bukovac u svom izuzetno dojmljivom romanu “Stajska bolest”, koji s Vadanjelom dijeli makabričnu, tjeskobnu atmosferu i ruralnu ambijentiranost. No dok se u slučaju Vadanjelova romana radi o kratkome tekstu od niti 100 stranica, Slađana Bukovac ispisuje ambicioznije razvijenu priču šireg zamaha. U njoj, osim tragova koje prošlost ostavlja na sadašnjosti ona apostrofira i cijeli niz regresivnih značajki naše suvremenosti, s naglaskom na sprezi politike i kriminalnog miljea, antiintelektualističke klime u društvu i srozavanja ljudskih prava i sloboda pojedinca.

Kao i Vadanjel, Slađana Bukovac koristi se motivima zločina i kriminala ispisujući svojevrsnu inačicu noira, a s Gromačom dijeli sklonost esejiziranju. I kod nje je uočljiva doza gorčine, tjeskobe i nemirenja s uočenim svekolikim propadanjem društva, a što je zajedničko svim u ovome tekstu obuhvaćenim autorima. S tom razlikom što Bukovac regresiji suvremenog hrvatskog društva kontrapunktira ljubav prema životinjama, ali uz ironiju u činjenici da se životinje ispostavljaju sredstvom za provođenje kriminala.

Nenad Popović: Dnevnik iz grada P.

Dnevnik iz grada P. Popović Nenad

Ugledni prevoditelj i urednik Nenad Popović knjigu “Dnevnik iz grada P.” piše upravo iz pozicije društvenog analitičara i kritičara. No, iako obilato zastupljena i prevladavajuća, društvena kritičnost nije jedini sastojak knjige. Popović naime kombinira klasične dnevničke zapise s analitičko-kritičkim razmišljanjima, esejističke minijature presijeca crticama iz svog bračnog svakodnevlja, i sve još nadograđuje zapisima koji predstavljaju svojevrsnu kroniku grada Pule u obuhvaćenom razdoblju druge polovice 2013.godine.

Njegova, uvjetno rečeno “grintavost” pritom je vrlo šarmantna, u čemu je naravno često i vrlo duhovit, nerijetko i spram samoga sebe, premda osjet gorčine ipak prevladava. A prevladava i vrlo dobro, kvalitetno, rafinirano, ali opušteno pisanje, tečnost rečenica i ljepota izričaja, a što je sve odrazom velike autorove načitanosti, a koja je i elementom knjige. Naime, kao i Mandićev, Popovićev je dnevnik obilato začinjen književnim referencijama i asocijacijama, u zapisima o autorovoj tadašnjoj lektiri. U knjizi osobno diskretno proviruje ponad oštrih kritičkih zapažanja tvoreći skladnu ravnotežu privatnog i javnog, politike i intime, estetike i etike, u maniri vrhunaca srednjeeuropske dnevničke proze.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –