Marin Biondić : Veliki dio literature napisane o smrti zapravo nije o smrti

Marin Biondić

Marin Biondić rođen je 1978. godine u Senju. Srednju školu završio je u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci završio je studij Filozofija i Hrvatski jezik i književnost. Zaposlen je u Srednjoj školi za elektrotehniku i računalstvo u Rijeci, gdje radi kao profesor etike i hrvatskog jezika te obnaša dužnost ispitnog koordinatora za državnu maturu. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci, Odsjek za filozofiju, izvodi nastavu iz dva izborna kolegija: Smrt i Smisao života.

Upravo "Smrt" (knjiga koju je Marin napisao i ono što taj pojam označava) pokazala se kao prava tema za živahan razgovor s ovim zanimljivim autorom.


 

Smrt Biondić Marin

Marijo Glavaš: Koliko je smrt aktualna tema?

Marin Biondić: Ovisno iz koje perspektive gledamo. Smrt je uvijek aktualna tema za one koji se smrću neposredno i praktično bave. Prvenstveno za medicinske djelatnike koji u praksi svakodnevno moraju određenim kriterijima utvrđivati je li neka osoba umrla ili nije. Ili za patologe koji moraju specificirati uzroke smrti. Aktualna je i za vojnike u ratnim područjima koji su s njom svakodnevno suočeni i koji ju svojim djelovanjem uzrokuju itd. Pitanje koliko je smrt aktualna za ljude kojima posao nije u neposrednom doticaju sa smrću je drugo pitanje.

S jedne strane smrti smo svakodnevno izloženi putem „malih ekrana“ i interneta, gledamo užasna pogubljenja i masakre na ratom zahvaćenim područjima, ali s druge strane smrt je na neki način skrivena od nas, tj. institucionalizirana je kroz medicinski sustav i na taj način odmaknuta od svakodnevice. Ljudi rijetko umiru u kućama, umiru u bolnicama i hospicijima. Mi ne vidimo neposredno stvarnu, aktualnu smrt, iako je svakodnevna i sveprisutna. Također, smrt jednostavno nije poželjna tema za razgovor u društvu i razgovori o smrti se brzo završavaju uz etiketiranje da ste depresivni i kvaritelji raspoloženja.

Budući da prvenstveno govorim iz perspektive filozofa, moram reći da je smrt u suvremenoj filozofskoj literaturi engleskog govornog područja jedna od najekspanzivnijih tema.   
 

Znači li to da u današnjem društvu imamo pojavu smrti koja je evoluirala i razgranala se u dva rukavca: main stream (TV-smrt) i pravu, oduvijek skrivenu smrt?

Ne bih to tako rekao, evolucija podrazumijeva nekakav razvoj. Jednostavno, smrt je biološka činjenica, tj. živa bića u nekom trenutku prestaju biti živa, dok su društvene prakse i skup vjerovanja prema toj činjenici različite u različitim vremenima i kulturama. Koliko je kultura suvremenog zapada spram smrti evoluirala u odnosu na npr. helenističko doba krajnje je upitno. Osobno mislim da smo u odnosu na dvije velike filozofske škole helenizma, stoičku i epikurejsku, zapravo u suočavanju sa smrti degenerirali, a ne evoluirali.
 

Zbog čega to mislite?

Prvenstveno zato što veliki dio literature napisane o smrti zapravo nije o smrti. To je literatura o nastavku života u ovom ili onom obliku. Čitamo o iskustvima s kirurških stolova, o povratku iz onoga svijeta, o "znanstvenim dokazima“ da postoji zagrobni život, da se ljudi vraćaju iz mrtvih itd. Jeste li kada čuli da netko govori o svom povratku iz mrtvih nakon što ga je raznijela granata? Ili nakon što ga je pregazio tenk? Nečija osobna iskustva ne mogu služiti kao znanstveni dokazi, a čak i kada bi ta iskustva bila doslovno istinita, ona bi bila iskustva o nastavku života, a ne iskustva o smrti. Ne postoji nešto takvo kao što je iskustvo smrti. Ne znam zašto se takav tip literature naziva literatura o smrti. To je literatura o negaciji smrti i o mogućnostima nastavka postojanja. Tvrdi se zapravo da smrti nema.

Nadalje, izloženi smo snažnim religijskim utjecajima u kojima je jedno od centralnih vjerovanja negacija smrti u nekom obliku. Ali, valja naglasiti da i kršćanstvo govori o uskrsnuću na sudnji dan, što zapravo znači da smrti ima, ali da je Bog u mogućnosti da nas ponovo rekonstruira. To bi bio neki oblik diskontinuirane egzistencije. Dakle, prema ovom vjerovanju, smrti ima i ona je nešto loše, jer zašto biste inače željeli da vas se rekonstruira nakon smrti? Ovo je značajna razlika od mišljenja da smrti uopće nema.

S druge strane, antički filozofi (barem većina njih) nisu bježali od činjenice smrtnosti, već su je prihvaćali, ali su se vrijednosno različito određivali prema njoj. U tom smislu smatram da smo degenerirali, jer smo preplavljeni literaturom i vjerovanjima koji negiraju smrt.
 

Je li to razlog zbog kojeg si odlučio napisati knjigu Smrt – priroda i vrijednost prenatalnog i postmortalnog nepostojanja?

Ne. Prvenstveno me zanimala filozofija smrti, nisam imao namjeru objavljivanja knjige. Izdavanju knjige je prethodio rad sa studentima na Filozofskom fakultetu u Rijeci na kolegiju "Smrt“ i rad na doktorskoj disertaciji. Na kraju je moj mentor Boran Berčić dao prijedlog da se rad objavi kao knjiga. Budući da na hrvatskom govornom području nema knjige iz analitičke filozofije smrti, Ibis-grafika je uz potporu Ministarstva objavila knjigu.

Smrt se čini kao idealna tema za filozofsku obradu, ciljana publika je golema, praktički svi živi. Kako to da na hrvatskom govornom području dosad nije bilo knjige iz analitičke filozofije smrti? I što je toliko privlačno u smrti Tebe namamilo da je, narodski rečeno, shvatiš tako ozbiljno?

Nečija osobna iskustva ne mogu služiti kao znanstveni dokazi, a čak i kada bi ta iskustva bila doslovno istinita, ona bi bila iskustva o nastavku života, a ne iskustva o smrti. Ne postoji nešto takvo kao što je iskustvo smrti. Ne znam zašto se takav tip literature naziva literatura o smrti. To je literatura o negaciji smrti i o mogućnostima nastavka postojanja. Tvrdi se zapravo da smrti nema.

Da, dobro kažeš, praktički svi živi su potencijalna publika. Čini se da nema čovjeka koji se upustio u nekakvu refleksiju, a da nije promislio i o smrti, prvenstveno o svojoj smrti i smrti svojih bližnjih. To činimo pogotovo kada smo u određenim psihološkim stanjima poput melankolije, depresije, kada smo usamljeni, kada smo izgubili nekog bliskog, itd. Međutim, jedna stvar je povremeno mišljenje potaknuto najčešće lošim raspoloženjem, a druga sistematsko mišljenje podvrgnuto logičkom argumentiranju. Psihološka stanja jesu promjenjiva, a pravila logičkog zaključivanja nisu. Argumenti su ili valjani ili nisu. Tvrdnje koje iznosimo su istinite ili neistinite ili su pak besmislene.

Tako se jedno vrijeme smatralo da smrt zapravo i nije pogodna tema za analitičku filozofiju, već više za psihologiju ili sociologiju. Taj stav se promijenio 1970. kada je Thomas Nagel objavio članak "Death“ u kojemu nastoji filozofski opravdati zdravorazumsku tezu da je smrt loša za osobu koja umre. Dakle, analitička filozofija smrti se javlja relativno kasno, a svoj vrhunac upravo proživljava na engleskom govornom području. Tako su u proteklih 5-10 godina objavljene gomile članaka i desetak vrhunskih knjiga, a nedavno je objavljen i "Oxford Handbook Philosophy of Death“, što zapravo predstavlja vrhunac nekog specifičnog područja filozofije. Mislim da je tu i dio odgovora zašto nema kod nas takvih radova, tj. područje je relativno novo, a mi smo mala zemlja s malim brojem filozofa.

Naravno, ne zanima sve filozofe smrt. Zašto mene zanima? Pa, jednostavno imam interes za takve teme, a ako se čovjek neko vrijeme s nečim bavi, onda se s tim treba baviti ozbiljno. Mislim, može se temi smrti pristupati i na humoristički način, kao što to radi Woody Allen u svojim filmovima, ali humor je također ozbiljna stvar. Zaogrnuti smrt u humor ne znači da niste ozbiljni u onome što se kroz humor tvrdi.

Smrt je tema koju je, kako kažeš, moguće obraditi na različite načine i različiti ljudi (različitih zanimanja) čine to na sebi (zanimanju) svojstven način. Kako su smrti pristupali i s njom se suočavali filozofi helenističke škole, u odnosu na koju smo, kako tvrdiš, degenerirali?  

Helenistički filozofi su se u svom etičkom djelovanju dobrim dijelom obračunavali s ljudskim strahovima. Iracionalnih strahova se treba riješiti kako bismo došli u stanje duševnog mira. Ovdje je očituje meta strah od smrti. Epikur je tako mislio da je strah od smrti iracionalan strah. Kako je to opravdavao? Tvrdio je da smrt za nas nije ništa. Zašto? Prvenstveno zato što je bio materijalist i atomist, a to ga dovodi do tvrdnje da nakon smrti, tj. rastavljanja i raspršivanja atoma koje čine tijelo i dušu ništa ne preživljava od prethodno živuće osobe. Smrt je kraj, konačno uništenje, a sve tvrdnje o zagrobnom životu i nagradama i kaznama jesu tlapnje koje nas neopravdano uznemiruju dok smo živi. E sad, čini se da većina ljudi smatra da ako je smrt konačan kraj da je to nešto najgore što može biti, dok Epikur tvrdi upravo suprotno – smrt jest kraj i upravo zbog toga ona nije ništa za nas. Zašto?

Kaže Epikur „dok smo mi nema smrti, a kada nastupi smrt nema nas“. Time se zapravo tvrdi da ako nešto ne možemo iskusiti to ne može biti loše za nas i ako netko ne postoji onda uopće ne možemo tvrditi da je nešto dobro ili loše za "njega“, jer ne postoji taj netko. Naprosto, u smrti nema subjekta zla – on ne postoji, i nema vremena zla – nije loša dok smo živi jer još nije nastupila, a nije ni kada umremo jer nas više nema, dakle, nema zla smrti. Za ostala zla imamo subjekta, vrijeme i jasno zlo (npr. kada nas boli zub ili kada slomimo nogu), dok u slučaju smrti to naprosto ne vrijedi. Ovim kratkim argumentom Epikur je pokušao dokazati da smrt za nas nije ništa i da je se ne bi trebali bojati.

Stoici također nisu bili blagonakloni prema strahu od smrti. Za njih je bilo najvažnije djelovanje iz vrline, a čovjek koji se boji smrti sklon je tome da čini razna krajnje nemoralna djela. Strah od smrti je zapravo opasnost za ljudsku vrlinu. Kako su oni pokušali odagnati strah od smrti? Tako što su na smrt gledali kao na neizbježnu kozmičku činjenicu, tj. ona je za njih bila dio velikog kozmičkog mehanizma na kojega se ne može utjecati, a ono na što ne možeš utjecati moraš prihvatiti. Ne možeš ne umrijeti. Kako kaže naš Gundulić "bježi kud znaš, što hoćeš čini... smrt svuda te slidom slidi“. Možeš utjecati na svoje misli i stavove, ali ne na kozmičke činjenice.

Npr. mogu svim srcem željeti da je Zemlja ravna ploča, ali nije, i u skladu s tim mogu patiti ili se pomiriti s činjenicom. Dakle, treba uskladiti vjerovanja i stavove s činjenicama, a ne htjeti promijeniti nepromjenjivo, što je nemoguće i iracionalno. Drugim riječima, prihvati da ćeš umrijeti. Nadalje, stoici su otvoreno zagovarali samoubojstvo u onim slučajevima kada život postane nepodnošljiv, tj. za njih uvijek postoje "otvorena vrata“. Banaliziram, ali otprilike, kome se ne sviđa može izaći.

Ove helenističke misli lijepo je izrazio Epiktet koji kaže da "smrt zastrašuje maskom iza koje se ne nalazi ništa“. Drugim riječima, mislimo da je smrt strašna, a zapravo nije, bojimo se smrti, a ne bismo se trebali bojati.  

Smrt Jankelevitch Vladimir

Ima li života poslije smrti? Peake Anthony

Dići ruku na sebe Améry Jean

Filozofska poimanja smrti koja si upravo pojasnio nastala su prije više od dva tisućljeća. Od tada do danas smrt je bila tema i inspiracija mnogim filozofima, ali i umjetnicima i inima. Je li tema iscrpljena? O čemu, u kontekstu smrti, govore filozofi koje si proučavao čitajući suvremenu filozofsku literaturu engleskog govornog područja, u kojem je, istaknuo si, smrt jedna od najekspanzivnijih tema?

Filozof Whitehead je rekao da je čitava suvremena zapadna filozofija samo fus nota Platona. Ja bih to parafrazirao i rekao da je čitava suvremena filozofija smrti zapravo fus nota Epikura. Filozofi koji se danas bave problemom vrijednosti smrti (dobra, loša, neutralna) dijele se u dvije grupe. Na epikurejce, koji naravno brane Epikurovu argumentaciju i na njegove protivnike. Recimo najprije nešto o protivnicima. Te protivnike možemo nazvati deprivacionistima (deprivacija=lišavanje). Deprivacionisti tvrde da je Epikurov argument u najmanju ruku manjkav, jer iako u smrti (bivanje mrtvim) nema nikakvih negativnih iskustava to ne znači da ona nije loša. Problem je u tome što nas smrt (događaj smrti i bivanje mrtvim) lišava budućeg života kojeg bismo imali da nismo umrli tada kada smo umrli. Ako bi taj ostatak života kojega bismo živjeli da nije bilo smrti, bio dobar i vrijedan, tada je smrt loša za nas (neki će tvrditi i da je svaki ostatak života bolji od smrti). Prema ovoj slici smrt je negativno zlo, tj. odsutnost pozitivnog dobra. Većina suvremenih filozofa brani ovakav stav u nekom obliku.

S druge strane, neki suvremeni filozofi brane izvoran Epikurov stav, samo ga tehnički dorađuju. Oni deprivacionistima "vrate lopticu“ i kažu: "Dobro, ako je to tako, pokažite tko je subjekt takve deprivacije (ako osoba kada umre prestaje postojati)? Zašto bismo smatrali da je navodno lišavanje u slučaju smrti nešto loše kada to ni u principu ne možemo iskusiti? I, molim vas, kada je to smrt loša?“ Dakle, vraćamo se Epikuru. I tu se stvari počinju komplicirati. Da bi se odgovorilo epikurejcima morate u objašnjenja uvesti razne metafizičke teorije. Teorije o prirodi zla, teorije o prirodi vremena, teorije o odnosu činjenica i iskustva, teorije osobe itd. U svojoj konačnici neke od tih teorija jesu krajnje nezgrapne i neuvjerljive, tako da su zapravo kontraintuitivne. Krenete opravdavati nešto intuitivno i zdravorazumsko kao što je tvrdnja da je smrt zlo, a završite u metafizičkoj teoriji koja je daleko od zdravorazumskih shvaćanja.  

Zatim epikurejci izvuku još jedan klasični argument – argument simetrije prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Ako prenatalno nepostojanje nije loše za nas, a tvrdi se da nije, onda nije ni postmortalno. Stvar je simetrična. Ako ste deprivacionist morate ili pokazati da stvar nije simetrična, tj. da postoji neka razlika između tih stanja koja bi činila postmortalno nepostojanje lošim ili tvrditi da je loše i jedno i drugo. Ako u tome ne uspijete, deprivacijska teorija pada. Da biste branili ove stavove ponovo morate uvoditi teorije (naš odnos prema vremenu, vrijeme i mjesto nastanka bića itd.) oko kojih se, naravno, filozofi spore.  

Nadalje, iz ovih općih metafizičkih pitanja o vrijednosti smrti možete izvlačiti implikacije prema praktičnim pitanjima kao što su racionalnost straha od smrti, odnos smrti i smislenosti života, opravdanost različitih vrsta ubijanja i prekidanja života za različita bića (eutanazija, smrtna kazna, abortus, ubijanje životinja, osoba s uništenom sviješću itd.) Dakle, iako je dosta toga o ovim stvarima napisano, čini se da je tema daleko od iscrpljivanja, barem što se filozofije tiče.

 

O smrti i umiranju Kuebler-Ross Elisabeth

Život poslije smrti Chopra Deepak

Znači li to da će mi prihvaćanje mišljenja suvremenih filozofa koji brane izvoran Epikurov stav i koji se protive deprivacionistima donijeti neku vrstu snage/otpornosti: smrt drugih neće me boljeti/iznenaditi/zateći, strah od (vlastite) smrti neće mi biti suputnik?

Valja razlikovati vrste pitanja. Prvo je "Je li smrt loša za osobu koja je umrla (ili koja će umrijeti)?", a drugo "Je li smrt loša za žive koji su izgubili (ili će izgubiti) nekog bliskog?" Mislim da nema potrebe odgovarati na drugo pitanje, očito je da je smrt nama bliskih osoba nešto najgore što nam se može dogoditi – neizmjerno i dugotrajno patimo zbog gubitka. Boli, često iznenađuje i zatekne nas. Filozofi se prvenstveno bave prvim pitanjem. Pretpostavimo da je Epikurov zaključak istinit, tj. da smrt za onoga koji je umro uistinu nije ništa. Što sad s tim? Može li to umanjiti našu patnju kada nam umre netko blizak? Možda, u nekoj manjoj mjeri. Epikurejac bi mogao reći "Znam da smrt mog prijatelja nije loša za njega, nemam opravdanje za patnju u mjeri u kojoj patim zbog navodnog (nepostojećeg) zla koje se dogodilo mom prijatelju." Međutim, i dalje patim jer sam ja nešto izgubio. Razlog zbog kojeg patimo je prvenstveno naš gubitak nečeg ili nekog nama vrijednog.  

Iz općih metafizičkih pitanja o vrijednosti smrti možete izvlačiti implikacije prema praktičnim pitanjima kao što su racionalnost straha od smrti, odnos smrti i smislenosti života, opravdanost različitih vrsta ubijanja i prekidanja života za različita bića (eutanazija, smrtna kazna, abortus, ubijanje životinja, osoba s uništenom sviješću itd.) Dakle, iako je dosta toga o ovim stvarima napisano, čini se da je tema daleko od iscrpljivanja, barem što se filozofije tiče.

Sada pretpostavimo da Epikurov zaključak nije istinit, tj. da je smrt loša za osobu koja umre. Ponovo je pitanje zbog čega patimo? Patimo li zbog toga što je smrt loša za osobu koja je umrla ili zbog toga što smo izgubili nekog nama vrijednog? Čini se da je na djelu ovo drugo. Dakle, u kojoj mjeri odgovori na prvo pitanje utječu; ako uopće utječu; na odgovore na drugo pitanje? Trebamo li manje ili više patiti s obzirom na odgovor na prvo pitanje? Ako patimo isključivo zbog vlastitog gubitka, onda utjehe nema. Ako dijelom patimo i zbog toga što smatramo da je smrt loša za našeg prijatelja, utjehe, ako ste epikurejac, u nekoj mjeri može biti.

Što je s vlastitim strahom od smrti? Ovdje također valja razlikovati vrste pitanja. Prvo je, dakle, vrijednosno "Je li moja smrt loša za mene?" Pa onda odgovaramo: da ili ne. Drugo je "Trebam li se bojati smrti?" Mi ljudi se de facto bojimo smrti. Neki više neki manje, neki ponekad neki često, neki stalno, neki su svjesni straha, neki nisu ili ga potiskuju. Međutim, imamo li opravdanje za to? Čini se da u ovom slučaju postoji čvršća veza između navedenih pitanja, tj. čini se da zlo smrti opravdava strah i da tvrdnja da smrt nije loša opravdava tvrdnju da se ne treba bojati smrti. Epikur je smatrao da smrt nije loša i da je se onda ne trebam ni bojati. Što bih se bojao nečega što nije loše za mene? Da se razumijemo, ja se i dalje mogu bojati, ali nemam opravdanje za strah, moram nekako prestati ako sam racionalna osoba. Ovdje je pitanje mogu li racionalni razlozi utjecati na emocionalne stavove i reakcije? Meni se čini da mogu, barem kod nekih ljudi. Dakle, ako si epikurejac strah od smrti ne bi trebao biti tvoj suputnik.

Da li bi strah od smrti trebao biti tvoj suputnik ako tvoja smrt jest loša za tebe? Ovdje je odgovor malo kompliciraniji. Pitanje je za koji strah možemo reći da je racionalan? Dobar broj filozofa smatra da je racionalan samo onaj strah i u onoj mjeri koji pridonosi tvojoj dobrobiti. Ako te strah od smrti paralizira u kvalitetnom življenju onda je iracionalan (bez obzira što je smrt loša za tebe), ako pridonosi tvojoj dobrobiti onda je racionalan. Dakle, ako si deprivacionist određeni stupanj straha ti može biti suputnik.

Posebnu pažnju u svojoj knjizi "Smrt" posvetio si sintagmi "biti mrtav". Hoće li čitatelji Tvoje knjige koji tragaju za pojašnjenjem stanja impliciranog, navedenog sintagmom, prići bliže cilju?

Termin „biti mrtav“ nas može navesti na krivi trag. Na što točno mislimo kada kažemo da je netko mrtav ili kada to isto primijenimo na sebe i kažemo "bit ću mrtav“? Željeli bismo znati kako je to biti mrtav pa se onda zamišljamo kako ležimo u mraku, kako smo u nekakvom snu, i sl. Međutim, ovo je kontradiktornost. Ako postoji ikakvo iskustvo, onda nismo mrtvi. Smrt je odsutnost svakog stanja. Smrt je odsutnost svakog iskustva. Ne postoji nešto takvo kao što je iskustvo mrtvila. Ne postoji nikakvo iskustveno stanje bivanja mrtvim. U ovom slučaju možemo reći da ljudi žele znati ono što se ne može znati, ali ne zato što je to jako teško spoznatljivo, već zato što se u principu tu nema što spoznati.

Što onda znači izraz "biti mrtav"? Jednostavno to da je netko umro i da od tada nije živ. Kada kažem "Kennedy je mrtav" mislim samo na to da je umro 1963. i da od tada nije živ (tj. da ne postoji). Dakle, termin "biti mrtav" upotrebljavamo kada govorimo o onima koji su živjeli i umrli, tj. koji su jedno vrijeme postojali i više ne postoje, a da pritom ne mislimo ni na kakvo maksimalno reducirano iskustvo. Općenito govoreći, moramo biti oprezni s terminima i njihovim značenjima koja upotrebljavamo u raspravi. Tako u filozofskoj raspravi o vrijednosti smrti ne smijemo pomiješati proces umiranja s događajem smrti i bivanjem mrtvim. Niti se zaplesti u nekakvu iskustvenu potragu bivanja mrtvim. Ako temeljni termini i pretpostavke nisu jasni ili ih višeznačno upotrebljavamo onda neće biti jasno o čemu točno raspravljamo i što točno tvrdimo.

Knjiga "Smrt" govori o određivanju vrijednosti nepostojanja, tj. o vrijednosti nepostojanja za one koji su prestali postojati i za one (sve nas) koji će prestati postojati. Za kraj moram napomenuti da će čitatelju vjerojatno pasti na pamet misli kao što su "A što ako mi ipak ne prestajemo postojati kada umremo?" "Što ako mi nikad nećemo biti mrtvi?" "Što ako je istinita neka religijska doktrina koja naučava zagrobni život?" Je li onda rasprava o nepostojanju besmislena? Nije. Čak i kada bismo znali da ne prestajemo postojati, pitali bismo se što bi bilo loše s nepostojanjem (tj. s bivanjem mrtvim) kada bismo uistinu prestali postojati?

Kako god okrenuli, mi ljudi imamo problem s mišlju o vlastitom prestanku postojanja. Što je loše s tim, ako je uistinu nešto loše, i kako to opravdati, ostaje zanimljivo filozofsko pitanje.