Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 08.02.2018.

Marko Pogačar : Poezija mora biti bomba u jeziku

Marko Pogačar

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je pet knjiga pjesama, tri knjige eseja, knjigu kratkih priča i knjigu putopisnih proza. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, te prevođen na tridesetak jezika. Nedavno mu je objavljena peta zbirka poezije "Zemlja, Zemlja" koja je bila povod (ali i ne jedini razlog) ovom razgovoru.
 

Zemlja Zemlja Pogačar Marko
Pijavice nad Santa Cruzom Pogačar Marko

Sven Popović: Bio si prvi dobitnik pjesničke nagrade „Na vrh jezika“ (2005. za rukopis zbirke pjesama "Pijavice nad Santa Cruzom"), ubrzo nakon toga si postao i član žirija te nagrade. Prošle godine nagradu je dobila pjesnikinja Lucija Butković... vidiš li kakvu zajedničku nit (osim kvalitete) dosadašnjih dobitnika nagrade „Na vrh jezika“?

Marko Pogačar: Ne vjerujem da postoji neka zajednička nit. Žiri nastoji izabrati rukopis koji mu se te godine, od pristiglih radova, čini najuvjerljivijim. To radimo koliko je god to moguće pošteno, no bude i godina kada naknadno utvrdimo da smo površno čitali, da je površinska privlačnost nekog rukopisa zasjenila dubinsku kvalitetu nekog drugog. Pretpostavljam da je to nemoguće izbjeći, no treba to stalno imati na umu. Godine su „bolje“ ili „lošije“; za neke autore manje je više odmah jasno da su u pitanju pjesnici, a za neke je to teško tvrditi.

No, vjerujem da smo ipak iznjedrili sasvim solidan niz knjiga i laureata koji će ostati, i da se pečat te nagrade sada, nakon više od deset godina, itekako primijeti na pejzažu mlade i najmlađe domaće lirike. Vjerujem da će se u njega lijepo uklopiti i prvijenac aktualne dobitnice, koji bi se trebao pojaviti do kraja ovog polugodišta, kada nas čeka četvrto izdanje festivala posvećenog laureatima različitih nagrada za mlade autore, Prvi prozak na vrh jezika.

Koliko ti se promijenila koncepcija poezije od 2006. kad su izašle „Pijavice nad Santa Cruzom“?

To bi se možda moglo svesti na pitanje sustava; u početku je sve funkcioniralo mnogo više stihijski. To se, s jedne strane, odnosi na okvir, knjigu kao kuću tih pjesama, a s druge na pojedinačne tekstove. Pijavice nisu pisane kao knjiga, nastajale su bez ikakve predodžbe o nadređenoj i objedinjujućoj cjelini, makar i samo prividnoj. Nije mi ni u jednom trenutku palo napamet da pišem knjigu pjesama, niti me uopće zanimalo da te pjesme objavim. Istraživao sam jezik, formu, sebe u jeziku. Sami tekstovi nastajali su također dosta nekontrolirano, uz tek grubu ideju o tome što želim s tim i od toga teksta. Sada kad ulazim u pjesmu imam prilično jasnu sliku što bi ona trebala biti, kako će izgledati i funkcionirati njezina armatura, a kako oplata.

To, naravno, ne znači da pjesma nije nepredvidiva, i da me često ne iznenadi; svaka vlast nad njom je prividna. Ali, sistemi su svakako kompleksniji, u pitanju je arhitektura. Pjesničkoj knjizi, također, sada pristupam kao jasno određenom okviru, koji ima itekako važnu funkciju. Uza sve rečeno, ipak se u osnovi malo toga promijenilo. I dalje od pjesme očekujem isto kao i kad sam napisao prvu: da, u nekom moguće beskonačno malenom segmentu, nakon nje više ništa ne bude isto.

Možda sam u krivu, no čini mi  se da su pjesme u „Zemlja, Zemlja“ nešto narativnije. Vidljiv je utjecaj poezije u tvojoj prozi, ali kako to funkcionira vice versa? Koliko ti je zapravo lagano, prirodno ili ugodno prelaziti iz forme u formu?

Nisi u krivu, narativ kao organizacijski mehanizam u ovoj je knjizi nešto češće prisutan, dominantniji nego u većini ranijih. Ali ne bi rekao da to ima puno veze s pisanjem proze, jednostavno sam htio napisati takvu knjigu. Učinilo mi se da postalo nekako suviše lako samo upogoniti jezičnu mašinu i onda je, usput, kanalizirati u više ili manje zatvorene pjesme. Htio sam naglasak staviti na neke druge aspekte, osloniti se na druge elemente. Što se tiče prelaska iz roda u rod, iz forme u formu, to mi se ne čini problematičnim. Postoje, naravno, neke specifičnosti različitih formi, ali granice među njima su prilično porozne. Ne vidim, u osnovi, potrebu da se oko toga previše brinemo. Tekst, na koncu, tek funkcionira ili ne funkcionira.

Na proizvodnju literature prije svega presudno utječe konzumacija iste. Na tom tragu, neprestani skokovi iz jedne knjige u drugu, iz jedne književnosti, tradicije, epohe, poetike, jezika u neke nove, te tekstove oblikuje neusporedivo više.

Slijepa karta Pogačar Marko
Jer mi smo mnogi Pogačar Marko
Atlas glasova Pogačar Marko

Svako malo mijenjaš lokaciju boravka, konstantno si na putu. Prije otprilike dvije godine izašla je „Slijepa karta“, hibrid eseja, putopisa i još koječega... koliko tvoje putešestvije utječu na tvoju poeziju?

Ne bi rekao da promjena mjesta neposredno utječe na moje pjesničke tekstove. U tematsko-motivskoj domeni, čini mi se, jedva da pripuštam signale nekoga geografskog izmještenja u tekst. Za putopis, barem što se mene tiče, postoje mnogo adekvatnije forme od one stihovne. Utjecaji takvih promjena na mene samog su naravno veliki, pa se to u nekom smislu vjerojatno odražava i na tekst, no sad smo već opako u prostoru mistifikacije. Na proizvodnju literature prije svega presudno utječe konzumacija iste. Na tom tragu, neprestani skokovi iz jedne knjige u drugu, iz jedne književnosti, tradicije, epohe, poetike, jezika u neke nove, te tekstove oblikuje neusporedivo više.

Neki za tvoj rad (poglavito pjesnički) tvrde da je riječ o (kako prezirem tu sintagmu) „suvremenim klasicima“.

Iako je, naravno, riječ o paraetimologiji, riječ „klasik“ već je na toj razini problematična. Ona gotovo pa podrazumijeva da je onaj tom etiketom označen bolestan, sick, a ta je bolest bolest budućnosti; nezdravi virus besmrtnosti u koju, nažalost, ni po kojem pitanju ne vjerujem. Bolest je po definiciji nezdrava, a kuga „klasicizma“ posebno je opasna za nekog tko pretendira proizvoditi tekst. Navodnici, uostalom, možda i nisu nužni. I ono uvriježeno značenje klasicizma danas pati od iste boljke, upućuje k toplinskom kolapsu u vidu građanske predodžbe o lijepoj književnosti.

Kako komentiraš recentnu poeziju u Hrvatskoj? Ali i šire, recentnu pjesničku produkciju na postjugoslavenskom kulturnom prostoru?

Na tragu odgovora na prethodno pitanje može se promatrati i većina recentne pjesničke proizvodnje na našim prostorima (iz čega, naravno, izuzimam nekoliko zaista uzbudljivih pjesnikinja i pjesnika): ona je najvećim djelom kastrirana konformizmom, oportunizmom, željom da se što mimikričnije uklopi u zadani horizont očekivanja; svjesno ili nesvjesno ona uglavnom reproducira hegemonijske diskurzivne obrasce koji je povratnom spregom kao pjesništvo legitimiraju. Ukratko, riječ je dobrim djelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku.

Koje su tu onda uzbudljive pjesnikinje i pjesnici koje bi izdvojio?

Fizičke godine, pa i taj na kraju krajeva i u krajnjoj konzekvenci posve poguban život tu nisu od presudne važnosti. To su jednako Kosovel, Šalamun, Dragojević i Tadić koliko Anka Žagar i Maleš, koliko Ana Brnardić i Martina Vidaić, kao i braća Hrs Pandur i Đurišić. I neki nacionalni, pa i jezični okvir je u tom smislu promašen, temeljito besmislen. Zašto ne, ne znam, Raúl Zurita, Tolnai, Katalin Ladik i István Domonkos, zašto ne Białoszewski, Ashbery, Constantin Virgil Bănescu, Roque Dalton ili Ingeborg Bachmann.

A kako se riješiti tog konformizma kojeg spominješ? Je li za to nužan kakav kopernikanski obrat svijesti ili što drugo?

Potreba za kopernikanskim obratom podrazumijevala bi da su se to jedno intelektualno i umjetničko nepoštenje, konformizam, oportunizam i nerad ustoličili kao paradigma. Usprkos mnogim dokazima u prilog tezi, razorne joj se povremene eksplozije suprotstavljaju. Još uvijek sam spreman vjerovati da nije posve tako. Dovoljno će biti beskrajno strastveno čitati i potom beskrajno strastveno pisati, reflektirajući istovremeno kritički pozorno sve pročitano i napisano. Čini mi se, što je s obzirom na konjunkturu i sitan pripadajući realan i simbolički kapital prilično čudno, da dobar dio tih pisaca zanima više slika o sebi kao piscu nego literatura. Istovremeno bizarno i strašno. Nešto kao, recimo, Zdravko Tomac, ili Slobodan Prosperov Novak.

Crna pokrajina Pogačar Marko

U novoj zbirci „Zemlja zemlja“ postoji stih: „crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava“. Ne znam koliko smisla ima komentirati dnevnopolitičke teme, no smatraš li se angažiranim autorom, je li angažirana književnost uopće moguća, i ako jest, koliko smisla ima?

Taj je Durrutijev citat potrebno promatrati u sklopu referencijalnog okvira pjesme unutar koje se nalazi. No, načelno i metaforički, i izvantekstualno ja se u tome sa španskim anarhističkim vođom slažem, iako u mnogome nismo politički istomišljenici. Jedino mrak, otrovan, neproziran i gust, dolazi s Kaptola, i koliko vidim nema nade da se to uskoro promijeni, ako ikakva nada, strukturno gledano, u tom smjeru uopće postoji. Ne smatram se, osobno, ničim; osim možda u onom smislu kako se Ivica Čuljak Kečer II, Satan Panonski, smatrao po narodnosti pankerom, po zanimanju prijateljem. A angažirana književnost je, naravno, moguća, samo treba raščistiti što taj angažman podrazumijeva i znači.

Vratimo se na onu bombu u jeziku. Književnost, da bi realizirala svoj politički potencijal, mora prije svega biti svjesna svoje imanentne političnosti, beziznimne uronjenosti u ideologiju, te vlastitu ideologiju podvrgavati stalnoj kritici. Proizvodnja književnosti prije svega je proizvodnja, koja ima svoj kontekst, uvijete i zakonitosti; specifičan oblik proizvodnje koji vrlo snažno, svjesno ili nesvjesno, reflektira ali i formira različito kodirane, manje ili više osviještene ideologeme poretka. Odbiti da bude nesvjesna ili oportuna diseminacijska platforma za hegemonijske diskurse njezin je uvjet mogućnosti; to je točka nultog stupnja njezinog angažmana. Tek uz taj preduvjet ona neku aktualnu društvenopolitičku temu može zaista politički artikulirati, što je svakako dobrodošlo. Sve drugo širom su otvorena vrata u poetički i politički kič.

Jedan si od urednika portala Proletter i čini mi se da on na neki način pokušava (djelomično i uspijeva) zakrpati rupu koja je nastala ukidanjem časopisa „Zarez“. U pitanju je slična formula: red proze i poezije, red teorijske i kritičarske prakse. Koliko je značajan gubitak „Zareza“ na ovim prostorima, a koliko je bitno da ipak postoje portali koji i dalje nude i guraju smislen sadržaj?

Proletter smo, u njegovom aktualnom obliku, Vlado Đurišić, Ivan Velisavljević i ja osmislili kao svojevrsnu gerilsku, niskobuđetnu, povremeno i no-budget zakrpu za crnu rupu koja se u postjugoslavenskom medijskom i kulturnom prostoru otvorila gašenjem Zareza, ali i, otprilike istovremeno, čitavog niza drugih medija i publikacija. Teško je, naravno, tektonski rascjep krpati iglom i koncem, no to nam je bilo na raspolaganju, pa smo odlučili pokušati dostupnim sredstvima. Ideja je bila postaviti platformu koja bi na jedno mjesto dovela autore/ice i čitatelje/ice različitih generacija, sa svih prostora kojima jezik kojim se služimo ne predstavlja barijeru, iz različitih umjetničkih, teorijskih i znanstvenih polja, koje veže lijeva, kritička misao.

Virtualna je redakcija razbacana između Podgorice, Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nastojimo se ipak, prije svega fokusirati na nešto mlađe autore, i zadržati široko postavljen spektar tema i interesa. Simbolički kapital iole sličan onome koji je imao Zarez, međutim, tek treba steći. Nije u pitanju news-portal, tekstovi su uglavnom duži, analitičniji, ne zastarijevaju tako brzo; sada je, čini mi se, u pitanju već jedan sasvim solidan, živ i relativno dinamičan arhiv. Dakle, izuzetno je važno da takvi portali postoje, ali i to da budu javno financirani, a ne da su prisiljeni na eksploataciju vlastitog i tuđeg rada, najčešće do posljedičnoga iscrpljenja, ili razno-razne vrste dugoročno upitno održivih strategija financiranja poput crowdfundinga. Strategija kojom ih vlast upokojava iznimno je jednostavna i efikasna, a po svojoj intenciji zločinačka.

Književnost, da bi realizirala svoj politički potencijal, mora prije svega biti svjesna svoje imanentne političnosti, beziznimne uronjenosti u ideologiju, te vlastitu ideologiju podvrgavati stalnoj kritici.

Jugoton gori Pogačar Marko

Uvijek me zanima kako drugi autori pišu, stvaraju. Kako, dakle, pišeš, osim što sjedneš i pišeš?

Nisam siguran da mogu ponuditi bolji odgovor od ovog koji si sam naveo: sjednem i pišem. Eventualno mogu dodati nešto o dinamici nastanka tekstova, kad su u pitanju pjesničke knjige. Ne pišem često poeziju, maksimalno nekoliko puta godišnje. Obično unaprijed, prema nekom generalnom rasporedu i s obzirom na obaveze, zacrtam kada ću se time baviti, bio to neki rezidens, ili jednostavno manje dinamično doba godine, neke dvije-tri sedmice kad sam uglavnom doma. U tih dva-tri tjedna do mjesec dana pišem svaki dan, po 7-8 ili više sati. Obično u takvoj sesiji izbacim petnaestak pjesma, moguće koju više. Tri ili četiri takve sesije potrebne su mi da završim knjigu. Nekad se, upravo pokušavam izračunati, ispostavi zapravo da je riječ o samo jednom takvom pisanju godišnje. Između usitno prčkam po napisanom. I tu i tamo zapišem neku bilješku, sliku, stih koji ću kasnije upotrijebiti. Iznimno rijetko na primjer napišem čitavu jednu pjesmu, iznebuha, između perioda određenih za pisanje. To je opasno, jedna pjesma povuče drugu. A poeziju ne treba prečesto pisati.

Što onda imaš sljedeće zacrtano?

Da ne bude zabune, manje-više stalno sam do grla u nekom tekstu, gore rečeno odnosilo se na one pjesničke. Iole dulju apstinenciju od proizvodnje tekstova si ne mogu priuštiti, ni materijalno, niti iz aspekta vlastitog zadovoljstva i općenite uravnoteženosti. Bez toga bio bi previše nervozan. A u vezi poezije, imam nešto zacrtano, pa ćemo vidjeti hoće li se to ostvariti i kako. Iduće godine puni se deset godina od kad je štampana poema „Jezero“, i glas jezera se sprema ponovno progovoriti, na neki način rezimirati to desetljeće, pljunuti na njega. I namjerava to raditi svakih deset godina, dok jednom konačno ne ispari, ne ispljuva sve što je imao, ili ga u njemu nastanjene životinje napokon odluče propiti.

Koliko je muzika i dalje relevantna u tvom životu, koliko u tvom pisanju? Hoće li se Death Disco ikada vratiti i zašto ne?

Muzika je i dalje u mom životu vjerojatno najrelevantnija. Muzika je od svega uz mene vezanog ono najdublje i najpouzdanije ja, jer je to „ja“ upravo muzika presudno oblikovala. Vjerujem da ću, energetski, kreativno, sasvim moguće fizički, presušiti kad ispari punk-rock u meni. Bez obzira inkarnirao se on u Dead Kennedys, Einstürzende Neubauten, ritual Matsa Gustafssona i Didi Kerna ili nešto posve deseto. I to je mistifikacija, ali, kako mi se trenutno čini, s vrlo izvjesnim ishodom. Death Disco je bio studentski bend, iskren i meni drag, ali nema nekog posebnog razloga da se vraća. Niti mislim da ima za koga, osim eventualno nas same. Tko zna, možda odsviramo neki koncert 2026., ako još budem znao držati palice.

Možeš li živjeti od pisanja, kako se nosiš sa svakodnevnim zahtjevima egzistencije?

Mogu. To se, treba podvući, ne odnosi samo niti prije svega na prodaju knjiga i unovčavanje konkretnih tekstova (to bi bilo veoma teško izvedivo), već na čitav uz to vezani pogon. Usto, nikoga ne moram hraniti, i nemam neke velike prohtjeve. Imam sreću da moje knjige žive izvan prostora našeg jezika, gdje su materijalni uvjeti u nekim slučajevima ponešto, ponekad i mnogo bolji. S tim u vezi moram se zahvaliti svojim sjajnim prevoditeljima, istovremeno uspješnim autorima, u rasponu od Alide Bremer i Alle Tatarenko, preko Yolande Castaño, Paua Sifa i Thibaulta Jouberta do Nikole Mađirova, da spomenem samo neke. Bez njih, veoma doslovno, to ne bi bilo moguće. Nadam se, ukratko, kakav god to život u pitanju bio, da nikad neću biti prisiljen živjeti od nečeg drugog. OK, dok neko ne smisli kako, bez nekog oblika njegove reprodukcije, unovčiti čitanje samo.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –