Šest desetljeća od okončanja Drugog svjetskog rata i sedamdeset godina od objavljivanja klasika "Travničke kronike" i "Na Drini ćuprija" Jasmin Imamović objavljuje roman "Slana zemlja" u kojem spaja i prepleće nagomilane brige i nepisane rečenice, bori se protiv zaborava i vraća dostojanstvo najsnažnijim riječima svih jezika, svih vjera i nacionalnosti. Ljubav je jedna od takvih, najvažnija.

**

Priče Imamovićevih junaka se ulančavaju, nadovezuju, ponavljaju različitim gledištima… Iz Mustafina, Enverova, Rudijeva i Fridina ja, izbija još jedno, ono glavno i središnje. Čita se stav samog autora; osluškuju se njegove sumnje te prepoznaju strahovi i nade.

Iznad svih tih ja, svih kazivača i svjedoka vlastitih života i jednog dijela naše povijesti, ispisuje se nadnaslov Ja sam Jasmin Imamović. On se može pojaviti u još nekoliko varijanata; Ja sam Jasmin Imamović, pisac; Ja sam Jasmin Imamović, gradonačelnik; Ja sam Jasmin Imamović – obožavatelj trena. A u svemu tome je ipak najvažnije da svojim romanima, taj Jasmin Imamović, želi naglasiti što smo i tko smo. U "Slanu zemlju" upisani su stihovi koje prepoznaju generacije, i generacije. Riječi Je l' ti žao što se rastajemo ne provociraju pitanje autorstva. One su preživjele sve. I povezale sve one koji znaju da se ljubav – ni u vremenima velike povijesti – ne može naučiti zaboravu.

(iz pogovora Julijane Matanović)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.