Božo Koprivica rođen je 1950. u Nikšiću. Nije previše toga napisao. Negdje je rekao kako i u odustajanju od poezije ima neke ljepote. Onome što piše kada piše, teško je odrediti žanr. I „Driblingu“ je teško odrediti žanr. U jednom intervjuu rekao je da je ta žanrovska pomutnja isključiva posljedica strašne lijenosti. Lijepa je to, prilično ohola, mistifikacija vlastitih spisateljskih strategija.

Obično ga se smješta među esejiste. Tako je najjednostavnije. Esej je sve, u eseju se ne postavlja pitanje što je teorija, a što umjetnički tekst, ili što je fikcija, a što kobajagi stvarnost. Božo Koprivica spremno prihvaća da ga smještaju među esejiste. Godi mu to šareno društvo, pa onda u istome onom intervjuu kaže: „Esej počinje iz dokolice i stvarne želje za pripovedanjem.“ Iz te višestruko paradoksalne tvrdnje rađa se nova mistifikacija.

Vjerojatno najtipičniji njegov autopoetički iskaz ovako glasi: „Pokušavam da dribling iz detinjstva (ulični dribling) prevedem u tekst.“ Koprivica pokušava opisati nešto što je neopisivo i neizrecivo, nešto čemu je, zapravo, sav smisao u tome da je neopisivo i neizrecivo. Dribling. Ako se dribling može izreći, tada to više nije dribling, nego standardizirana baletna figura, saplitanje o vlastitu nogu, neobičan način hoda, motorička besmislica na zelenoj travi ili na nogometnom asfaltu naših djetinjstva.

Dribling postoji dok je neizrečen. Ali moguće je zamisliti tekst koji bi bio dribling u trajanju, dribling koji nije dovršen, nego čitatelja istovremeno vodi kao driblera i kao predriblanog. U tom bi tekstu bila opisana ljepota driblinga, u njemu bi beskonačno trajao. Golema je ambicija pisati takav tekst. Ali vrijedi li uopće pisati bez tolikih ambicija? Ima neke ljepote i u odustajanju od poezije.

Miljenko Jergović

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.