Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

Alen Brlek: Sang

Sang Brlek Alen
Metakmorfoze Brlek Alen

Robert Rauschenberg naslikao je 1951. godine sada već slavni triptih koji se sastojao od tri bijele, monokromatske plohe. Njegova djela, inspirirana minimalizmom  Kazimira Maljeviča, očuđavaju prostor dovodeći u pitanje naše shvaćanje slikarstva i uvode tzv. estetiku praznog. Umjetnik nam daje slobodu da sami učitamo vlastiti narativ u djelo koje se metaforički i doslovno stapa sa okolinom. Ovakvi pristupi nisu karakteristični samo za pojedinačne žanrove, zato funkcioniraju više poput multimedijalne dijagnoze trenutka u kojem egzistiraju. Utoliko bi se Alena Brleka moglo tumačiti kao Roberta Rauschenberga hrvatske poezije. Brlekova pjesma 'Bog' iz zbirke pjesama "Sang" zapravo je prazna stranica papira, apstraktni prostor koji istovremeno zbunjuje i izaziva. Njegov Bog ne daje nam odgovore na pitanja, pa samim tim i stranica ostaje prazna. Dobivamo mali uvid u problem koji je dio svakog stvaralačkog procesa: suočavanje s praznom plohom, koju tek treba ispuniti narativom. Upravo zato nema pogrešnog odgovora, jer nema ni riječi koje bi ga formulirale. Brlekova poezija je mirno more koje se tek lagano mreška, a ukoliko želimo valove, moramo ga uzburkati sami. Na autoru je samo da stvori okvir za to, a u "Sangu" ga, zahvaljujući konciznosti i profinjenosti, ima dovoljno.

"Sang" je Brlekova treća zbirka pjesama, nakon "Metakmorfoza" i "Pratišine". To ukazuje na produktivnost koja najbolje opravdava njegovu poziciju na književnoj sceni. Postoji dovoljno razloga za optimizam u suvremenoj lirskoj produkciji u Hrvatskoj, posebno ako je suditi po HDP-ovoj ediciji Biblioteka poezije, naslovima i imenima koji su dosad objavljeni. Nova generacija pjesnika nizom nagrada osvojila je i uspostavila vlastiti prostor na sceni, autorske osobnosti kao što su Darko Šeparović, Monika Herceg, Marija Skočibušić i drugi. Svako novo ime donosi dobrodošle promjene što je u književnosti posebno važno, kako ne bi gubila balans između prirodnog i natprirodnog, na čijoj granici je njen primarni teritorij. Naime, i urbani i ruralni krajolik jednako su sposobni za natprirodno, ako je suditi po Brleku.

Književnost, a samim time i poezija, funkcionira kao komunikacijski kanal između pisca i čitatelja. Svi koji su otprije upoznati s njegovim djelom imat će predožbu o tome što ih čeka u knjizi, ne samo zato što poput mnogih vršnjaka koristi društvene mreže gdje objavljuje  poeziju. To ponešto govori i o suvremenom izdavaštvu, ulozi pisca i poteškoćama vezanima za distribuciju koje ograničavaju doseg kvalitetne književnosti. No ona je poput vode, uspijeva pronaći put do čitatelja prije ili kasnije. Za svaku komunikaciju, ipak, treba dvoje. To je još jedna specifičnost najmlađe generacije pisaca: solidarnost, pogotovo među pjesnicima; podržavanje, čitanje, kolektivitet.

Alen Brlek se uklapa u ovu heterogenu skupinu upravo po tome što ne zauzima nikakvu fiksnu poziciju, budući da su sve fluidne. Novom zbirkom pokazao da to zna i može, kao i znakove evolucije u odnosu na "Metakmorfoze" iz 2015. godine. Nije upao u zamku manirističkog komfora - mnoge pjesme su u dijaloškoj formi, autor nam se obraća izravno, bilo pojedinačno ili kolektivno, dajući nam suptilnu uputu za čitanje njegova teksta. Obim nije prevelik, nudi nam tek 33 pjesme, ali one su, kao i u vrhunskoj gastronomiji, redukcija mase na profinjenu i efektnu mjeru. Brlekove pjesme su svojevrsne meditacije o ljubavi u najrazličitijim oblicima, u tome smislu znakovita je pjesma 'Alkemičar':

Tko voli čovjeka, vidjet će biljku.

Njegova poetika ima primjese taoizma - čovjeka vidi tek kao dio puno većeg, složenijeg sustava, pokazujući istovremeno da jedna tako mala jedinka može imati jednaku moć uništenja i kreacije. Srećom, poezija je alat kreacije i interpretacije, što je očito u svakoj pjesmi zbirke. Brlek je već formirao vlastitu nišu unutar koje formulira lirske i semantičke konstrukcije. On dobro poznaje granice jezika, i oblikuje ga poput gline u inovativne i intrigantne forme. Bez toga, uostalom, niti nema ozbiljne književnosti u pravom smislu riječi.

Jezikom se, ipak, okopava, ne raznosi.

Svaka od ovih pjesama je poput rijeke nepoznata izvora - ne znamo odakle, i kako je stigla na papir, ali znamo njezino ušće. To je percepcija čitatelja koji je tek treba dešifrirati, tražeći u njoj što je Brlek vješto sakrio kako bi svoj lirski diskurs učinio još zanimljivijim. Uvijek nas najviše privlače stvari koje u potpunosti ne razumijemo, zato je "Sang" nešto što se, podsvjesno ali prirodno, čita u više navrata. Djelomično je to i zbog iznimne slikovitosti, pa već sada vidimo moguće konture onoga što će Brlek pisati i u budućnosti: poeziju koja je sažeta na samu srž, u kojoj nema lingvističkog dekora a diskurs je minimalan i funkcionalan, koliko god to u poeziji uopće može biti. On nam ne podilazi: nema ovdje satire ni pretjerane pitkosti, već hermetike i misterije. Umjesto otvorenih vrata, imamo tek ključanicu, kroz koju se naslućuje samo dio svega onoga što se u autorovu prostranom imaginariju krije. Njegovu poeziju nemoguće je staviti u jednu stilsku ladicu. Naime, vrijeme koje je odbacilo iluzije postmoderne još uvijek traži jezik u kojem još uvijek nije sve rečeno.

Mladi autori poput Alena Brleka su protagonisti te potrage koji dokazuju da se još uvijek ima što reći i da se fokus poezije mijenja. To istraživanje novih semantičkih i lingvističkih prostora je jedna od misija književnosti kao takve. U njemu se mladi pjesnici uglavnom dobro snalaze, jer su otvoreni za eksperimente van stilskih i teorijskih okvira koje im nameću obrazovni sustav i društvene mreže. U skladu s time stvoren je svojevrsni ekosistem festivala, programa i časopisa u kojima se pjesnicima daje dovoljno prostora umjesto uobičajenih rubrika ili ciklusa u širem kontekstu medija. Tako je jedna od tema zbirke i ekološka osvještenost, koja manje ili više namjerno ulazi u vidokrug današnjih pisaca:

Među nama nedostižna pravda, češalj bez zuba
Sve češće plačemo netko naš će odrasti
U svijetu bez tigrova.

Možda će neki od nas doista dočekati svijet bez tigrova: u tom slučaju, Brlek je poput biblijskih proroka Apokalipse. Nešto slično obavija cijelu njegovu personu, karizmatičnu i mističnu istovremeno, zbog čega sve zajedno čini logičnu i skladnu cjelinu. Neke pjesme zazivaju i rušenje sustava, no njegova poetika nije aktivistička niti pretjerano revolucionarna; previše je introvertan za takvo što. Štoviše: prostor za tišinu, izoliran od buke svijeta koji nas okružuje, kombinacija je organskog i iskonskog. Brlek semantičko polje namjerno ostavlja otvorenim, kako bi imao bezbroj mogućih krajeva, od kojih nijedan zapravo nije isključen. Njegova poezija je doista lirika vizualnog, koja protutežu pronalazi u Rauschenbergovoj apstrakciji. Istovremeno ju se može tumačiti kao autorski manifest: poezija koja se umorila od riječi, stila, stiha i pisca. On se povlači, ostavljajući za sobom više rezignaciju nego cinizam:  

Ovo nisu pjesme
Ovo je disanje, pred izumiranje.

"Sang" nije pitanje Boga, ali je u svakom slučaju pitanje poezije i njene prirode: gdje prestaje granica između gramatike i lirike, da li ju je moguće dokučiti ili je to ishod svjesnih procesa s konkretnim ciljem? Brlek tek treba doći do tog zaključka, ali nema potrebe za žurbom. Nova zbirka dokaz je da je u istraživanju uživao, jednako kao što će čitatelji uživati u rezultatima. Za poeziju u njenom najčistijem, destiliranom obliku treba ponajprije ono što nam u svakodnevnom životu nedostaje najviše a ova knjiga nam barem nakratko to nudi: predah. Uostalom, u pjesmi 'Zatvaranje kruga', i sam će konstatirati:

Lijepo je disati.

Moram se složiti s njim.

Alen Brlek

Sang

  • Hrvatsko društvo pisaca 11/2019.
  • 73 str., meki uvez
  • ISBN 9789538152207
  • Cijena 80.00 kn

Nove pjesme treće zbirke 'Sang' (francuski: krv) Alena Brleka zazivaju, ili možda bolje vraćaju poeziju, u njezinu svjetotvornu i praktično svetu dimenziju. Nježna skrupuloznot pjesnikova kao da krv, sang pušta na snijeg, igraju se tu označiteljski i asocijativni lanci, svojim nenametljivim i mirnim stihovima koji svako malo iznenađuju i uzburkavaju duh, kroz svoje eidetske slike bude drevna i trajna pitanja u zadrijemanom ljudskom. (Kruno Lokotar)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –