Dobitnici nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu – Ovca u kutiji 2023.

Na 19. natječaj za najbolju hrvatsku slikovnicu OVCU U KUTIJI ove godine je pristiglo 55 naslova, od kojih je 10 ušlo u uži izbor dječjeg žirija i 10 u uži izbor stručnog žirija. Proglašenje finalista i pobjednika održalo se u u subotu, 11. studenoga na Sajmu knjiga Interliber.

OVCU U KUTIJI stručnog žirija dobila je slikovnica TMINICE Igora Rajkija (autor teksta) i Klasje Habjan (ilustracija), u izdanju Malih zvona (urednica Sanja Lovrenčić).

FINALISTI STRUČNOG ŽIRIJA (PLAKETE):

Moj djed bježi od kuće – Alma Pongrašić / Tomislav Zlatić – Kreativna mreža
Može li kukurikuuu – Ana Đokić / Ana Salopek – Knjiga u centru
Tamnograd – Iva Bezinović Haydon / Laura Martinović – Mala zvona

Stručni žiri: Anda Bukvić Pažin, Isabella Mauro i Davor Pavelić. 

OVCU U KUTIJI dječjeg žirija dobila je slikovnica MOJ TATA Marijane Križanović (autorica teksta) i Željke Mezić (ilustracije) u izdanju Mozaika knjiga (urednica Marija Morić).

FINALISTI DJEČJEG ŽIRIJA (PLAKETE):

Moj djed bježi od kuće – Alma Pongrašić / Tomislav Zlatić – Kreativna mreža
Crni vuk, bijeli vuk – Bruno Kuman / Ivana Guljašević Kuman - Igubuka
Najtužniji pauk na svijetu – Mario Gluhak / Dea Jagić – Knjiga u centru
Poseban dar – Nina Vađić / Ana Kadoić – Sretno srce

Dječji žiri: učenici 5.b razreda OŠ Većeslava Holjevca iz Zagreba (Lara, Lorena, Ema, Grgur i Mia – učiteljica Ema Pongrašić Plehan).

Plaketu, posebno priznanje za popularizaciju hrvatske slikovnice dobila je slikovnica SRPANJSKI MACHOR Krešimira Krnica i Vande Čižmek (Ibis grafika, urednica Saša Krnic).

CRNA OVCA, posebno priznanje za popularizaciju hrvatske slikovnice dodijeljena je Sanji Polak.

Uz skulpturu Ovca u kutiji (dizajnerice: Korina Zbukvić&Ivana Čukelj), pobjedničkim se slikovnicama (dječjeg i stručnog žirija) dodjeljuje i novčani dio nagrade u iznosu od 1.000,00 E.

Kad sam se prije tri, možda četiri godine upravo na ovome portalu prvi put otisnula u slikovničku književnokritičku avanturu, imala sam određeno čitateljsko iskustvo na podlozi od prevodilačke strasti, i entuzijazam da poguram nešto novo. Slikovnice koje sam birala, čitala i voljela bile su dominantno strane, s engleskog i njemačkog govornog područja. Tu i tamo naletjela bih na neku hrvatsku slikovnicu, i uglavnom se razočarala: komplicirano, previše teksta, ilustracije neodgovarajuće ili vidno dekorativne, rodni stereotipi i pokućni klišeji. I onda bih na neko vrijeme zaustavila potragu, i vratila se stranoj literaturi. 

Moje upoznavanje s hrvatskom slikovnicom započelo je kad sam otkrila da postoji Ovca u kutiji. Ta mi je manifestacija, kao čitateljici i kritičarki, dojavljivala što sam kroz godinu propustila (sve) i na što bi valjalo obratiti pozornost (ponešto). Međutim, najdublji i najbolji pregled dobila sam kao članica stručnog žirija: interes i želja spojili su se s poslom i obvezom da sve što pristigne na natječaj – a to je širi presjek godišnje produkcije slikovnica – pomno sagledam, proučim i vrednujem u skladu s usustavljenim kriterijima. Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled. 

U jednom intervjuu postavili su mi pitanje: tko su dobri prevoditelji dječje književnosti? Odgovoriti je lako: bez sumnje, oni koji su ujedno i čitatelji, koji vole i cijene dječju književnost. Slično je i s autorima i autoricama koji pišu za djecu: dobro je kad znaju djecu, ali još je bolje ako poznaju recentnu dječju produkciju, domaću i stranu. Lakše se pozicionirati kad imaš neku mentalnu kartu svijeta koji gradiš – ili na temelju kojega gradiš. Istina, postoje autori koji znaju jako lijepo aterirati niotkuda, i svojom svježinom i smislom za priču stvoriti čuda. Ali mene su ionako uvijek fascinirali oni sa zrnom talenta i šahovskom pločom truda i rada.

(...)

Ovcu u kutiji je 2004. pokrenula skupina pisaca i ilustratora, članova i članica Autorske kuće, s ciljem skretanja pozornost struke i javnosti na slikovnice. Inicijatorica i glavna organizatorica nagrade i festivala je Ana Đokić, a ime nagradi dao je književnik Zoran Pongrašić. 

Od tada se svake godine u listopadu objavljuje javni poziv za dodjelu Nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu, prema utvrđenim kriterijima. Slikovnice moraju biti izvorno napisane na hrvatskom jeziku i objavljene kod domaćeg nakladnika. Ilustracije smiju biti djelo umjetnika iz drugih zemalja ukoliko su naslikane prema originalnom tekstu izvorno napisanom na hrvatskom jeziku. Slikovnice mogu biti namijenjene bilo kojoj čitateljskoj dobi, a pri procjeni kvalitete pazi se podjednako na kvalitetu teksta i na kvalitetu ilustracija, a osobito na povezanost i nadopunjavanje tih dvaju elemenata.

(...)

Mada biram slikovnice na temelju umjetničkog dojma i kvalitete, ne osporavam im didaktičku važnost, kao ni činjenicu da je riječ o moćnim sredstvima za učenje. Jer - nažalost - nije dovoljno da djeca estetski rastu, moraju pojmiti svijet oko sebe kroz činjenice i stvoriti neke osnovne arhive u glavi.

Stoga valja spomenuti i jednu kategoriju koja se ne uklapa u gabarite umjetničke slikovnice, ali svakako zaslužuje isticanje i medijski prostor. Da nema Ovce u kutiji, ne bih doznala za brojne slikovnice koje su nastale kao školski projekti, ili u sklopu širih, međunarodnih kulturnih projekata. Ne smijem zaboraviti ni slikovnice muzeja, galerija i sličnih kulturnih institucija, koje su svake godine sve bolje i bolje. 

Anda Bukvić Pažin

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.