Dubravko Ivaniš Ripper : Bez dokolice nema zajebancije
Dubravka Ivaniša nije potrebno previše predstavljati. Frontmen je jednog sjajnog benda, možda ste čuli za njih, zovu se Pips, Chips & Videoclips i tu su već gotovo trideset godina. Kao klinac, volio sam Pipse. Volim ih i danas. Dubravko je nedavno objavio knjigu „45“. 45 pitanja, 45 odgovora, 45 tema i 45 načina za promišljanje svijet oko sebe. Ta knjiga bila je povod za razgovor, a razgovarali smo o mnogočemu.
45
Sven Popović: Zdravo, Dubravko, nadam se da je sve okej. Započnimo ovako: muzikom se baviš oduvijek, a samim time si i tekstopisac, jedan od boljih na ovim prostorima. Koliko ti je kreativni proces bio drugačiji dok si radio na „45-ici“, sasvim zgodnoj knjizi-bastardu?
Dubravko Ivaniš: Možda je najprikladnije podmetnuti onu svima nam poznatu sliku iz osnovne škole – čitanje stripova ispod klupe dok raska nešto brlja po ploči. Baš razmišljam – mjuzom sam se počeo baviti tako što sam na stolu držao Povijest i Biologiju, pa sve kasnije i Građansko pravo u slučaju da stara nenadano bane u sobu, kao učim, a zapravo sam stalno smišljao neke pizdarije za pjesme. E vidiš, sad sam tankirajući mjuzu ispod stola napisao knjigu.
Dakle, „prokrastinacija“ je jedan od ključnih pojmova. Vidiš, jednom godišnje čitam „Želja da se bude beskoristan“ Huga Pratta. Koliko su dokolica i stvaranje povezani po tebi, ako su?
Baš sam nedavno na tu temu slušao fotografa Borisa Cvjetanovića, on oštro dijeli dokolicu od dosade ili nedajbože lijenosti. Dokolica je stanje u kojem se nudi uvid „iza stvari“, nema distrakcije fokusa, mali je bed da ju je nemoguće isplanirati. Bez dokolice nema zajebancije. Može biti produktivna, a i ne mora.
Kažeš za sebe da nisi pisac, ali si, ponavljam, dobar tekstopisac, bi li se ikad htio baciti u prozne vode? Koliko poezije ili proze čitaš na, recimo, mjesečnoj razini?
Ja sam prvenstveno pop skladboklepač. Mjuza i tekst dolaze u paketu, all in one. Nemoguće je napisati dobre lyricse na lošu mjuzu, one su cyanofixom spojene, ovise jedno o drugome. Ko one stare muzičke linije di si imao radio, dupli kazić, gramofon. Svi na istoj struji. Kad neki otpornik rikne, ne radi više ni kazić ni radio.
Poezija me uopće ne zanima. Pišem lyrics, to je dosta zahtjevnije od poezije, nešto se melodija i ritmika pitaju, baš kad odlučiš svijetu priopćiti kaj si ti o svemu misliš. Malo morgen, ili pjevaš ono kaj pjesma hoće ili ne bu dobro. Čitam u tramvaju i busu, 40 minuta dnevno summa summarum. Jel to dovoljno? (smijeh) Ne, ne namjeravam se baviti pisanjem jer sam predodređen za, po mojem sudu, puno jaču igru. I drugo, nisam dovoljno bogat da bi kao pisac bio tako slabo plaćen.
S izjavom da je napisati lyricse zahtjevnije od poezije se ne bih složio jer mi je suludo uspoređivati. Ali ima jedna (dobro, više) izjava u „45“ s kojom se mogu složiti. A to je da su zabava i sreća nametnuti, gotovo nasilni ultimatumi. Živimo, štoviše, u teroru sreće i zabave. Kad si otkrio da je zajebancija, koju ne smijemo brkati sa zabavom, bitnija i kako je došlo do tog satorija?
U knjizi apostrofiram da se pjesma ne mora pisati. Zbilja ne mora, vrlo je zbunjujuće kad zapadneš u ozbiljne godine, a u opisu zanimanja ti stoji „skladatelj pop i rock glazbe“. Zeznuto, ispada da nešto što se ne mora jedino ti moraš. Pokušavaš se sjetiti od čega je sve krenulo, kako ti je uspjelo napisati bilo što. Iskreno, ja ne znam pisati pjesme, što je odličan početak. Kako li je samo tužno znati napisati pjesmu, poznavati logiku stvari, aha, ako napravim ovo ispast će ono, i tako mic po mic sve samo čeka mašnicu na koncu. Ne, naravno da nikada nije tako. Jer ne samo da je neophodno da se iz čiste zajebancije baviš pjesmom, nego se uz malo sreće i ona iz čiste zajebancije bavi s tobom. Sve kreće iz zajebancije. Nešto si okrenuo naglavačke, nevješto napravio salto, početnički izveo trostruki axel, pao na guzicu, razbio si pičku. Ta činjenica da si u centrifugi neprekidne zajebancije, to je naporno i katkad teško prihvatiti. Jer zajebancija često nije zabavna.
Ajmo se praviti da kreativni rad nudi prozor u tuđe biće. Meni se, recimo, ta izjava dopada. Koliko i po čemu se razlikuju prozor-pjesma/song od prozora – „45-ice“?
Ma pjesma provaljuje, odmah buba u pleksus, bez pitanja i kucanja, nogom otvara vrata. Nemjerljivo je veći energetski potencijal pjesme od onog književnog djela. Knjiga ulazi odozada, treba joj dati vremena, a mi smo ljenčine i ignoranti, nije slučajna ona „došlo mu je iz dupeta u glavu“. Pjesma je spermoskok, traži da joj nonstop tepaš dok knjige imaju strpljenja i stoički nas podnose. Ako nakon čitanja „45“ice nekom ostane jedna jedina rečenica, nešto što te zainteresira pa krene kopati dalje, misija je uspjela.
Ideja, ona s velikim I, ne samo da je izvanzemaljska nego i izvansvemirska – mi ljudi, odvajkada njeni smo Otkrivači, ćopamo od nje malo po malo, to je misaoni proces, napor.
Nemoguća varijanta i druge priče
Nedavno sam intervjuirao Stanislava Habjana, sjajan lik. Pitao sam ga da se prisjeti tebe. Hajde, ako ti se da, koja su tvoja sjećanja na Kropilaka, Petikat i Agenciju 9? Koliko ti je „Nemoguća varijanta“ značila nekoć, a koliko sada?
Oko te družbe s njima devedesetih neću konfabulirati, Čumandra (Igor, op.ur.) i ja bili smo više promatrači nego aktivni sudionici tajne agencije. Točnije, bili smo partibrejkeri, svaku smo akciju u začetku nastojali sjebati. Od Čumandre, koji je moja generacija, puno sam više pokupio u to vrijeme. Da se ama baš sve, nema svetih krava, mora okrenuti naopačke i ako slučajno nešto ostane normalno vrijedno je prijezira. Inače, kad smo kod Stena, uzgred ću spomenuti – Boris Greiner je urednik „45“ice, to ima itekakve veze s Petikatom, i Agencijom jer je Boris svemu navedenom koautor i suosnivač. Htio sam da on uređuje, posebno me se dojmilo kad je u prvom razgovoru rekao „čuj, ja nikad nikome nisam bio urednik, al dobro, ak inzistiraš, nek ti bude.“ Takva kurcobolja rijetko se sreće, bez njega knjiga nikad ne bi ispala takva kakva je.
Sto posto su te ovo često pitali, ali dozvoli mi da te upitam kako te je roditeljstvo te Lucijino odrastanja u ovoj sredini mijenjalo? Je li utjecalo na tvoj rad?
Krajnje je jednostavan odgovor – roditeljstvo izbacuje iz utvrde egofokusa, kao prvo, suočen si s činjenicom da nisi glavni, dapače zadnji si, a drugo je da intenzivno osvještavaš da ćeš umrijeti. To dosta utječe na sve. (smijeh)
Umjetnici, rečeno mi je, kradu ili posuđuju. Koliko i po čemu se razlikuju „krađa“ dok pišeš i „krađa“ dok skladaš ili pišeš tekst za neku pjesmu?
Za svaki se odgovor u knjizi valjalo pripremati. Konzultirati, guglati, nešto pročitati. Malo je toga „na prvu“ i iz glave. I ta saznanja su prostor za manipulaciju, stavljaš u priču ono kaj njoj paše, sve drugo ide u smeće. Sigurno je da kod pisanja knjige imam veću kontrolu, čak bih se usudio reći da sam je dobrim dijelom pisao, dok pjesma piše mene, ja samo gledam koji se kurac dešava. Iznebuha ću se i bez najave katapultirati daleko, daleko – Ideja, ona s velikim I, ne samo da je izvanzemaljska nego i izvansvemirska – mi ljudi, odvajkada njeni smo Otkrivači, ćopamo od nje malo po malo, to je misaoni proces, napor. Pretpostavljam da se „krađom“ referiraš na neke dijelove knjige, ipak, Ideja se ponajprije kroti, sve u okvirima naših kapaciteta, ona u konačnici nema vlasnika. Mi smo tu od nje, nije ona od nas.
Nisam se referirao na dijelove knjige, ili možda jesam. Referirao sam se na to da kreativci (barem je kod mene takav slučaj) ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno ukorporiraju nešto, ritam, sliku, osjećaj, što god, u svoj rad. Možeš li se sjetiti nekih takvih instanci kod sebe?
Ma naravno, nisam izumio toplu vodu. Prištekati se, pogotovo na početku pisanja na sasvim određenu, konkretnu ideju „želim da zvučimo kao taj i taj“ je posve legitimno. Naime, nešto zasmrdi, hej, ajmo probati ovako, ajmo kao i ovi jebači, logično, jer i mi smo onda jebači. Vrlo često umišljam da sam Damon Albarn ili Nick Cave, spuštam te harme na klaviru i pjevam na kancamanca mišungu engleskog, svahilija i esperanta. Svjestan da kad prozborim prvu na hrvatskom sve odlazi u... Sve se mijenja, i harme i pjevanja i aranžmansko odijelo. Fora je da početni idiogemi, fiks ideja kako bi baš bilo sjajno da smo netko drugi ubrzo postaje balast, strahovito mi ide na kurac i u svemu tome ponovo tražim sebe, di sam tu ja. I tražim se i tražim, učini se da sam se našao, fakat je trauma ako mi uspije, patetičan sam i memlast, ubrzo skužim da to nikoga ne zanima, pa opet pobjegnem, na nesigurno, negdje gdje me nema i gdje se ne prepoznajem. Tamo gdje me pjesma iznenađuje i fascinira.
Pipsi su iznimno omiljen bend u Zagrebu, to nije tajna. Promatraš vlastiti grad desetljećima. Što se po tebi najviše promijenilo što se glazbe i književnosti tiče? Nekoć smo imali mlade Pipse (ajde, i sad imate Slamniga i Zdea), a sad imamo Porto Morto, Jeboton, Svemirko i Saru Renar. Pratiš li uopće „mlađu scenu“?
Usred smo tehnološke revolucije, usred uragana, ko orahove ljuske. Mislim da je jasno da nam je blizu kraj, al nema natrag. Mijenja se paradigma humanizma, promijenjena je i naša percepcija, pravila igre, i evo nas, tu smo, blejimo, taoci smo situacije. U takvim okolnostima, koje možda i nisu loše, sasvim je druga vizura onoga kako radiš i čime se baviš. Ne slušam muziku. Naime, „slušanje“ je voljni moment, proces tipa „hej, jebote, daj da ovo istražim, kaj ovi tipovi rade?“ Nemam za to ni snage. Muziku većinom konzumiram usput iz filmova i serija ili me žena doma taslači s upaljenim radijem 24/7. Stalno shazamam, ko što drugi stalno fotkaju i fotkaju i nikad te fotke poslije ne otvore. Tak i ja imam biblioteku shazama „za budem jednom nijednom“.
Po pitanju domaće književnosti nisam relevantan davati odgovor, iznenadilo bi me da nije nešto slično kao i s mjuzom. Društvo koje nekuda ide, koje nečemu stremi definitivno nije „zemlja za starce“, klinci će nas potaracati, sviđalo se nekome ili ne.
45 : Pitanja i odgovori
- Fraktura 07/2021.
- 184 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583860
- Cijena: 17.12 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
45 pitanja i jednako toliko odgovora, 45 tema i jednako toliko načina na koje im se može pristupiti, od sasvim osobnih tema, preko filozofskih, pa do onih koje se tiču umjetničkog procesa, u knjizi '45' Dubravko Ivaniš otkriva neke dosad nepoznate tajne najzagrebačkijeg od svih zagrebačkih bendova, ali nam i, namjerno ili ne, dopušta da upoznamo njega.