Ingmar Bergman : Rođeni u nedjelju

Ingmar Bergman: Rođeni u nedjelju

Rođeni u nedjelju Bergman Ingmar

„Urar stoji lica okrenuta prema njemu. Bor ga djelomično zaklanja. Pojava se njiše i podrhtava iako nema vjetra. Dakle rođen u nedjelju i dakle Preobraženje. Sad treba iskoristiti priliku i pitati. I Pu pita, a kad ne dobije odgovor, pita još jednom: Kad ću umrijeti? Urar razmišlja, a onda se Puu učini da čuje šapat koji je tako nejasan i promukao zbog tih krvavih usta i ukočenih usnica. Stalno. Odgovor na pitanje je: stalno.“ Iako bi lako mogla biti riječ o sceni iz nekog od četrdesetak dugometražnih igranih filmova Ingmara Bergmana, ovaj ulomak dolazi iz njegova kratkog autobiografskog romana "Rođeni u nedjelju" kojeg je na hrvatski prevela Željka Černok, a objavili Disput i Hrvatsko filološko društvo u biblioteci Na tragu klasika.

Smrt odnosno smrtnost središnja je preokupacija autora koji je pred kraj života izjavio kako nije prošao ni jedan jedini dan, a da nije razmišljao o toj temi. Kod Bergmana se ona pojavljuje kao duboka potreba za propitivanjem vlastitih ograničenja i imanentne krhkosti sebstva tjerajući ga na radikalna istraživanja ljudske intimnosti i krajnjih konzekvenci međuljudskih odnosa. U svojim nas je ostvarenjima možda više nego i jedan drugi velikan sedme umjetnosti opetovano izlagao najneugodnijim istinama o nama samima s posebnom slašću se usredotočujući na egoizam, osjećaj izoliranosti i provizornost identiteta. Jedini odgovor koji je uspio iznaći jest ljudsko lice dosljedno ga istražujući neumoljivim krupnim planovima koji su postali simbolom njegove redateljske poetike.

"Rođeni u nedjelju" (1993) središnji je dio autobiografske trilogije koju uz ovaj čine romani "Najbolje namjere" (1991) i "Razgovori u četiri oka" (1996) napisani kada je redatelj već bio stupio u sedmo desetljeće života, a u kojima se vraća u najintimnije pejzaže svog djetinjstva. Od filma se Bergman zvanično bio oprostio nekih desetak godina ranije, autobiografskim remek-djelom "Fanny i Alexandar" (1982) čiji je su glavni protagonisti, kao i ovdje djeca, u filmu dječak Alexandar, a u romanu "Rođeni u nedjelju" osmogodišnji Pu, obojica slika i prilika samog Bergmana u nježnim godinama. A to djetinjstvo, kakvim ga razaznajemo iz filma i romana, kao i slavne autobiografske proze "Laterna magica" (1987), obilježilo je obožavanje rezervirane i emocionalno nestabilne majke, težak odnos sa strogim ocem pastorom te uporni bjegovi u svjetove mašte i iluzije.

Hipersenzitivni dječak Pu neprestance konstruira priče i male dramolete, a njegova svijest najviše se prepušta imaginarnom u snovima, kao što je onaj citiran na početku ovog teksta u kojem susreće utvaru lokalnog urara za kojeg se priča kako se objesio.  No, glas koji u prvom licu pripovijeda priču o jednom ljetnom vikendu 1926. što ga Bergmanova obitelj provodi u derutnom unajmljenom ljetnikovcu nije dječakov, već pripada njegovoj odraslijoj i zrelijoj verziji koja je u stanju racionalizirati opisano i mirno nas obavijestiti: „Već tada sam imao problema sa stvarnosti.“ Tu stvarnost čine obitelj, obožavana, ali razmažena majka, stariji brat koji ga zlostavlja, i zbog kojeg onda on zlostavlja mlađu sestricu, nekoliko služavki, bolesna tetka, dominantna baka, ujak alkoholičar i ćudljivi, potisnutim bijesom ispunjeni otac koji se tog vikenda vraća s puta unoseći nemir u kućanstvo.

Pu ne osjeća bliskost s ocem, zapravo ga se boji, ali je prisiljen nakon subote provedene u bezbrižnoj igri, s njim otići u obližnje selo gdje otac drži nedjeljnu propovijed. Taj izlet pokazat će se testnim poligonom njihova odnosa te omogućiti autoru da kroz opis jednog jedinog dana maestralno donese kompleksan odnos oca i sina kojeg je presudno obilježilo dječakovo svrstavanje na majčinu stranu u brojnim burama i olujama roditeljskog braka koji se vječno nalazio na krhkim nogama viseći na rubu provalije razvoda od kojeg je maleni Pu strahovao više nego li od same smrti.

Mučan odnos očeva i sinova još je jedan među konstantnim motivima Bergmanova opusa. Tako još ranih šezdesetih u Oscarom nagrađenom remek-djelu "Kroz tamno ogledalo" (1961), prvom filmu u takozvanoj trilogiji o Božjoj šutnji, redatelj istražuje odnos između egoističnog umjetnika Davida,  umjetnikovog alter-ega, i njegovo dvoje odrasle, ali za život nekompetentne djece koja se upuštaju u incestuozan odnos. Film zatvara krupni plan umjetnikova sina Minusa koji izgovara kultnu rečenicu „Otac je progovorio“ čime autor ironijski poentira nemogućnost komunikacije između oca i sina.

U svom pak oporučnom filmu "Fanny i Alexandar" (1982), posljednjem snimljenom za prikazivanje na velikom platnu koji mu je također donio Oscara za najbolji strani film, Bergman svoj alter ego sada ne locira samo u liku osrednjeg umjetnika već ga dijelom premješta i u njegova sina, dječaka Alexandra koji se suočava s dva dijametralno suprotno, no jednako neadekvatna modela očinstva. Dječakov je biološki otac beskičmenjak koji se eskapistički sklanja u svjetove umjetnosti, preciznije kazalište, za kojeg nema talent što ga ne sprječava da kao redatelj samom sebi dodjeli ulogu Hamleta (odabirom upravo ovog komada redatelj podcrtava svoj fokus na temu odnosa roditelja i djece). Nakon njegove iznenadne smrti, majka se preudaje za sadističkog biskupa koji će dječaka zlostavljati upravo zbog njegove sklonosti da stvarnost zamijeni svjetovima mašte. Obojicu očinskih figura povezuje nesposobnost da dječaku ponude utjehu, autoritet, vodstvo i prije svega intimnost.

Možda je najsuroviji pogled na iskustvo očinstva Bergman ponudio u svom posljednjem filmu "Sarabanda" (2003) snimljenom tek četiri godine prije redateljeve smrti. U njemu su i otac i sin stupili u stariju dob bez da su pronašli način da se imalo približe jedan drugome, a kako je riječ o autobiografskom motivu svjedoči roman "Rođeni u nedjelju" koji nas u tri navrata odvodi u budućnost kako bi se ilustrirao odnos oca i sina u kasnijim fazama njihovih života.

Prvi ovakav skok u budućnost smješten je negdje na polovici ovog tek stotinjak stranica dugog romana i odvodi nas pola stoljeća nakon same radnje, u godinu 1968. kada su Bergmanovu ocu 82 godine, udovac je i invalid, a sin mu dolazi u posjet svjedočeći njegovim grozničavim buncanjima u strahu od smrti. Drugi skok u budućnost opisuje situaciju u kojoj je otac pronašao majčine dnevnike nedugo nakon njene smrti, a posljednji se nalazi na samom kraju romana i opisuje posjet ocu koji se odvio 22. ožujka 1970. Otac umire i tek je na trenutke priseban te nalet svjesnosti koristi kako bi blagoslovio sina što u ovome budi tek revolt i spoznaju kako za njega ne osjeća ništa: „Gledam ga i mislim kako bih trebao zaboraviti, ali ne zaboravljam. Trebao bih oprostiti, ali ništa ne opraštam. Trebao bih osjećati barem malo odanosti, ali ne mogu se natjerati da osjećam ikakvu odanost. On je stranac. Nikada mi neće nedostajati.“ Nakon ovoga autor nas vraća u vrijeme djetinjstva opisujući trenutak rijetke bliskosti između oca i sina. Nakon što ih je pri povratku ulovila oluja prokisli su se sklonili u napuštenu štalu, a otac ugrijao dječaka svojim sakoom. Nastavljaju dalje te zajedno padaju s bicikla nakon što im se probuši guma. Otac se smije. Pu se smije. Zajedno guraju uništeni bicikl.

Sada kada znamo što se s njihovim odnosom događalo kroz idućih pola stoljeća, vikend opisan u romanu "Rođeni u nedjelju"  nameće se kao pokušaj rekonstrukcije izgubljene arkadije djetinjstva s njenim jednostavnim bliskostima koje ništa i nitko ne dovodi u pitanje. Svijet je to u kojem otac i sin mogu priči jedan drugom, podijeliti trenutak bezbrižnosti i smiriti se u toplini neočekivane pustolovine. Fikcijom nadahnuto i bespoštedno precizno rekonstruirajući svijet izgubljene bliskosti autor kao da je pronašao put natrag do onog oca kakvog nije bio u stanju vidjeti  i osjetiti ostatak svog života. Osim umjetničkog ovaj roman utjelovljuje i osobno postignuća autora da iznađe nježnost za onoga koji se kao i on rodio u nedjelju te stoga bio obdaren mogućnošću da vidi duboko u kontradikcije ljudske duše. Sin je oprostio.

( tekst je prvotno pročitan 17.11.2018. u emisiji "Bibliovizor" Hrvatskog radija )

Ingmar Bergman

Rođeni u nedjelju

• Prijevod: Željka Černok
• Disput, Hrvatsko filološko društvo 06/2018.
• 120 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532603217

'Rođeni u nedjelju' autobiografski je roman čuvenog filmaša Ingmara Bergmana koji se ovim djelom pokazuje ništa manje vrsnim romanopiscem. snažan roman o odnosima u obitelji, opraštanju i prihvaćanju... djelo začinjeno atmosferom koju dobro poznajemo iz njegovih filmova, zaigrano i mračno istovremeno.