Knjiga svima i svuda u godini čitanja, kupovanja i poklanjanja knjiga

Nakon što u jesen prošle godine Stožer civilne zaštite Grada Zagreba nije dao zeleno svjetlo za održavanje megapopularnog sajma knjiga Interliber, Zajednica nakladnika i knjižara HGK angažirala se oko izgradnje internetske platforme KSS s koje se upućivalo na ad hoc mapiranu mrežu web knjižara te nakladničkih web dućana kao i pridruženih im "zemaljskih" knjižara diljem RH u kojima su se od 10. do 15. studenog 2020. knjige prodavale po cijenama tj. uz popuste uobičajene na Interliberu. Sve je to bilo popraćeno i solidnom medijskom motivacijskom kampanjom pod geslom "Knjiga svima i svuda" (KSS), a s ciljem da brojni knjigoljupci ne ostanu zakinuti za mogućnost povoljne kupnje knjiga u mjesecu koji i nakladnicima i kupcima znači više nego bilo koji drugi mjesec u godini.

Da ne duljim, KSS je prošao prilično dobro, većina nakladnika i knjižara bili su zadovoljni ostvarenim prodajnim rezultatima, neki su čak euforično izjavljivali da im Interliber više niti nije potreban. Naravno, bilo je i onih koji se nisu mogli pohvaliti osobitim rezultatima, pogotovo ako još uvijek nisu zakoračili prema primjeni digitalnih tehnologija u poslovanju i prodaji knjiga putem interneta.

Umjesto da se veliki dio hrvatskih knjigoljubaca pretvara u sezonskog knjižnog junkyja, ovisnika o jednom velikom jesenskom sajmu knjige i sporadičnim rasprodajama kroz godinu, nema nikakvog razloga da se umrežavanje i suradnja nakladnika i knjižara u nekom organiziranom obliku ne primjenjuje tijekom cijele godine – u što većem broju knjižara diljem Hrvatske. Nije mi namjera omalovažiti nečiji trud oko organizacije knjižnih sajmova kojima je prvenstveni cilj prodaja knjiga uz velike popuste u kakvoj sajamskoj hali li sportskoj dvorani, pri čemu je programski šušur (s izuzetkom pulskog Sajma knjige!) ipak od sekundarnog značaja, no zašto nakladnici i knjižari ne bi bolje iskoristili postojeće kvadrate i police u knjižarama?

Nije sporno niti da se osim prodaje najnovijih izdanja treba rješavati i starih zaliha (pa i "betona" u skladištima), ali nije potrebno čekati sajmove ili organizirati neugledne vašare i rasprodaje knjiga ako je moguće da tijekom cijele godine iskoristi tj. izdvojiti i posebno označi prikladan dio prostora u knjižarama, i onim manjim i onim velikim, i kreirati stalne mikro-outlete tj. vidljivo izdvojene/označene police ili prostor u knjižari gdje se određeni naslovi prodaju po dogovorenim popustima. I sve to u sklopu jednog šireg, javnosti adekvatno komuniciranog zajedničkog projekta kroz koji će knjižare u partnerstvu s nakladnicima kontinuirano i u skladu s još uvijek važećim Sporazumom o jedinstvenoj cijeni knjige raditi rasprodaje knjiga ili prigodnim popustima privlačiti brojniju publiku i pojačavati prodaju.

Jer, ako vratimo više ljudi u knjižare prodavat će se bolje i novi naslovi koji će, s druge strane, držati svoju cijenu. Razumijem da je nakladnicima draže da sami na Interliberu (sajmovima) prihoduju što više, direktno i bez knjižara kao posrednika, i tako si osiguraju brzi no ipak kratktotrajni cash flow, no samo zajedničke strategije u kojima si nakladnici i knjižari ne konkuriraju već surađuju mogu nas vratiti na pravi kolosjek. Suprotne prakse zapravo dugoročno slabe poziciju i nakladnika i knjižara, pri čemu potonji lošije prolaze, da bi se kasnije pak kolektivno mudrpvalo oko potrebnih mjera pomoći knjižarstvu (sic!).

Pokušajte si predočiti koliki su dužni metri knjižarskih izloga diljem Hrvatske koji bi mogli daleko inventivnije komunicirati sa stalnim kao i potencijalnim kupcima, dalo bi se prirediti različitog promotivnog materijala, plakata, letaka..., ljepše i učinkovitije ih uređivati. Pri tome knjižari to osnovno, "prirodno" izlaganje knjiga ne bi trebali naplaćuivati ili uvjetovati dodatnim knjižarskim rabatom i drugim načinima neposredne monetizacije jer svi ti "bazični" elementi promocije jednako idu u korist i knjižaru, a ne samo nakladniku. Dakle, knjižari ne bi trebali tražiti "kruha preko pogače" (da ne bude zabune, većina to i ne traži) već bi se morali voditi jednostavnom logikom da zajednički "animirana" prodaja, od strane i nakladnika i knjižara, povećava broj prodanih primjeraka knjiga pa posljedično i zaradu sadržanu u prodajnom rabatu. Dobro uređen knjižarski izlog, kupčevom oku ugodan i na kupnju poticajan, s raznovrsnijim i uravnoteženijim izlaganjem knjiga većeg broja nakladnika a ne samo dominantnih "mainstremaša", prvenstveno je posao i "trošak" knjižara, poput izlaganja plakata s licem autora/ice koja je netom dobila neku književnu nagradu, ili kakav slični vid bazične promocije autora/knjige. A želi li nakladnik i nešto više od toga, veći prostor u izlogu/knjižari i slično, o takvoj naplativoj ekstra usluzi uvijek može pregovarati s knjižarom, podijeliti trošak promocije i sl.

Ukratko, s prošlojesenskom krilaticom "Knjiga svima i svuda" ili kojom drugom, možemo mnogo više kada međusobno surađujemo i kada svatko obavlja posao u onom dijelu u kojem je najbolji, što nije hrvatski izum, već je to način na koji funkcioniraju uređenija knjižna tržišta u svijetu.

Sve ove nove okolnosti (pandemija i poslovne prilagodbe na nju) otvaraju dosta novih tema za promišljanje, a jedna od njih je trenutna razina primjene Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige u Hrvatskoj. Ova regulatorna mjera nedavno je u Sloveniji, bez prethodnih analiza i bez valjane argumentacije, postala kolateralna žrtva borbe protiv koronavirusa, kao dio širokog spektra novih mjera koje je donijela slovenska Vlada. Ipak, umjesto najavljenog ukinuća Zakona o jedinstvenoj cijeni knjiga (Zakon o enotnoj ceni knjiga) odlučeno je (s vrlo nejasnom argumentacijom) da se isti za sada ne ukida već da se "samo" ne primjenjuje do 30. travnja 2022. nakon čega će se odlučiti što će s njime biti dalje. Ne vjerujem da bi Hrvatska mogla (niti bi trebala!) u tome slijediti Sloveniju, ako i postoje ovdašnji protivnici Sporazuma oni nemaju preveliki lobistički potencijal, a i hrvatsko Ministarstvo kulture i medija je upravo Sporazum po principu mrkve/batine ugradilo u brojne natječaje i njihove uvjete.

Ali bilo bi dobro da hrvatski nakladnici i knjižari što prije ponovno pomnije iščitaju Sporazum koji je prihvaćen još u proljeće 2007. godine za mandata ministra kulture Bože Biškupića, dobro promisle i dorade ga u dijelovima u kojima on danas ili evidentno "propušta" ili nije dovoljno fleksibilan. Pa da ga se nakon te nadogradnje ponovno počnemo dosljednije pridržavati, ali ne u strahu od "batine" koju u svojim rukama drži Ministarstvo već zbog boljeg razumijevanja zašto je Sporazum i dalje potreban na hrvatskom tržištu knjiga tj. koga, što i zašto on štiti. A štiti i nakladnike i knjižare, u krajnjoj liniji i kupce koji ne moraju biti kolateralne žrtve manipuliranja s cijenama knjiga prilagođenim otkupu za knjižnice, što smo svjedočili prije kojih petnaestak godina, a u nekim "modifikacijama" ta se praksa nastavlja i danas.

Iako sam svjestan da često ponavljanje nekih činjenica može dovesti i do kontraefekta, okretanja glave pa i ignoriranja, ipak ću po tko zna koji put ponoviti da akcije poticanja čitanja nije moguće odvojiti od neophodnih mjera koje bi trebale rezultirati povećanjem produkcije novih knjiga u Hrvatskoj jer jedno bez drugog ne ide, i tko misli drugačije zavarava se ili mu naprosto odgovara status quo. Jer, ponovimo gradivo, od 2009. hrvatsko nakladništvo bilježi kontinuirani pad broja novoobjavljenih knjiga, kao i prosječnih naklada istih, i više je uzroka (ne samo ekonomska kriza!) koji su doveli do smanjene produkcije/potražnje za knjigama, naročito za onim izdanjima koja nisu dio književnog/publicističkog mainstreama (književni kanon, društveno-humanistička područja, znanstvena knjiga...). Najnoviji "prinos" krizi je pandemija koronavirusa koja je najvjerojatnije rezultirala s još manje objavljenih novih knjiga na tržištu u 2020.

Naravno da samo jedna kalendarska godina, čak i pod pretpostavkom izdašnije financijske injekcije za nove kao i postojeće projekte poticanja čitanja, ne može riješiti problem(e) koji su se nakupljali duže vremena, ali ona može biti dugo željena prekretnica. Ali, treba biti svjestan da sve dok pandemija koronavirusa dodatno negativno utječe na proizvodnju i prodaju knjiga i pojačava neizvjesnot svih na tržištu knjiga, u ovom trenutku "profitni" dio sektora ne raspolaže rezervom koju bi u Godini čitanja mogao ubrizgati u dodatne aktivnosti (jer potreban nam je iskorak a ne već dosegnuta razina!) za opće duhovno zdravlje nacije.

Kao što sam  prije nekoliko godina upozoravao na sastancima koji su prethodili donošenju akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSČP), oslanjanje u najvećem dijelu na Europski socijalni fond (ESF) u financiranju posebnih programskih aktivnosti NSČP-a pa onda i Godine čitanja neće biti dostatno jer npr. za sredstva osigurana kroz ESF-ov ionako specifičan ("socijalan") poziv "Čitanjem do uključivog društva" sa svojim projektnim prijedlozima mogu aplicirati narodne knjižnice, umjetničke organizacije, udruge koje djeluju u području kulture i umjetnosti, ustanove u kulturi i jedinice lokalne ili područne/regionalne samouprave, ALI se sa svojim programima poticanja čitanja na spomenuti ESF-ov natječaj ne mogu prijaviti oni koji nose glavninu proizvodnje i distribucije, a znatnim dijelom i promocije knjiga u Hrvatskoj!

Nakladnici i knjižari (kao i pojedini mediji koji promoviraju knjigu, čitanje i obrazovanje) u 99% registrirani su kao trgovačka društva i kao takvi prema kriterijima ESF-a nisu prihvatljivi prijavitelji i stoga bi bilo dobro da se, ako već "tehnički" ne ide drugačije, za njihove eventualne posebne programe u Godini čitanja osiguraju značajnija dodatna sredstva (iako to u postojećem proračunu neće biti lak zadatak za resorna ministarstva). Nikako ne bi bilo dobro da se pojedine dionike sektora knjige (knjižnice, umjetničke organizacije, udruge...) na kraju prometne u ekskluzivno financirane promicatelje čitanja, a da oni drugi ostanu "samo" proizvođači neophodnog "repromaterijala" tj. knjiga za književno tržište (publiku!), koji će eventualno uložiti u promociju vlastitih izdanja ako će im to vlastite marketinške rezerve dopustiti.

Dakle, vrlo je izvjesno da će knjižna 2021. godina biti prepuna izazova, no u nekoliko navrata tijekom pandemijske 2020. ali i u godinama prije knjižna branša pokazala je da se dobro nosi i u ekstremnim uvjetima. Jer da tome nije tako ne samo da se ne bi održalo već dosegnuto (manifestacije Noć knjige, Mediteranski festival knjige, vodeći književni festivali & nagrade) već se ne bi upravo usred pandemije  dogodili novi projekti (otvorenje novih knjižara, pokretanje Top liste knjiga i platforme Knjiga svima i svuda), tako da bi sve to moglo biti zalog za ipak optimističniju 2021. godinu.

* Ovaj tekst je znatno prerađena i proširena verzija autorove dvije kolumne prethodno objavljene u prilogu za knjige Best Book tjednika Express.