Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Antun Pavešković • 26.11.2023.

Kristian Novak : Slučaj vlastite pogibelji

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Sinkopa. Od svih mogućih objašnjenja koja nudi Klaićev „Rječnik stranih riječi“ najviše mi se sviđa definicija koja određuje kako je riječ o neočekivanoj pojavi koja poremeti prirodan tijek stvari. Ovaj je leksem dobio neobično na težini zahvaljujući jednoj odluci iz naše ne tako davne sudske prakse. Stanovita je sutkinja pokazala nadnaravne moći putovanja kroz vrijeme te je uspjela naknadno utvrditi da je čovjek koji je usmrtio dvoje ljudi to uradio u stanju sinkope. Sada na red dolazi medicinsko tumačenje ove riječi, a to je privremeni gubitak svijesti. Kada se netko ipak sjetio da naknadna tvrdnja o sinkopi od prije koju godinu ne zvuči baš uvjerljivo, čovjek koji je skrivio pogibiju dvoje turista ipak je morao otići u zatvor.

No, budući da ni med cvetjem ni pravice, taj je cvijet hrvatskoga poduzetništva zatvorske dane iskoristio i za liječenje svojih, pretpostavljam, budući da je prepraćen u toplice, reumatoidnih tegoba, a do javnosti je doprla i njegova patetična žalopojka kojom neizmjerno žali djecu onih što ih je nehotice lišio života, no još više sažalijeva sebe jer, eto, i pored žala i svakojakih duševnih patnji mora odslužiti kaznu.

Usto, kako se naknadno pokazalo, čovjek pati i zato jer je oštećena njegova ljubimica jahta koju toliko ljubi da je nakon udesa prvo zvao nekog majstora da provjeri kako se ljubav njegova može što brže dovesti u stanje nužno za okončanje emocionalnih mu tegoba. Nakon toga se, nadajmo se iskreno i vjerujmo usrdno, sjetio i ono dvoje što su glavom platili njegovu sinkopu, a pritom je naše pravosuđe napravilo i još jednu veliku omašku, zaboravivši kao olakotnu okolnost uzeti podložnost sinkopama uopće, koje su same po sebi viša sila, zbog kojih su se spomenutom gospodinu već događali kojekakvi saobraćajni udesi. Srećom, nije stradavao on, a o ljubavi spram ostalih prijevoznih sredstava u njegovu vlasništvu ne zna se ništa.

Kroničan poremećaj prirodna tijeka stvari

Slučaj vlastite pogibelji Novak Kristian

Kristian Novak u svom se najnovijem majstorskom uradku "Slučaj vlastite pogibelji" (Naklada OceanMore, 2023.) ne bavi sinkopama u medicinskom značenju te riječi. A, zapravo, bavi se baš njima. Odnosno, njome, jer je u pitanju singular. Sinkopa. U prijevodu - Hrvatska. Dakle, kroničan poremećaj prirodna tijeka stvari. Naime, u Lijepoj Našoj ključne stvari se ne događaju na prirodan, normalan način. No, toliko je tinte proliveno o tome što je sve pogrešno, neprirodno u našoj domovini, da se ne isplati ponavljati poznato i dovijati se još nepoznatom nepogrešivo najavljenom dosadašnjim iskustvom. Baš zato je zadatak koji je sebi postavio Kristian Novak iznimno zahtjevan.

On je  pokušao i uspio biti moralan u sredini koja je moral odavno svela na pomodno moraliziranje. On je vrhunski pisac jedne male književnosti koja vrvi od prosječnosti do te mjere da se u moru književne makulature financirane kojekakvim državnim i paradržavnim fondovima teško vidi prava vrijednost. On svoje i dvojbe svih nas smješta u žanr, a da pritom nimalo ne gubi na visokoj intelektualnoj razini svoga pisma. Spojiti žanrovski prosede, propitivanje o društvenoj etici i romanopisanje visoke literarne vrijednosti uspijeva samo najboljima. Stoga je njegov roman postupkom najbliži Dürrenmattovu „Sudac i njegov krvnik“ u kome ovaj švicarski pisac, kao i u drugim prozama pisanima tehnikom kriminalističkog romana, uspijeva učinkovito kritizirati grotesknost društva i njegovih običaja.

Sam po sebi krimić je iznimno zahtjevna forma. Pokazao je to najbolje Stanko Lasić u studiji „Poetika kriminalističkog romana“ za koju se, zanimljivo, među devedeset i pet nabrojenih djela žanra, ne oslanja na Dürrenmatta. Lasić tvrdi da su pravila ove književne vrste „prilično nesmiljena i na nekako čudno nalikuju onom životu što ga taj roman opisuje: tko ne poštuje pravila igre, biva teško kažnjen.“ Novak je poštovao pravila igre, ali ih je i nadrastao. Preciznije - prevario ih je. Prije svega, tu je napetost stvorena zagonetnim samoubojstvom mladoga policajca. Tijekom radnje polako ćemo otkriti ne što se dogodilo zaista, jer to i nije tako bitno, s obzirom da je dilema „samoubojstvo ili umorstvo“ važna samo policajčevim bližnjima, a nebitna za sam zaplet u kome je, bez obzira na to kako je mladić umro, bitno ono što je dovelo do njegove smrti.

U Lijepoj Našoj ključne stvari se ne događaju na prirodan, normalan način. No, toliko je tinte proliveno o tome što je sve pogrešno, neprirodno u našoj domovini, da se ne isplati ponavljati poznato i dovijati se još nepoznatom nepogrešivo najavljenom dosadašnjim iskustvom. Baš zato je zadatak koji je sebi postavio Kristian Novak iznimno zahtjevan.

Zapravo, Novak se poigrao, može se reći i na stanovit način našalio poetikom žanra, ali na hamletovski način, s obzirom na to da se i u njegovoj „mišolovci“ likovi šale, a usput se i ubijaju u šali. Sve, kako i dolikuje melankoličnom princu i ujedno vještu manipulatoru, počinje kao bezazlena igra, pokušaj jedne mlade, nadobudne nastavnice da iziđe iz okvira pedagoških konvencija i mlade ljude okupljene u dramskoj grupi pouči nečem bitnijem od amaterske glume. Pisac mladoj profesorici duhovito podmeće pristojnu notu autoironije, dovoljnu da nas zaokupi i pribavi našu naklonost. Priznaje, naime, ona svoje naivne ambicije da, zahvaljujući njenu trudu, jednoga dana iz njene radionice iziđe neka glumačka veličina u čiju će se slavu upisati i njen rad. Priznaje i ujedno se podsmijeva samoj sebi. Ležerno i simpatično.

Već ovdje, na samom početku uočavamo kompleksnost Novakova pristupa. Prateći sudbinu glavnog lika, uosobljene pripovjedačice, iole senzibilnijem čitatelju odmah je jasno da nitko nije sasvim nevin, ali i da je ta djelomična krivica, hybris, ona kobna oholost što je junake antičke tragedije tjerala u propast, a moderne, Novakove karaktere potiče na djelovanje alimentirano njihovim uvjerenjem u ispravnost, prije svega moralnu, vlastitih postupaka i pravednost te stoga nužnost vlastitih čina, ipak kulisa za ciničnu igru „bogova“ koje u suvremenom kontekstu zamjenjuju poluge društvenog mehanizma, ništa manje opasnog od osvetoljubivih božanstava.

„Oholost“ mlade profesorice s pravom doživljavamo i plemenitom jer se ona, ubrzo postavši svjesna posljedica svoga djelovanja, ne boji boriti se i izboriti protivu društva i njegovih pravila. Ona sama želi i uspijeva biti autentična, „biti svoja“, a u tom identitetskom imperativu značajno mjesto zauzima eros ucjepljivanja iste takve autentičnosti mladim ljudima za čiju se sudbinu osjeća odgovornom. Boriti se protivu društvenog ustroja, protivu „pravila igre“ teže je onoliko koliko je samo društvo prljavije i koliko pravila služe da zaštite neopravdano privilegirane. Nema, naravno, bezgrešnog društva, nema idealno neporočnih ljudi – upravo ova vrsta argumentacije hrvatskim nitkovima, a oni su daleko veći problem od matoševskih izdajica, pruža spasonosnu izliku  kojom opravdavaju, štite i nastavljaju svoju djelatnost.

Spominjući Matoša, suočiti nam se s činjenicom da su ti nitkovi, zapravo najveće izdajice – svoje domovine, svojih sunarodnjaka, ljudskosti. Ne treba se obzirati na kojekakve bastardne tipove koji, duboko ne razumijevajući poruku doktora Johnsona, domoljublje kao takvo ismijavaju i preziru, ali i zbog njih trebamo istinske domoljube, jer, da parafraziram velikog i tragičnog hrvatskog pisca i novinara, domovina to smo mi i stoga je naša dužnost biti boljima i na taj način i domovinu učiniti dostojnom ideala onih koji su za nju ginuli. To je domoljublje.

Novak kao vrhunski profesionalac zna koja su mu zanatska sredstva na raspolaganju. On zna kako vlastitim likovima ući pod kožu. Također, posjeduje kunderinsku vrlinu svakog lukavog romanopisca, a to je dopustiti romanu da bude makar mrvu pametniji od svog autora.

Ne prepustimo li se ciničnom nihilizmu, suočiti nam se s dugovanjem vlastitim idealima ili barem poštenju. Lako je ideje pretvoriti u parolašenje, čega je nemalo u hrvatskoj književnosti, ali ih je teško uobličiti literarno, bez ideologiziranja, ne frazirajući. Nažalost, prečesto se u nas nedarovitost maskira jakim riječima i grlatim vapajima u ime borbe protiv nacionalizma, zalaganja za prava žena, skrbi za manjine i nemoćne, za radnike, doseljenike, za svakovrsne žrtve sustava. Sve to naizgled plemenito u stvari je prozirno eksploatiranje ljudske nesreće. Te koncesionare borbe za pravedno i bolje društvo trebalo bi uputiti na iznimke kao što je Kristian Novak. On je svjestan svega onoga što nas kao zajednicu tišti, ali i toga da je prije i iznad svega pisac. Odličan, ponovimo usput. I sve spomenute probleme on je književno aktualizirao daleko efektnije od zajapurenih boraca za vlastitu sadašnjost u ime borbe za bolju budućnost.

U čemu je razlika? Prije svega, on kao vrhunski profesionalac zna koja su mu zanatska sredstva na raspolaganju. On zna kako vlastitim likovima ući pod kožu. Također, posjeduje kunderinsku vrlinu svakog lukavog romanopisca, a to je dopustiti romanu da bude makar mrvu pametniji od svog autora. To u čitatelju pobuđuje onaj sjajan osjećaj prirodnosti, kao da se tekst ispisuje sam. Tako se već u početnim poglavljima ulovimo na mamac koji pokrene događaje: smrt mladog policajca, verbalni komentar toga navodnog samoubojstva iz usta mlade profesorice i reakciju jedne od učenica. Vrlo uspješan mamac za vrlo uspješan ulov, a to je uvjerljivo prezentiranje građe, što baš i nije bio lak zadatak, dapače. Suočeni smo s na prvi pogled banalno shematiziranom situacijom: mlada profesorica „stala je na žulj“ učenici iz na hrvatski način bolje familije, dok je paralelno mladi policajac izgubio život jer se suprotstavio oportunizmu kolega spremnih prodati se za nekoliko kvalitetnih auto guma ili naprosto podilaziti moći.

Ovaj roman jest himna poštenju, uspješan prvenstveno zato jer je zanatski vrhunski ispripovijedan. I ljubavna i kriminalistička i socijalno problematizirajuća priča proizilaze iz dobro ispričanih situacija.

To je dobro uhodan lanac društvene korupcije čiji se modus operandi oslanja na ono poznato sociopsihološko pravilo „podrazumijeva se“ protivu kojega se još šezdesetih godina prošloga stoljeća pobunila šarolika masa studentarije, antipsihijatara, veleprevratnika. Ipak, bio je u pitanju drukčiji protest. Oni su, smatrajući ih duboko nepravednima, napadali same temelje građanskog društva. Hrvatski problem na kojega iznimno efektno ukazuje Novak jest nepostojanje uobičajenih temelja građanskog društva umjesto kojega je uspostavljen surogat uljudbe. Jer, u svijetu je normalno da onaj koji se ne pridržava zakona, bili oni pravedni ili ne, predstavlja iznimku, dok je u Hrvatskoj iznimka onaj koji se zakona pridržava. Taj je i opasan, kvareći hladovinu korupcije svima oko sebe. Podrazumijeva se biti potkupljen, podrazumijeva se biti u pravu onoliko koliko si bogat i politički umrežen.

Da ipak nije sve bezizgledno dokaz su ne sami glavni junaci, mladi policajac i profesorica koji, osobito on, iskupljuju društvo vlastitom žrtvom, nego i svi ljudi koji ih podržavaju. Daleko od crno-bijele podjele, Novak nas iznenadi reakcijama potonjih (učenik psihopat, vjeroučiteljica konzervativka) od kojih naučimo da je, bez obzira na svjetonazor ili mindset, važno čovjekovo poštenje. Ovaj roman i jest himna poštenju, uspješan prvenstveno zato jer je zanatski vrhunski ispripovijedan. I ljubavna i kriminalistička i socijalno problematizirajuća priča proizilaze iz dobro ispričanih situacija. Nije pretjerano reći da je narativna konstrukcija zasnovana na genijalnoj dosjetki: paralelno pripovijedanje u ich-formi i izlaganje priče u obliku filmskog scenarija. Kada nam scenarist, jedan od učenika, na kraju deklarativno tvrdi kako je sve izmišljotina, postaje nam jasno da ništa nije izmišljeno i da mu ne trebamo vjerovati. Stoga je, daleko iznad žanrovskih zadanosti, a opet izgrađena isključivo na njima, ovo genealogija jednog nemorala.

Brehtijansko pravilo o kazalištu ovdje se poopćuje na svekoliku književnost: ona nas prije svega mora zabaviti da bi nas mogla podučiti. Naravno, nije Novak pedagog, ali je poučniji od bilo kakve propedeutike. On ne koristi priču da bi poučio, on pričom opominje.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kristian Novak

Slučaj vlastite pogibelji

  • Naklada OceanMore 09/2023.
  • 280 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533321677

Roman 'Slučaj vlastite pogibelji' Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –