Mateja Jurčević : Nadam da će moja poezija barem nekoga učiniti blagim i obazrivim
Rođena u Vinkovcima 1995., trenutno pred diplomom komparativne književnosti i bibliotekarstva, Mateja Jurčević u 20. je godini nagrađena Goranom za mlade pjesnikinje. Tako je ukoričena njezina prva zbirka, "Bijela vrata". Već tada bilo je jasno da se radi o novom, bitnom glasu mlade hrvatske poezije.
Mateja Jurčević krajem prošle godine izdala je zbirku pjesama "Žene iz Altamire" koju toplo prepručamo. Ono što Mateja donosi svjež je glas ljubavne lirike, možda i najtežeg mjesta poezije jer, zaista, kako inovativno i svojim glasom progovoriti o dvoje, odnosima, ljubavima? Ipak, Mateja je u tome više nego uspjela. Upravo je njezina nova zbirka razlog ovog našeg razgovora.
Bijela vrata
Žene iz Altamire
Monika Herceg: "Bijela vrata" nagrađena Goranom za mlade pjesnike zatvoren su sustav koji je dosljedno izveden. Zbirka je strukturirana kao svojevrsno zrcalo, slijedi zacrtani koncept. Pjesme su zatvorenije, barem mi se čini, prema slučajnim čitateljima koji ne uzmu na početku zbirke ključ za ta vrata. S druge strane, zbirka "Žene iz Altamire" otvorenija je čitateljima, moguće je hodati kroz pjesme, a da se ne traži poseban ulaz u zbirku, ali i dalje se radi o čvrstom konceptu. Koliko ti je bitna struktura zbirke, ta konceptualnost? Je li ona potrebna ili nužna u poeziji? Čini mi se da se svakako javio niz mladih pjesnika koji inzistiraju na zbirci poezije kao jednom malom organizmu.
Mateja Jurčević: Koncepte stvaram iz dvaju razloga. Prije svega, oblikovanje kvalitetnog okvira onemogućuje suvišna vrludanja i olakšava mi sam proces pisanja. S druge strane, to je način da se, osim preko pojedinačnih pjesama, na još jednoj dodatnoj razini komunicira s čitateljem. Koncept uvijek smatram narativnim dijelom poezije, pričom koja okuplja sve pjesme i smješta ih u kontekst. Različit raspored istih pjesama može donijeti posve drugu priču ili barem promijeniti perspektivu. Igra mogućim perspektivama jedna je od većih radosti pisanja. Ali daleko od toga da su koncepti nužni. Izostanak čvrste strukture ne znači da zbirka neće biti skladan organizam.
Kao čitatelji navikli smo tražiti i upisivati značenja i na mjesta na kojima ih inicijalno nije bilo. Zbirke uvijek sadrže čitav niz slučajnosti i potencijalnih tumačenja koja uvijek ovise o onome tko se s knjigom susreće. Uostalom, pisanje po konceptu ima i svoje zamke, može se dogoditi da od šume ne vidimo stablo, da koncept stvaramo nauštrb pojedinačnih pjesama. Čini mi se da mi se to dogodilo s "Bijelim vratima" i čini mi se da sam u "Ženama iz Altamire" to uspjela ispraviti.
"Bijela vrata" progovaraju zapravo, kako im je u početku bio radni naslov "Paranoje", o svojevrsnom isključenju iz društva, o jednom rubu borbe koja se događa u nama, o našim paranojama i strahovima, našim krivim percepcijama, često i ponorima. Lirski subjekt bori se sa svijetom. Kakav je bio proces pisanja te prve zbirke? Kako si se odlučila za takvu temu?
Proturječit ću sebi. Bila je to neka vrsta oslobađanja od prilično okrutnih okvira i pravila koje sam si nametala, koje svatko od nas ponekad natovari na sebe. Pisala sam jer sam se morala riješiti svih tih silnih formi, dati priliku pjesmama i životu da se razviju sami. Uvučena tada potpuno u studentske teme, nadrealističko, automatsko pisanje učinilo mi se kao dobro rješenje. Smiješno je da sam i slobodu svezala konceptom. Izgleda da nikada nismo slobodni onoliko koliko bismo htjeli. Ta je zbirka u sukobu sama sa sobom. Pisala sam o onome što me je u isto vrijeme i mučilo i intrigiralo, o unutarnjoj podvojenosti čovjeka, o njegovim banalnim slabostima i životu u konstantnom strahu koji iskrivljava predodžbu svijeta, o duševnom slomu do kojega nužno dolazi kada se prihvate društvene konvencije, a potisne vlastiti identitet. Svi su moji subjekti napukli i slabi, ljudska krhkost i sklonost pogreškama uvijek će biti moja glavna preokupacija. Ne pišem o jakima, hrabrima i dosljednima, ta mi je perspektiva nepoznata. Većina autora piše s nekim ciljem, ja se nadam da će moja poezija barem nekoga učiniti blagim i obazrivim.
Misliš li da poezija ima tu određenu ljekovitost? Da je možemo, ponekad, koristiti kao oružje da smekšamo, da ohrabrimo, probudimo?
Strašno je rabiti izraz oružje kada se govori o smekšavanju i ohrabrivanju. Ono podrazumijeva silu koja porobljava. Poezija to ne čini, ona nije nasilje, nego mogućnost. Nije na nama da ikome namećemo poeziju, naše je da je ostavimo u košari na stolu i pustimo da je uzmu oni kojima je potrebna. Uostalom, probuditi možete samo onoga tko je za to spreman, a ta se spremnost kod svakoga od nas javlja u različitom trenutku života.
U "Ženama iz Altamire" lirski subjekt također je marginalan, on/ona je u području ljubavi, uspostavljanja odnosa, čežnje s kojom se bori, ali koja nije ni bliska ni ostvariva. Koliko su ti bitne takve pozicije u pisanju, one koje zapravo zastupaju te ljude na rubovima, mogli bismo reći skoro pa i marginalizirane?
U novoj zbirci željela sam nastaviti problematizirati gubitak identiteta. U "Bijelim vratima" potiskuje ga se zbog društva, u "Ženama iz Altamire" zbog drugog pojedinca. Uzela sam žensku perspektivu jer mi je bliža i jer se zatomljivanje vlastite osobnosti kod nas češće događa, mada je zapravo riječ o univerzalnom problemu. Toliko smo toga spremni napraviti da bismo doprli do drugoga, promijeniti vlastitu bit, postati karikatura, sve da bismo bili prihvaćeni, zadovoljili osnovnu potrebu za ljubavlju i preživjeli. Ja ne mogu reći da moja poezija obuhvaća sve rubove društva, to zasigurno ne čini, ali ako su depresivni, anksiozni, usamljeni i nesigurni jedan rub društva, to je onda rub koji želim ograditi da nitko s njega ne padne u provaliju.
"Žene iz Altamire" su zapravo i ljubavna zbirka pjesama. Koliko je danas teško pisati ljubavnu poeziju? Postoji li način da se odupremo nekim zamkama?
Ljubavnu poeziju teško je pisati ako se ne osjeća ništa i ako se osjeća previše. Nitko ne želi prazne riječi iz kojih ne izvire emocija, kao što ni spontani izljev emocija ne garantira dobru, estetski uspjelu pjesmu. Sigurna sam da su neke od najljepših ljubavnih pjesama spoj snažnih emotivnih doživljaja i promišljenog vaganja riječi. Recept za odupiranje zamkama ne znam, eventualno da se ne piše ljubavna poezija ili poezija uopće, ali to nije opcija. Čitanje uvelike pomaže, ali čak ni ono ne garantira da kad-tad nećete napisati glupost.
Zbirka je strukturirana tako da ima uvodnu pjesmu te tri poglavlja, Bukolike, Elegije i Groteske. Kako si se odlučila na takvu strukturu koja nosi imena po književnim oblicima?
Isprva sam napisala petnaestak pjesama koje sam doživljavala kao tri sasvim različita stila, imala sam potrebu sistematizirati ih. Ne volim raditi u kaosu, bez obzira je li kaotična okolina ili su to pjesme. Više sam ih puta iščitala i odredila da im je zajednička tema ljubav, ali je svaka grupa imala svoju malu podtemu. Bukolike su tako nazvane ironično jer ljubav smještaju u lažno idealni prostor u kojemu je tehnologija zamijenila prirodu, ali to je nebitno jer onome tko voli idealni je prostor zapravo samo onaj u kojemu se nalazi voljena osoba. Elegije počinju progonstvom subjekta iz te idealne zemlje. Pjesme drugog ciklusa nešto intenzivnije tematiziraju odvojenost od ljubavi i nazvati ih elegijama, premda one to formalno nisu, bilo je ili najprirodnije ili najjednostavnije, ni sama nisam sigurna. Groteske predstavljaju konačni rezultat te ljubavi, ono u što se često na koncu pretvorimo, u kreature koje su nekada bile ljudi, žene s vlastitim dignitetom. Željela sam pisati o tragičnosti, komičnosti i apsurdnosti svega što činimo da bismo bili “bolji” za druge, o iskrivljenoj percepciji sebe. Odatle valjda i naziv posljednjeg ciklusa.
Kako izgleda tvoj proces pisanja? Je li on bio isti za obje zbirke? Nametneš li prvo strukturu pa gradiš ili se struktura kasnije javi kao produkt pisanja?
Pa zaista mislim da sam o strukturama dovoljno govorila do sada. Mogu samo reći da proces pisanja, premda je sličan, nije bio posve isti. Prva je zbirka nastala kao rezultat svakodnevnog maničnog pisanja i to najčešće u pauzama između predavanja, drugoj sam zbirci pristupila nježnije, pisala sam je sporije, shvatila sam da je disciplina dobra stvar, ali ne može zamijeniti vrijeme koje je ponekad potrebno da se neke pjesme oblikuju i potpuno razviju.
Dakle, poeziji treba vrijeme kao dimenzija? Moram priznati da nisam nikad o tome mislila, ali sad kad si to spomenula, i sama shvaćam kako neke pjesme jednostavno moramo čekati...
Vjerujem da poeziji treba da se osluškuje i prati njezin tempo. To ne znači prepuštanje struji i čekanje da se stvari same napišu, nego podrazumijeva pronalaženje ravnoteže između namjere i mogućnosti. Poezija iziskuje kontinuirani rad, ali je pogubno forsirati je.
Rano si dobila Gorana za mlade pjesnike, što je već nekoliko puta istaknuto. Kako je poezija zapravo došla do tebe i zadobila već tako rano tvoju ljubav?
Poezija te odredi tako što promijeni način na koji doživljavaš sve oko sebe, ne nagradom koja dođe onda kada si već do grla u poeziji i iz nje više ne možeš izići. Poeziji me prvo privukao zvuk riječi, a tek zatim njihov smisao. Kasnije, čitajući sve više, budila je u meni niz malih eksplozija. Neke pjesme i danas čitam samo u pokretu, šetkajući po sobi. Poezija me još uvijek uznemiruje, a to što je i ja danas pišem splet je gomile okolnosti i susreta. Da je samo nešto izostalo, izostala bih i ja iz ovog razgovora.
Baviš se i pisanjem književne kritike. Kako gledaš na ta dva procesa stvaranja, pisanje poezije i pisanje kritike? U kojoj su mjeri oni istovjetni, u kojoj različiti?
Ne bavim se pisanjem književne kritike, već samo povremeno napišem poneku. Nedovoljno često da bi to bilo “bavljenje”. Kada je pišem, za mene je to uvijek igra, možda zato nisam ozbiljna kritičarka. Volim iščitavati i prevrtati zbirke do besvijesti i radije donosim moguća tumačenja, nego vrijednosni sud, mada je i to ponekad nužno. Pisanje poezije i kritike slično je tek u promišljanju mogućih značenja, ali često nema stvarnu vezu. Dobar pjesnik ne mora baš nužno biti dobar kritičar, kao ni obratno. Riječ je o dva različita potencijala, potencijalu za stvaranje i za tumačenje. Pjesnici često imaju oba pa ih je valjda zato nešto više među kritičarima.
Književne kritike na našoj je sceni zapravo malo. Koja je funkcija kritike za književno polje? Što će nam zapravo književna kritika?
Ovo je pitanje zamka. Svi se izgleda slažemo da je književna kritika neophodna, ali malo tko može jasno artikulirati koja je njezina funkcija. Točnije, oko njezine se funkcije uvijek spori. Je li ona smjernica autoru, je li smjernica čitatelju, način da se književnost razvrsta na dobru i lošu ili je ona, a ovo je najčešći hit, samo ispoljavanje frustracije onih koji sami ne znaju pisati. Nemam konkretan odgovor, nitko ga nema. Osobno, na kritiku volim gledati kao na prilog književnom djelu koji će sljedećem književnom i čitateljskom naraštaju poslužiti više nego onom za koga je pisana. Književne kritike jednako kao i književna djela čuvaju u sebi duh vremena.
Ma što će nam i poezija? Koja je njena funkcija u današnjem društvu pomaknutih vrijednosti? Je li jezik zbilja, da te parafraziram, gluho štene?
Današnje društvo pomaknutih vrijednosti višestoljetna je fraza koja se rabi uvijek kada se čovjek osjeća bespomoćno. Mi bismo htjeli mijenjati kolektiv s nekoliko dobrih i pametnih riječi pa zaboravljamo da se prvo treba obratiti pojedincu, potrošiti vrijeme na njega. Ipak, iz tko zna kojeg razloga, možda u želji za brzom promjenom, uvijek apeliramo na masu, a masa nije živo biće, ona ne sluša i ne suosjeća, često je nepromišljeno okrutna. Sintagmu sam iskoristila u kontekstu zbirke, ali jezik je gluho štene i onda kada u njemu nema drugoga, kada se govori samo da bi se govorilo, da bi se izbacilo smeće iz sebe, ne uzimajući u obzir težinu riječi i okolnosti u kojima se izgovaraju. Poezija još jedina promišljeno bira riječi i zato je njezina poruka nezamjenjiva, ona nema nasilan pristup i zato se uvijek provuče do onih koji okolini mogu donijeti napredak. Najčešće je riječ o malim ljudima i njihovim svakodnevicama, ali griješimo ako mislimo da je to nebitno.
Tvoje pisanje za mene je intenzivno iskustvo koje uvijek nosi više slojeva. Ono što osjećam kod čitanja jest kako u tvom glasu, kao svakoj dobroj poeziji, postoje i glasovi prethodnika i prethodnica. Da postavim pitanje koje već svima ide na uši, ali mislim da ga je bitno ponavljati, koliko je čitanje bitno za pisanje?
Budući da ni život ni književnost ne počinju s nama, ne možemo samo ignorirati postojanje drugih ljudi i drugih knjiga. Naše je osobno iskustvo vrijedno, ali nedostatno da bi se stvarala književnost koja će biti važna van zidova vlastitog doma. Riječi, koliko god da ih poznajemo, ionako ne mogu opisati baš sve, zašto bismo si onda dodatno uskraćivali one koje nam se nude? Onaj tko ne čita zakida sam sebe, kržljav je iznutra, a književnik koji ne čita mitsko je čudovište u čije postojanje odbijam vjerovati.
Sad kad su se "Žene iz Altamire" otisnule u svijet, koji su daljni planovi?
Nemam nekih konkretnih planova vezanih za pisanje. Za nešto novo još je prerano, druga je zbirka tek nedavno izišla. Trenutno samo želim završiti fakultet, a nakon toga ćemo vidjeti što dalje.
Uz "Žene iz Altamire" dolazi i link na audioknjigu koju je pročitala Nikolina Maletić. Kakvo je iskustvo bilo raditi na jednom takvom projektu? Otkuda se rodila ta ideja?
Ideja se rodila spontano. Dok je rukopis još bio u nastanku, Nikolina mi je proslijedila snimku na kojoj čita jednu pjesmu Vesne Bige. Interpretacija mi se jako svidjela i predložila sam joj da pročita i moje pjesme. Uvjeravala sam je da će biti zabavno. Pristala je, odradila sjajan posao, a koliko joj je zabavno bilo to ipak treba pitati nju. Vjerujem da je uvijek stresno razmišljati hoće li nešto ispuniti očekivanje autora ili ne, ali ona je bila moja profesorica, a sada je jedna od najbližih osoba, i moje je povjerenje bilo bezgranično. Uvijek ističem da je poeziju jednako važno čuti koliko i čitati, tako se otvaraju nova značenja i dopunjuju postojeća. Da se mene pita, svaka bi zbirka imala i svoju zvučnu verziju, a ovu našu možete poslušati na stranici www.zeneizaltamire.com .
Žene iz Altamire
- Meandarmedia 09/2019.
- 77 str., meki uvez
- ISBN 9789533342092
Simbolički potencijal naslova nove knjige Mateje Jurčević 'Žene iz Altamire' sugerira poliperspektivno čitanje u rasponu od iskonskih doživljaja ljudske bliskosti, odnosno ljubavi u najizvornijem obliku, do prostora imaginacije i kreacije, odnosno re-kreacije vidljivog i imaginarnog okružja.