Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 14.05.2021.

Mirjana Dugandžija : Emocija je srce moje priče

Mirjana Dugandžija, foto: Boris Kovačev/CROPIX

Američka spisateljica Lucia Berlin jednom je rekla kako vjeruje da svijet romantičnih obećanja u romanima Jane Austen nije ništa manje težak od života notornog alkoholičara u kratkoj priči Raymonda Carvera. Berlin, koja je umrla prerano da bi vidjela kako njezine knjige osvajaju svijet, jedna je od najnekonvencionalnijih persona suvremene američke mainstream književnosti, zbog svoje postumne slave proglašena "najbolje čuvanom američkom tajnom".

Kad je prije više od desetljeća napisala svoj prozni prvijenac "Nekoliko dana kolovoza" (2010.), dugogodišnja novinarka Mirjana Dugandžija pokazala se kao jedna takva dugo čuvana tajna: roman ju je plasirao u finale Nagrade Ivan Goran Kovačić lista Vjesnik, finale nagrade t-portala za roman godine, te finale nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine. Svojom prozom pisanom u kombinaciji kratkih, životnih dijaloga i strastvenih, slojevitih introspekcija, elegantnom lakoćom zahvaćajući čitav dijapazon emocija od histerije do kontemplacije i lepršave bezbrižnosti, Dugandžija po mnogočemu čini isto ono što u svojim pričama čini i Berlin – neuvijeno i bez uljepšavanja govori o životu žene, sa svim usponima i padovima iznevjerenih očekivanja, pregaženih strasti, propalih nada i proplamsaja sjećanja na sreću i ispunjenost.

Mirjana Dugandžija (1960.) diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju 1985. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1986. godine radi kao novinarka u Vjesniku, Nacionalu, Globusu i Jutarnjem listu. Priče je objavljivala u Europskom glasniku, Književnoj republici, na Trećem programu Hrvatskoga radija i drugdje. Godine 2013. objavila je zbirku kolumni i priča "Indijančeva noć", a nedavno je u izdanju OceanMora izašla i njezina treća knjiga, zbirka priča "Rujanska kupačica".

Etablirana novinarka, jedno od ključnih imena najvećih hrvatskih dnevnih novina i osoba na prvoj fronti javne komunikacije s nekim od naših najpoznatijih umjetnika, znanstvenika, intelektualaca, Dugandžija je majstorica dijaloga, strastveni zapisničar naizgled obične svakodnevnice, u čijem literarnom svijetu ljubav, seks i strast čine sveto trojstvo smisla života. Kao što Lucia Berlin u svojim pričama transformira istinu ne iskrivljujući je, čeprka po vlastitom iskustvu izvlačeći iz njega osobe i događaje koje potom pretvara u protagoniste svoje razarajuće snažne fikcije, Dugandžija u svojim knjigama gradi svijet u kojemu romantični zanos i mračno beznađe čine lice i naličje jedne te iste priče intenzivno proživljenoga života.

Junakinje njezinih novih priča žene su na rubu – mržnje, zgađenosti, živaca, novaca. Bolesne od ljubavi – ljubavničkih, prijateljskih, krvnih, znaju da je prošlo vrijeme frivolnoga života. No, kao što kaže jedna od njih: Moja mi se bolest čini sasvim zdravom. Pa se gleda u ogledalu. Vrhovima prstiju prelazi po obrazima. Ne, ne, sve je u redu, misli. I nanosi kremu.

S autoricom razgovaramo o motivima njezine nove knjige, opsesijama njezinih protagonistkinja i nje same, o novinarstvu, književnosti, pisanju i životu s pisanjem, uz nezaobilazno pitanje na kraju – je li doista sve u redu?
 

Rujanska kupačica Dugandžija Mirjana

Gea Vlahović: "Rujanska kupačica" vaša je treća knjiga, objavljena 11 godina nakon "Nekoliko dana kolovoza". No, iako se od vašeg romana prvijenca razlikuje spisateljskim registrom, pripovjedačkom metodom, pripovjednim stilom (…) u njoj su prisutni prepoznatljivi motivi "Kolovoza". Kako ste zamislili (ili kako biste voljeli) da se čita ova knjiga?

Mirjana Dugandžija: Svaka se knjiga čita točno onako kako je čita svaki čitatelj. Tu vladaju pravica i pravi rusvaj. Naravno da ima boljih, a i promašenih čitanja; promašiti može i kvalificirani čitatelj, kritičar. Voljela bih da se moja knjiga, prije svega, uopće čita – tužna je slika i najmanje hrpice nepročitanih knjiga, iako je u slučaju nekih to pravi spas za um! Skoro i za tijelo. Voljela bih, zatim, da se knjiga čita kako je i nastala: kao knjiga o napuštenosti, usamljenosti, strahu, izdaji, starenju... post-ljubavnom stanju, ukratko i grozno. Ali, tu su i trenuci otkačenosti, pa makar da ste u periferijskom kafiću upoznali dečka u razvaljenim kargo hlačama.

To što ste kroz naslove tih dviju knjiga (i, naravno, naslovnu priču "Rujanske") provukli najsnažniju poveznicu među njima sigurno nije slučajno... Je li "Kupačica" ipak i neka vrsta nastavka "Kolovoza"?

Nije mišljena kao nastavak, ali na kraju možda i jest, malo. Naime, i u knjigama autora koji od knjige do knjige pišu o sasvim različitim temama čitatelj će naći larve i kukuljice motiva koji ga (nas) ne napuštaju lako... ili nikad. Naslov nije imao namjeru nastavljati se na „Kolovoz”, ali, kad se već dogodio, neka ga. Lijep je. Ionako sam krepuskularni tip, a ni kolovoz više nije pravo ljeto... Podsvijest u književnosti odradi mnogo toga za nas. Dobar bi bio i naslov „Pravila skitnje”, kako se zove jedna od priča.

Prvo roman, pa zbirka priča – kako birate formu u kojoj ćete pisati? Kratka priča je iznimno zahtjevna forma u kojoj ste se vi odlično snašli. Je li vam u tom smislu pomoglo i vaše novinarsko iskustvo?

Hvala na komplimentu! Trudila sam se da priče budu brze, da se u lik spustim naglo, u poantu neočekivano... No, da budu priče! Formu ne biram. Natruhe motiva i, paralelno s njima, rečenica i riječi, nešto su što me „pohodi”, pecka, usložnjava se... Ostaje mi da prepoznam pripada li to priči, romanu, ičemu. Rečenice koje pripadaju priči ne mogu pretvoriti u roman. Žao bi mi bilo sve ono što sam „opipavala” kao priču pretvoriti u nešto drugo. Znam da pisci to mogu, i to je OK, ali ja ne. Novinarsko iskustvo teško da pomaže književnosti, osim, možda, navici da ono što se može reći jednostavno ne razvlačite kao bjelanjak na žlici kad vadite ono bijelo iz jajeta, jer ne želite pojesti pile u svojoj kajgani. E, da... I da, da ono što si utvarate da je sjajna priča doista i napišete, u smislu, sjednete za tastaturu, otvorite novi unos...

Za vaše je pisanje ključna emocija – emocija je u središtu vašeg spisateljskih interesa; je li vam u tom smislu vaš novinarski nerv možda ponekad čak predstavljao i smetnju?

Emocija je srce moje priče. A novinarstvo vam, možda, podari kakav zanimljiv lik, za početak, ali tek onda počinje književni posao. Za mene, i u meni, književnost i novinarstvo dva su pisma, dva tipa koncentracije, dvije vrste odnosa prema onome što je preda mnom. Svoj novinarski nerv, ako ga i imam, nisam „uzgajala”; slabo čitam novine, oduvijek – među svojim prijateljima uvijek sam bila komično jadno informirana o tome što je novo u politici i na umjetničkoj sceni. Tek kad se neke teme primim, „zaronim”. Godine su u novinarstvu prošle prije nego sam si priznala da ja neću, evo sad, otići raditi u knjižnicu. Izgleda da ga ipak volim.

Davor Špišić u svojoj je kritici izvrsno usporedio junakinje ove vaše zbirke priča s Blanche DuBois; diplomirali ste komparativnu književnost – imate li neke književne uzore, velike pretke kojima se utječete?

Hvala Davoru, hvala i vama, jedva dišem pod teretom tog golemog komplimenta. I pogodio je, osim što ja naravno nisam divni Tennessee. Nabrajati? Nemoguće. A kamoli da im se utječem. U pisanju mi se drugi autori nikad nisu umiješali u rečenicu, ni svjesno, ni nesvjesno (hajde, nadam se). Ali, ono što sam stvarno naučila je da je nevažno s kojom je motivacijom nastao neki tekst. Je li možda s mrskim „ključem”? Ne, važno je samo koliko je dobro napisano to što se želi reći, a želi se - i ništa drugo. Ako se čitatelj upusti u taj ozloglašeni bravarski prosede, pa njime začita „Rujansku”, možda mu bude i zanimljivo; sredinica smo mala, a kvarna.  Ako mu se ne svidi, još bolje, ostaje priča. Jamčim za nju.

"Kupačica" je zbirka nepovezanih priča, no čitatelj će, naravno, njezine protagonistkinje tumačiti kao zbir glasova jednog te istog ženskog pripovjedačkog bića. Kako ste im pristupali: jeste li ih unaprijed zamislili kao niz različitih likova, ili su naprosto tako ispale? Koja je od njih vaša miljenica; s kojom se najviše poistovjećujete?

Morate imati neku ideju kad počinjete pisati, da, i  tako ću shvatiti „zamišljanje unaprijed”. Sve drugo, pisanje „na temu” ne ide mi, pa ne ide. Najriskantnije su mi, jer su doista nastale ni iz čega, bile priče „Blaga je noć”, kriptolezbijska, kako ju je pročitao Đorđe Matić u tekstu o knjizi u časopisu „Prosvjeta”, nastala iz dvije-tri rečenice koje sam izmijenila s nekom ženom na fancy partyju; te priča „Sjajan posao u Slavoniji”. To je večer kad moj prijatelj i ja upoznajemo bizarnog tipa koji također traži seks u troje, i slučajno je iz mog rodnog grada. Što je bilo dalje? Izmišljotina i tlapnja. I da, zbir je to glasova jednog pripovjedačkog bića... Kako da mi onda neka od junakinja bude draža?

Svaka ima neki emotivni i egzistencijalistički krimen. Ne pišete društveno angažirano već ljudski zainteresirano, emotivno involvirano, a opet, uvodite u priču i socijalni milje, razne anomalije i devijacije koje se događaju u društvu, ili ono što društvo vidi kao anomaliju ili devijaciju. Što ste htjeli ispričati kroz takvu kontekstualizaciju sudbina i priča vaših junakinja? Prema kome ste ih modelirali – tko su one?

Milje daje uvjerljivost priči, bez njega je priča obično trash. Ne govorim sad o drugim narativnim tehnikama, gdje sredina, pa ni (psihološka) motivacija uopće nisu bitne. Ali ja baš volim graditi likove, nalaziti mikrodetalje koji će ih u krupnom kadru razotkriti. Jako volim film, vidi se. A i „rub” je baš krasna riječ, u ta tri slova sva je nedaća takvog života, lako sklizneš skroz, preko, ne pomaže ti ni što nosiš nož ili bokser ili debeli lanac ili veliki križ; ti si samo zaposlen u trulom kafiću na određeno vrijeme. Lik s ruba. Nisam htjela time reći ništa sudbonosno, svi znamo kako uglavnom jadno živimo, osim da se junakinje (odjednom) šuljaju kroz taj low life koji im je zanimljiv. Otkrivaju spas tamo gdje bi ga malo tko tražio. Možda su joj (im) malo dosadile face među kojima se inače kreće/u, izvrsnosti onih koje u poslu sreće...

Ženska seksualnost i žensko starenje, osjećaj odbačenosti i/ili samoće, ovisnost o tabletama, neuroze, disfunkcionalnost i odstupanje od konvencija… Jeste li zadovoljni načinom na koji se naše društvo odnosi prema tim temama? Kako u Hrvatskoj, u današnje vrijeme površnih zadovoljstava i kratkog raspona pažnje kotira bol – obična, svakodnevna ljudska bol duše?

A što ja znam? Kako se društvo danas odnosi prema njima jest važno, ali… Sigurno bolje nego kad je bacanje u kadu ledene vode bila „liječnička metoda”, kad su babe vodili u šumu da umru, a bolesnikovi se bližnji koje se, mutatis mutandis, smatra izvorom utjehe, savijali u tvornicama od jutra do mraka za kruh. Kundera je to zvao „nepodnošljivom lakoćom postojanja”, tu mogućnost da stvari proživimo samo jednom, a što bi bilo kad bi bilo i da je bilo... Ne znamo. Ozbiljan odgovor zahtijevao bi barem neke podatke, pa uspoređivanje... Ne volim u tim temama paušalnost, mlataranje riječima. No, ono što je sigurno, današnje „društvo” ima veliku potrebu da ga se tješi, ulazi u pojedinčev unutarnji angst kao da će se unutra naći biserje, zlato iz Ali Babine špilje. A oni koji imaju potrebu da se društvo nekako „odnosi” prema nekom toliko intimnom njihovom problemu – jadni oni.

Mirjana Dugandžija, foto: Boris Kovačev/CROPIX

Nekoliko dana kolovoza Dugandžija Mirjana

U posljednje vrijeme u nas se pojavljuju vrlo zreli ženski spisateljski glasovi – kao primjer navest ću Jadranku Pintarić i njezinu knjigu o melankoliji "Dobro sam i ostale laži" – koji se usuđuju glasno i bez sustezanja govoriti o stvarima o kojima ne želimo govoriti, koje kod sugovornika izazivaju nelagodu, o stvarima o kojima zapravo ne znamo razgovarati. Možda je naivno to pitati u kontekstu podatka najnovijeg istraživanja čitanosti da tek devet posto Hrvata smatra da su knjige izvor znanja...  no vjerujete li da književnost može pomoći promijeniti društveni diskurs oko nekih tabua, ukloniti predrasude, ispraviti anomalije?

Nema književnost obavezu ispravljati bilo što. Imala je, u doba Eugena Kumičića, budnica i davorija, i što ćemo s tim? Ne mislite valjda da je Flaubert bio iskren kad se na sudu branio (branio ga je, točnije, njegov odvjetnik, časni g. Senard) da njegova „Madame Bovary” želi prikazati „sramotni kraj žene preljubnice”? Znao je on dobro što je napisao, i želio je samo, i srećom uspio, obraniti svoj genijalni roman. A i D. H. Lawrence objavio je svoga, malo manje genijalnog, „Ljubavnika Lady Chatterley” o svom trošku, u Firenci, 1928. baš zato da ne bi pred nekim sudom dokazivao da mu je na srcu bilo svakome utuviti da je „tjelesna strast grješna”. Bio je dalekovidan – roman su mu u domovini objavili 1960. A to da 91 posto Hrvata smatra da nema u knjigama znanja, nisam znala. Sram ih bilo. A možda su i u pravu, tko zna? Čuvam se cinizma, pa ću samo reći – rijetke su dobre knjige.

Dobro, a zašto vi pišete? Ima li književnost nekog "smisla"?

Književnost ima smisao bez kojega životi nekih od nas jedva da bi imali smisla! Ima smisao koji je oduvijek imala: „ono što je izrečeno u umjetničkim djelima ne može se nikada i bezuvjetno izreći ni na kakav drugačiji način”. To, naravno i nažalost, nisam rekla ja. Studirala sam onaj „fakin studij”, što bi rekao Igor Mandić, komparativnu književnost, na kojoj je predavao profesor Milivoj Solar, čiju sam vam rečenicu citirala, i koji nam je pomogao shvatiti ono što smo možda osjećali, ali bez njega teško da bismo do kraja shvatili, a kamoli izrekli.

S obzirom da ste preko 35 godina u novinarstvu, nadovezat ću se na to pitanje pitanjem – smatrate li da novinarstvo ima smisla? Koliko se odnos javnosti prema novinarstvu promijenio u ta 3,5 desetljeća? Internet – koji je postao glavna platforma za čitanje i informiranje – mijenja odnos društva prema informaciji, i to ne uvijek na bolje. Čini li vam se da je to nepovratan proces i da je nužno štetan?

Tu bih morala biti prorok. Sigurno je veliko novinarstvo bilo na primjer ono Toma Wolfea i new journalisma, kakvo se danas, mislim, nažalost i ne traži; sigurno su ratni izvjestitelji napravili golem posao... Danas gledamo snimke ratova na mobitelu. Kraj. Stvari se mijenjaju. Pitanje koje i danas vrijedi, bome vrijedi, pitanje je cenzure, autocenzure, novinara za „zadatke”, osobne spremnosti na rizik... dosljednosti. A sad, jesmo li bolje informirani danas ili u socijalizmu? Što je Rusima donio internet u odnosu na Pravdu koja je... itd.? Nemojte me krivo shvatiti – veliki sam fan ruske književnosti, ruske umjetnosti i Rusa općenito, naročito onih mlađih.

Kako se vi odnosite prema apstraktnom pojmu "javnosti"? Želite li se svidjeti svojim čitateljima ili ste, nakon toliko godina novinarskog iskustva, možda postali i pomalo neosjetljivi na mišljenje javnosti?

Kao novinarka ne mogu postati neosjetljiva. Koliko god novinama padala tiraža, čitatelje još uvijek imamo, oni zaslužuju našu punu pažnju. Vlasnik mi daje plaću, tu moram opstati, u žuđenom kapitalizmu. O čitateljima... razmišljam da nisam povrijedila nekog slabijeg, ne moji likovi, nego ja kao autorica, pa onda jesam li sve napisala na najbolji i jasan način. Uobičajene stvari.

Tko su, ustvari, vaši čitatelji? Kakve su dosadašnje reakcije na "Kupačicu"? Osjećate li da vas vaši čitatelji razumiju, razmišljate li ipak malo i o njima dok pišete?

Razmišljati o čitatelju dok pišete... Ne znam kako je to moguće, a znam da neki to pokušavaju. No, ja to ne razumijem; to bi trebala biti neka manipulacija praecox? Želim čitatelju sve najbolje, kad jednom knjigu uzme u ruke.  Razumijevanje neke knjige s vremenom se mijenja, postaje, nadam se, bolje, zato im se i vraćamo.  A moji su čitatelji... ah, mladi, lijepi, obrazovani, osviješteni o ovom i onom, izgovaraju riječi  poput „prisutan u trenutku”, pa „cheugy” i „gender fluid”...

Svaka fikcija ima neko ishodište u osobnome; kakav je osjećaj podijeliti sebe na takav način? Plaši li vas onaj trenutak kada knjiga napokon izađe iz tiska i sve ono samo vaše u njoj dobije vlastiti život koji više nema veze s vama i na koji više nemate nikakvoga utjecaja?

U pravu ste, fikcija ima ishodište u osobnome, ako nema, obično krči kao stari radio, ako ste to ikad čuli… To su ipak zvučne senzacije mog djetinjstva. Grebe kao vrećica iz fast fashion dućana po ulicama na vjetrovitu danu. E, da, to su ti papirnati likovi... Izlazak iz tiska možda nije trenutak koji spominjete, nekako dolazi kasnije, s vremenom, pa se odjednom uplašim - zar sam ja to napisala, ja sam opisala tu odraslu ženu koja zbog seksa dovodi nepoznatog, a i sumnjivog, mladića u stan, tu kradljivicu iz luksuznih dućana, ja sam ta koja je, pišući, otkrila koliko su joj bliske samoća i očaj i vučja glad za osvetom? Ja sam ta koja je u „Kolovozu” priznala svoju povezanost s junakinjom koja dovodi u svoj dom muškarca koga je upoznala sat ranije, da bi poslije svega dobila onako poetske, ali prave batine? Ali kaže se - ako se nisi sam malo uplašio onog što si napisao, bolje da nisi ni napisao.

Indijančeva noć Dugandžija Mirjana

Vaše protagonistkinje često su žene otvorenih seksualnosti. Seks s puno mlađim muškarcem, seks u troje, submisivni seks i razni brojni oblici seksualnih igrica i ostvarenih maštarija koje se događaju između dvoje ljubavnika… Ali njihove priče nisu tu da bi šokirale malograđanske konvencije; ženskoj seksualnosti pristupate opušteno, neopterećeno konvencijama, baveći se, kao i uvijek, emocijom, čak i kad je nema.

Cijelo ovo pitanje gotovo da je najbolji odgovor. Jedino nema seksi igrica i maštarija, sa ženske strane u ovoj knjizi ne i ne. „Opuštenost spram konvencija” sjajna je sintagma. Ja sam inače govorila da su mojim junakinjama „konvencije nevažne”, što je točno, ali sam je izraz malo neotesan, a „opuštene” baš jest nekako... easy. Ne želim nikoga sablazniti, ma kakvi, seks je, doduše, tu, ponekad topao, ponekad mučan – ali puno je mučniji odnos s ljubavnikom. Jer o ljubavnom odnosu se radi, o toj bari i tom mulju, jasno. Junakinje ovih priča su poražene. Ali pobjednici su sterilni i naporni, gubitnici putuju. Zar ne?

Mislite li da smo kao društvo dovoljno zreli da tako neopterećeno čitamo o ženskoj seksualnosti kao što vi o njoj pišete?

Pojma nemam. Možda bih trebala reći da nismo, i da je to strašno, ne bih li stvorila kod čitatelja dojam da je baš moja knjiga falila da nas prosvijetli. Što neću. Puno mi je važnije jesmo li dovoljno zreli da ne mrzimo Srbe, Židove, homoseksualce, da se brinemo o bolesnima. To nisu moje teme u književnosti, direktno su mi dosadne, ali kao teme u životu i intervjuima – uvijek i svakako.

Nadalje, žensko starenje: o tome je jako dobro pisala Slavenka Drakulić u "Nevidljivoj ženi", o tome na svoj način pišete i vi. Zašto je to bitna tema? Zašto je ta tema bitna vama? Starenje je "prirodno" pa se očekuje da se nekako, kad se počne događati, lako "prebacimo" na tu novu realnost…

Starost je samoća, „težina” svakovrsna, takvom se uglavnom javlja u „Rujanskoj”. Iako... ima i ona svoje momente, oho...! Nemam se potrebu baviti starenjem kao temom. Puno je toga, pre-predobroga, već ispisano. Traži se gigantski talent da bi se ispričala nova priča. Ima smisla baviti se životarenjem umirovljenika, onima koji nemaju saborske lopate novca, braniteljske udvorničke dodatke, ili nisu pokazali onu nevjerojatnu - padnete u nesvijest koliku! - sposobnost muljanja kojom bez rada – zarađuju. Ili onima koji nisu krali na vrijeme. Sad imaju rak, siroti. Postoje ljudi koji su si svojom sposobnošću i sviješću o tome kakav je brlog Hrvatska osigurali pristojan život – možda da njih pitamo kako iz govana u kojima jesmo? O tome novinariti ima smisla, iako nema rezultata. A država – nekom majka, nekom maćeha, baš je briga.

Vaše su junakinje ponekad opsesivno-kompulzivne, ponekad bolno trezvene, uvijek prepoznatljivo nekonvencionalne, svjesno iščašene iz mainstreama. No, ne mogu se oteti dojmu da same sebe gledaju s distance. Čini se kao da su emotivno sazrele u odnosu na protagonistkinju "Kolovoza"; i dalje su autodestruktivne, ali i nekako smirenije a opet ne i cinične. Odražavaju li one na neki način vaše vlastito životno, pa onda i autorsko sazrijevanje? Pokazuju li nam one da je ljubav, ipak, precijenjena?

U pravu ste, osvrću se, nevoljnice. Jasne su naznake da je većina priča nešto „poslije ljubavi”; te su priče pogrešne, groteskne, ponekad i nježne i svirepe istovremeno reakcije na ljubav koje više nema. Ako mislite da su junakinje sazrele, ok, i vrijeme im je, ali ako jedna od njih provodi noć razbijajući prozore po gradu to nije baš jako zrelo, više je... strašno fabulozno! Meni je posebno stalo do te priče, „Blaga je noć”. Mislim da sam u toj noći koju dvije žene u jakom tempu provode na zagrebačkim ulicama sabrala sve momente ljubavnog kraha: tugu, samoću, narcističku povredu, socijalni moment, ako hoćete i nacionalni. Usprkos svemu, ljubav ne može biti precijenjena. Jedan fićfirić, umišljeni strašljivac, lik je moje priče „Proleterski duh njihove ljubavi”. I ta mi je priča važna. Govori o ljubavi, ali i o „imati i nemati” i što ljubav ima s tim. Ako bih se sad malo zanijela (a pisci se zanose, nema zbora, unose intervjuima u svoje pisanje i ono čega u njemu nema), mogla bih reći da zucne nešto i o klasnom pitanju, danas jako važnom u mnogim umjetnostima. Da, ljubav... Postoji ljubav majke prema djetetu, ljubav prema ostarjelim roditeljima. Poznajem ljude koji ne mogu voljeti. Bojim ih se.

Važan dio nove knjige posvećen je "provinciji" – Slavoniji. Rođeni ste u Požegi, u Zagrebu živite preko 40 godina. Koliko danas ima u vama Slavonije? Što ste vi – Zagrepčanka ili Požežanka?

Ni jedno ni drugo. Inače imam taj problem, hoću reći uopće nemam, s identitetom u tom smislu. Slavonije u meni ima taman dovoljno da prije dvije godine pomislim da ću moći napisati neku podužu priču o svojim danima u Požegi, do moje 19. godine, i o onome prije, o čemu sam slušala... I da, prvi put nakon 35 godina dođem u Požegu, nadobudno, valjda da nešto „istražujem”, da bih shvatila da me sve to, uopće, ni malo ne zanima! To su te odluke o pisanju „na temu”, kao u školskoj zadaćnici. Ono što me od toga zanimalo napisala sam u priči „Pravila skitnje”. Jasno vam je da govorim o literarnoj (ne)zainteresiranosti. Volim ulice Požege, njene male kuće, čak i nacifrani barokni trg, njen spleen, pustoš od tri popodne pa do sljedećeg jutra, svoju prošlost.

Povod ovom intervjuu je vaša nova knjiga, no razgovor o vašem pisanju ne može zaobići činjenicu da ste vi u prvome redu novinarka. Je li bolje biti osoba koja postavlja pitanja ili osoba koja na njih odgovara? Kako se sada osjećate?

Sad se osjećam odlično, odgovaram na pitanja nekoga tko razumije što je u pitanju. Inače, dugo sam, sve do pred koju godinu, imala pravu tremu pred intervju – jesam li dovoljno dobra za njega/nju?. Brrr... uf. Voditi intervju za mene je bila i nadkompenzacija i mazohizam, ali to je možda pogrešno reći, jer u novinama radiš ono što ti je zadatak i ćao-bao.

Objavljivati ste počeli relativno kasno, kada ste već iza sebe imali 25 godina novinarskog staža. Kako to da ste toliko dugo čekali? Što je poslužilo kao otponac koji vas je gurnuo u spisateljske vode?

Istina je to, da na to nisam ni pomišljala. Sigurno sam bila lijena, a tako sam nekako i živjela, rasipala se i razdavala, bez ikakve volje da ta iskustva nekako skupim, o njima spisateljski razmislim, a najave nekog mog talenta tonule su kamo već jesu. Prošlo je neko vrijeme dok nisam odlučila da (i) ja počnem cijeniti te krastice koje su se s mene runile... Prekasno sam počela, definitivno. A „otponac”... pa to je skoro nova knjiga, Gea.

Poznati su vaši intervjui s poznatima koje godinama objavljujete u Jutarnjem listu. Postoji li neka kategorija ljudi – umjetnička, društvena itd – koja se pokazuje kao vrelo najboljih sugovornika? Što vas najviše "povuče" u razgovoru s nekim koga intervjuirate, što vam je najvažnije za dobar intervju? Kakav u tome nalazite omjer posla i užitka?

Najbolji sugovornici su svugdje. Dobro je da su opušteni, ali često još bolje ako su grčeviti;  da su autoironični, ali ne previše, jer to prelazi u samodopadnost; da su puni iskustava koje mogu u razgovoru i nadograđivati, ako zafali, ali i da su suri usamljenici, pa kad to iz njih grune...  Da vas uvažavaju, ali još bolje ako su nadrkani; da se trude, ali kad otaljavaju, it's fabulous; da su lijepi i mladi, a još bolje ako im svaka bora odaje koliko se skalamerije srondalo na njih u životu. Sad to sve moramo zaboraviti, radim za mainstream novine, i tu dolazi ono najteže u tom poslu – kako biti sintetičan, a zanimljiv i nov i u isto vrijeme „podjeljiv” s čitateljima. Novinskim čitateljima.

Imate li možda neku zgodnu anegdotu s intervjua koju biste mogli s nama podijeliti? Naslov vašoj novoj knjizi daje priča čiji je središnji motiv upravo odlazak vaše protagonistkinje na udaljeni otok kako bi intervjuirala ostarjelog arheologa...

Loš sam skupljač anegdota, kao i viceva, ne znam nijedan. A i ono što bi meni bila anegdota nekome je, i od sebe skrivana, životna mora. Svakako, tu ulazimo i u neka moralna pitanja. A šjor profešur je fikcijski lik.

Postoji li netko tko je vaš neostvareni novinarski "mokri san", netko s kime biste svakako željeli napraviti intervju?

Naravno, Tom Mercier, Timothee Chalamet, Robert de Niro, a za tu bih se zgodu svakako dokopala i Branda. I Rimbauda. Sad bih valjda trebala reći i - Madsa Mikkelsena. Michaela Fassbendera? I još 150 ljudi.

Gledajući unatrag, kao što to često čine sve odreda vaše junakinje, jeste li zadovoljni, biste li išta mijenjali?

Ja? Zašto?! Moj život je fantastičan!

Mirjana Dugandžija

Rujanska kupačica

  • Naklada OceanMore 10/2020.
  • 128 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533321134
  • Cijena 90.00 kn

Junakinje novih priča Mirjane Dugandžije znaju da je prošlo vrijeme frivolnog života – mnogo je toga došlo na naplatu. Intenzivno doživljeni trenuci i odabrane sporednosti ostaju zauvijek, makar to bio tek jedan jedini rasuti život. U knjizi 'Rujanska kupačica' utorica ga profinjeno oblikuje rječnikom predaka i suvremenika, prokletstvom prostora i vremena.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –