Nebojša Lujanović : Tvornica Hrvata

"Tvornica Hrvata", novi roman pisca, znanstvenika i predavača Nebojše Lujanovića (1981.) rukopis je nagrađen na ovogodišnjem V.B.Z.-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman, nastavivši tako niz započet prije više od dvadeset godina briljantnim Mlakićevim ostvarenjem „Živi i mrtvi“. Ovo dojmljivo coming-of-age ostvarenje prilika je da razmislimo jesmo li ili nismo zasićeni tematikom ratnih devedesetih u književnom polju, odnosno je li ključan problem (ne)zasićenosti danom tematikom primarno kvantitativne ili kvalitativne prirode.

Naime, letimičan pregled putem knjižničnih online kataloga lako će nas uvjeriti u brojnost djela koja se referiraju na krvavu deceniju postjugoslavenskog ludila, no onim neupitno vrijednim ostvarenjima, posebice u odnosu na ukupnu materiju, bitno oskudijevamo. Da ne bi bilo zabune: pod „ukupno“ valja misliti na stotine objavljenih naslova čija groteskna masovnost ionako brojčano skromne čitalačke krugove odvraća od devedesetih koje, zamijenimo li kvantitativni kvalitativnim kriterijem, u Hrvatskoj teško da su dostatno iskorištene.

Desetak dobrih ili odličnih naslova na spomenutu temu (Cvetnić, Pavičić, Mlakić, Gromača, Jergović, Kebo, Herceg, Bodrožić, Vešović i dr.) brojem je inferiorno ali kvalitetom superiorno u odnosu na svu silu groteskno plitkih ostvarenja kakvima je u proteklih tridesetak godina „tržište“ preplavljeno. Takva ostvarenja, obično lišena zadiranja u ratnu traumu, fokus pretežno stavljaju na tobožnji domoljubni zanos, mitologizaciju heroizma i uzdizanje žrtve na nivo ekstaze, kao kod Berninijeve barokne skulpture „Zanos Svete Tereze“ u kojoj svjedočimo takoreći semantičkom preklapanju erosa i thanatosa. Dakako, Berninijeva je skulptura remek-djelo, a spomenute stotine naslova prije svega podsjetnik na prekomjernu sječu šuma. Drugim riječima, postoji zasićenje paraliterarnim, no ne i literarnim referiranjem na dekadu u kojoj među rijetkima nismo imali privilegiju živjeti Fukuyamin „kraj povijesti“. S tom sviješću trebalo bi pristupiti čitanju romana o kojem je ovdje riječ. 

Tvornica Hrvata Lujanović Nebojša

Roman čiji je protagonist dvanaestogodišnji pripovjedač prati egzistencijalnu borbu porodice iz ratom zahvaćene Srednje Bosne koja se privremeno nastanila u Zagrebu, suočivši se s nizom identitetski apsurdnih pitanja među kojima se ističe ono retoričko – jesmo li mi naši? Naime, već se u uvodnom dijelu romana nameću prostorom i postupkom nametnute distinkcije kojih će se osobito prisjetiti baštinici neposrednog ratnog iskustva. Prostor u ovom slučaju, što podosta govori o naravi rata na teritoriju umiruće Jugoslavije, uslovljava relaciju „prijatelji – neprijatelji“: u Srednjoj Bosni iz koje je spomenuta porodica izbjegla „drugu stranu“ predstavljaju Bošnjaci (u romanu, s obzirom na vremenski kontekst, nazivani Muslimanima). U Zagrebu, međutim, izbjegli Bošnjaci/Muslimani dijele sudbinu izbjeglih Hrvata. Oni su stoga na istoj strani, a njihovi su neprijatelji Srbi.

Postupak se odnosi na migraciju prema kojoj je u ratnom vremenu postojala neformalna klasifikacija migranata na izbjeglice i prognanike, pri čemu se izbjeglicama prvenstveno nazivalo one migrante iz krajeva koji nisu završili pod okupacijom, a prognanike onima čija su mjesta okupirana. Ta krajnje neprecizna podjela, posebice u ratom zahvaćenim područjima, neformalno je značila i vrednovanje prema kojem je sudbina prognanih bila neusporedivo turobnija od sudbine izbjeglih, premda su i jedni i drugi, a govorimo primarno o ženama, djeci i starcima, bili daleko od svog doma, bez i najmanje izvjesnosti u pogledu budućnosti.

Tu se, međutim, javlja još jedna relacija, „domaći – dotepenci“, koju je apostrofirao manji broj Zagrepčana, a što je ilustrirano traumatičnom epizodom iz tramvaja u kojoj jedan putnik, ne znajući tko je tko, poseže za islamofobnom generalizacijom („sve smrdi od muslimana“). Iz spomenutih razloga, kao i zbog čestih pripovjedačevih odlazaka u Saharu (zgradu u kojoj su smješteni većinom bošnjački prognanici/izbjeglice), jasno je zašto je spomenuto pitanje po svojoj prirodi retoričko. Svijest o prostornoj uslovljenosti različitih podjela na „naše“ i „njihove“ k tome je osnažena obrazovnom indoktrinacijom koje se autor, istina, dotiče tek usputno (ustaška verzija koračnice „Marširala, marširala, Jelačića vojska“ na satima glazbenog odgoja, primjerice).

Naravno, rat je slagalica apsurda, pa se tako na spomenuta identitetska pitanja nadovezuje i pitanje jezika koje se preklapa s posljednjom od spomenutih podjela: jezik prognanih/izbjeglih Bošnjaka i Hrvata iz Bosne jedna je od odrednica podjele na „domaće“ i „dotepence“. Gdjekad je navedena razlika ilustrirana duhovitom pseudojezičnom analizom (domaći koji govore „jebao“ i izbjegli/prognani koji govore „jebo“, ali i „zajebaje“ umjesto „zajebava“). Pripovjedačev jezik uspješno pritom ilustrira njegovu (pred)pubertetsku dob, kraj iz kojeg dolazi te jezik porodičnog, neposrednog okruženja (npr. „infrakt“ umjesto „infarkt“).

I upravo pitanje jezika, prema kojem je samohrana majka kao glava kuće ambivalentna, uvodi u suštinski problem kojim se roman bavi – onaj egzistencijalno uslovljene identitetske tranzicije. Ono na što roman ne može odgovoriti, vjerojatno zato što nitko i ništa na dano pitanje ne nudi konačan odgovor, jest krajnji tranzicijski rezultat. Egzistencijalnoj nužnosti usprkos, u čemu majka kao glava kuće aktivno sudjeluje, „sređivanje papira“ i formalna promjena identiteta ne odgovaraju na nedoumicu oko sposobnosti potpunog uklapanja u novu sredinu. Majka, mimo papira, jezik prepoznaje kao identitetsku okosnicu. Njena odluka da postanu Zagrepčani podrazumijeva umjesto „što“ govoriti „kaj“. Rasplet romana pritom upućuje na (ne)uspjeh spomenutog nastojanja. Kupovina državljanstva, pak, podsjeća na tek jednu u nizu institucionalnih zlouporaba ratne zbilje kakvih, nažalost, devedesetih godina nije manjkalo.

Lujanovićev roman je k tome bravurozna posveta snazi žene/majke koja, kao glava kuće, čini sve da bi porodici osigurala kruh na stolu i krov nad glavom. Krajnja egzistencijalna nesigurnost u njenom će slučaju dovesti do preslagivanja moralnih imperativa, sve s ciljem da zaštiti svoje najmilije. Utoliko će sudjelovati u „proizvodnji instant Hrvata“, čime s jedne strane osigurava izvor prihoda nužan za preživljavanje, a s druge spašava živote ljudima prema kojima birokratski aparat, protokom vremena, gaji sve manje razumijevanja. To može podsjetiti na neke novije primjere, posebice one koji se tiču migrantske krize koja u valovima zahvaća Evropu posljednjih osam godina: institucionalna je Evropa, naime, od dobrodošlice došla do rezolutne „obrane granica“, od koridora spasa do premlaćivanja ljudi željnih bolje budućnosti.

Netko bi usporedbu mogao ocijeniti pretjeranom, no „Tvornica Hrvata“ zgodan je podsjetnik na naša izgnanstva i (ne)prihvaćanja s kojima smo se pritom susretali. Podsjetnik na borbu koju pripovjedačeva majka slikovito opisuje kao „uvijek neki kurac“, što podrazumijeva njen kontinuitet i nužnost radikalnih postupaka poput migracije te identitetske preobrazbe. To se možda odnosi i na protagoniste sustava koji su u spomenutim rabotama sudjelovali zbog lične koristi. Stoga je to možda i razlog (netko će vjerojatno stvar ocijeniti kao lapsus calami) što se majčinu suradnicu Dubravku na dva mjesta navodi kao Davorku.

Naposljetku, roman ukazuje i na „transformaciju“ zločinaca u heroje, čega svi, pa tako i pripovjedačeva porodica, prije ili poslije postajemo svjesni, pitajući se tek je li njihova transformacija uspjela u cijelosti. Jedan od trenutaka njihova iznenađenja proizašlog iz danih spoznaja, iako je rakurs drukčiji, može podsjetiti na Zečevićev film „Četvrti čovjek“ (2007.), premda ovdje o daljnjoj sudbini zločinaca nakon što pripovjedačeva porodica razotkrije njihovu pozadinu ne doznajemo ništa. Fokus ostaje na onima koji su im pomogli u nevolji, ponajviše na majci, kao žrtvama koje, svemu usprkos, ne odustaju od ljudskosti.

To neodustajanje, možda i više od egzistencijalne borbe, dovest će do potrebe za odustajanjem od dotadašnjeg „mi“: izbjeglog, a zatim nikada posve prihvaćenog u sredini koja je i sama, mada ne spada pod prostor neposrednog ratnog djelovanja, iskusila najteže reperkusije nacionalističkog ludila. U jednom se trenutku, kao legitimno, nameće i pitanje ljubavi zločinca prema vlastitom djetetu. Premda ovdje ne treba inzistirati na poveznicama sa zbiljom, asocijativni nas mehanizam može podsjetiti na odnose otaca zločinaca i njihovih kćeri koje bismo, bez svijesti o ratnom kontekstu, doživljavali s iznimnom empatijom.

To što roman čini iskustveno uvjerljivim jest i pripovjedačevo prisilno, preuranjeno odrastanje tek sporadično obilježeno onim što je u djetinjstvu nezamjenjivo – igrom, bilo da je riječ o prijateljici Kristini ili pojedinim prijateljima iz škole s kojima je krišom listao erotski magazin. Pripovjedač je u poziciji da, umjesto o igri, razmišlja o mogućem beskućništvu, zbog čega katkad zavidi mlađoj sestri koja je sposobna u svakoj prilici biti okolnošću neopterećeno dijete. Tu se, međutim, valja zaustaviti.

Zaključno, treba naglasiti da nas „Tvornica Hrvata“ Nebojše Lujanovića podsjeća i na činjenicu da kvalitetna književnost o ratnoj traumi i izbjegličkom/prognaničkom iskustvu odrastanja devedesetih još uvijek nije svjedočila dovoljnim brojem djela da bismo mogli pomišljati na materijalni zamor. Dapače, nastale praznine, kako to inače s književnošću biva, do sada su mahom prepunjavali teško prebrojivi diletantizmi zbog kojih i prvorazrednim djelima dane tematike, posve neopravdano, prilazimo s oprezom.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nebojša Lujanović

Tvornica Hrvata

• V.B.Z. 09/2023.
• 208 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535206323

Nebojša Lujanović napisao je roman 'Tvornica Hrvata' u kojem se bavi najsramotnijim i najapsurdnijim pitanjem toga doba – jesmo li mi naši? U bijegu od rata jedna obitelj iz Srednje Bosne svoj privremeni dom pokušava graditi u Zagrebu. Majka, seka, dida i dvanaestogodišnji dječak suočavaju se s mrzovoljom novih susjeda i težinom egzistencije osuđene na humanitarnu pomoć, sve dok jednoga dana majka ne savlada administrativne 'rupe' i suvereno zasjedne na čelo – tvornice Hrvata!