Neven Kepeski : Školska lektira blagotvorno je utjecala na mene
Glazbenik i urednik brojnih medijskih projekata od kojih su većina usmjereni mlađim generacijama, a pred koju godinu i pokretač izdavačke kuće Media bar kojom je zakoračio i u svijet knjižnog izdavaštva... sve je to ukratko Neven Kepeski, s kojim razgovaramo o njegovoj uistinu sadržajnoj i raznolikoj karijeri.
Nenad Bartolčić: Vratimo se četrdesetak godina u prošlost, u vrijeme tzv. omladinske štampe, novog vala... tvoje formativne godine, što ti je u to vrijeme bilo važnije: gitara (glazba) ili knjige? Ili možda strip?
Neven Kepeski: Nakako sam uvjeren da je navažnija bila radoznalost. Sve živo me interesiralo, i primilo mi se pa me zanima i danas. Imao sam sreće odrastati u vrijeme rađanja punka. To me doista izbacilo iz takta: mislim da sam nabavio sve punk ploče koje su tada bile objavljene kod nas, razmjerno sam rano krenuo u britansku čitaonicu što čitati što listati britanske glazbene časopise, i New Musical Express i Melody Maker. Volio sam tu pubunu protiv svega i svačega, taj žestoki, prljavi, nabrijani zvuk, od kojeg ti se vrti u glavi. Vrlo brzo, još u osnovnoj školi, počeo sam i pisati o glazbi, u Poletu.
Također, bio sam zaljubljen u stripove. Faktički sam naučio čitati iz njih. I nitko me ni na što nije tjerao. Niti mi je što zabranjivao. Za razliku od moga frenda iz djetinjstva koji bi dobio poneku iza uha kada bi ih čitao. Morao je naime čitati knjige. Morao, dakle. U to doba, davno, stripovi su kod nekih roditelja bili tretirani kao smeće, nešto kao današnji influenceri ili trap cajke, dakle kao nešto grozno. Glupo to zvuči danas, ali tako je tada bilo. I naravno, kad smo došli do puberteta, natruha svojih identiteta, frend se pobunio i nije više htio čitati. Ništa. Tj. ništa osim Sportskih. I vjerujem da je zadnja knjiga koju je pročitao u životu bila – "Družba Pere Kvržice". Ja sam pak, eto, završio književnost, magistrirao, i ne mogu danas zamisliti život – bez knjiga. Eto, toliko o učinkovitosti zabrana u odgoju mladih.
Sjećam se vremena tj. "faze" u kojoj si zajedno s Davorom Gopcem 1983. godine osnovao grupu Psihomodo pop. Iz tog ranog perioda benda i danas mi je najdraža pjesma Zauvijek (Nema nje) čiji mi je tekst bio intrigantan, poprilično mračan, imao je nešto "literarno" u sebi.
U to doba ranih osamdesetih svi su morali imati svoj band. Nisam u tome bio izuzetak. Dohvatio sam se gitare, naklepao nešto pjesama, i čak sam sa svojim prvim bendom Rockfeller nastupio 1980. na brucošijadi Filozofskog fakulteta, s Haustorima. Kasnije sam s danas nažalost pokojnim Tigranom i Šparkom osnovao band Neron, što je bio nadimak našega pjevača koji je u izljevu bijesa zbog nekog ukora htio s punim kanisterom benzina zapaliti 5. gimnaziju. U to vrijeme nastala je i pjesma Zauvijek, moja nekakva parafraza Matoševe pjesme Utjehe kose. Tj. kako bi tu istu temu obradio nedorasli punker. Taj naš Neron otišao je u vojsku, napravili smo audiciju za novoga pjevača, na njoj se pojavio Gobac (imao je već iskustva u bandu Klinska pomora) i – uzeli smo ga. Odlično je izgledao, bio je viši od nas za nekoliko glava, a da zna i pjevati otkrili smo tek na prvim nastupima kada bi smo se prikopčali na prave razglase. Dotad, dok smo vježbali u garaži, u toj nekontroliranoj buci, ništa se nije čulo pa nismo ni znali kako pjeva. Nakon dva-tri nastupa promijenili smo ime u Psihomodo pop i dalje je priča – vjerujem – poznata.
Godine 1985. nisam imao živaca slušati neprestane odbijance diskografskih kuća, nikako nismo uspijevali dobiti album, i posvetio se studiju. Mislim da je moj odlazak bio koristan jer sam nekako inzistirao na mračnim temama, nerazumljivim tekstovima, a Gobac je ipak bio puno vedriji od toga i ono što su kasnije krenuli raditi svakako im je bolje sjelo. Ipak, glazba me nije pustila ni danas. Imam dva benda koji se sastoje od gostujućih pjevača i mene. Svake godine pod etiketom RTL Musica objavim singl ili dva. Avionas izvodi meke, pop pjesmice, s natruhama davnih Opatijskih festivala i Sanrema, a Anatomija je mračni band, nešto na tragu onoga što sam nekad radio s Psihomodom. Prvi singl Anatomije Apostol otpjevao mi je naravno Gobac, a drugi je baš nova verzija pjesme Zauvijek koji je otpjevala odlična pjevačica Danijela Večerinović.
Nedavno si se i sam na svojem FB profilu prisjetio pjesme Zauvijek jer kao jedna od pjevačica back vokala na njoj je i Mira Furlan, čija je iznenadna smrt potresla mnoge...
Da, Mira je bila u tom krugu ljudi u kojem smo se i mi kretali. Tada smo bili doista no name band, manje-više bezvezan, koji i ne zna što zapravo hoće, ali prangija. Ona je pak već bila velika jugoslavenska glumačka zvijezda. No nije je trebalo previše nagovarati. Snimali smo u legendarnoj Režiji 4 Radio Zagreba, a s Mirom su backove otpjevale i Dubravka Ostojić i Stjepka Kavurić. Sjećam se svake sekunde tog snimanja. Posebno njezina sramežljivog osmijeha i pogleda koji pita “Dečki, jesam li dobro otpjevala?” Bila je posebna, velika, i tada i uvijek, I jako, ali baš jako, rastužio me njezin odlazak. Najboljima od nas u životu je nekako uvijek najteže.
Što još osim stripova čitaš u to vrijeme, koje su te knjige formatirale, što si u njima nalazio?
Za sebe mogu reći da je školska lektira blagotvorno utjecala na mene. Kada smo radili Dostojevskog, nije mi to bilo dosta, morao sam pročitati još. Isto je bilo i kad smo radili Kafku, morao sam domoći svega njegovog što je bilo dostupno. U to doba počele su me zanimati i kratke priče pa sam gutao i sve što su napisali Edgar Allan Poe, E.T. A. Hoffmann, Guy De Maupassant, Anton Čehov, sve redom velemajstori kratke forme. Jako mi je uzbudljiv bio i Oscar Wilde, posebno njegov lik Lord Henry iz “Slike Doriana Graya”. A što sam tražio u njima? Odgovore, nova pitanja, utjehu, uzbuđenje… To je ono što obično tražiš od umjetničkoga djela.
I sam si studirao, čak i magistrirao književnost, predavao i u školi... jednom si prilikom izjavio da si se dvoumio da li da nakon studija nastaviš u pravcu akademske karijere (nastavljajući roditeljsku tradiciju). No, što je prevagnulo da odabereš drugačiji put, rad u različitim medijima, smišljanje različitih medijskih projekata, od printa do radija i televizije?
Oduvijek sam imao tzv. pseću pažnju. Mnogo stvari me zanimalo, sve sam morao probati, iskušati, da ne kažem onjušiti. Kad mi se sviralo, svirao sam u Psihomodu. S Gopcem i ekipom protutnjio sam po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i iskusio sve što ti treba (a i ne treba) u formativnim godinama. Kad je pak trebalo zaraditi za ljetovanje, objavljivao sam ljubavne romane u tadašnjem zagrebačkom Svijetu. Iako sam bio punker, glazbeni mainstream nije mi bio ni stran odiozan, pa sam pisao i pjesme za Tajči i Neki to vole vruće. Čak sam i nešto malo pokušavao ozbiljnije pisati; još kao brucoš dobio sam nagradu Večernjeg lista za kratku priču. No razmjerno sam brzo skužio da za pravo književničko pisanje ipak nisam dovoljno nadaren. Ni dubinski discipliniran.
Kad je pak radio bio u điru, imao sam svoju radio emisiju. Zvala se Veli vrisak i godinama je išla na RVG-u. Radio sam je sa svojim prijateljem Borom Kokanom. Neviđeno smo se smijali i zezali, to mi je možda bilo najzabavnije medijsko iskustvo u životu. Nakon faksa predavao sam hrvatski u srednjoj školi. Volio sam to raditi, a to mi je ujedno bio i najbolji mogući liderski trening za koji sam još dobivao i plaću. Moraš uistinu biti dobro nabrijan da u 8 ujutro kreneš predavati Baudelairea poprilično pospanim klincima.
No, kako bilo, cijeli sam život u medijima, prvi sam tekst u Poletu objavio s 13-14 godina. Kad sam napokon trebao donijeti neku kakvu-takvu odluku čime bih se zaozbiljno volio baviti u životu, učinilo mi se da su mediji ipak nešto što me najviše pali, nešto što mi je ipak napetije od recimo listanja prašnih, starih knjiga u Sveučilišnoj biblioteci koje zanimaju mene i još najviše dvojicu-trojicu likova s debelim naočalama kakve su i moje. Volim neku muvanu, volim izazove, volim ono što je drugima tlaka, volim te tzv. poslovne plave oceane koji su plavi jer u njima faktički nema nikoga za razliku od crvenih koji su pak crveni jer se u njima mnoštvo riba bori oko istoga plijena.
Iz današnje perspektive čini se kao da su ti projekti bili kao neki tvoj jedinstveni "radni" puzzle od više sastavnica?
Uvijek su me zapravo zanimali koncepti, OK! sam npr. ponajprije doživljavao kao koncept a tek onda kao časopis. Ta tzv. pseća pažnja omogućila mi je da se uvijek bavim s nekoliko projekata istodobno, i da mi ništa tako lako ne dosadi. Bilo je jedno vrijeme kada sam istodobno bio i glavni urednik OK!-a, i izvršni urednik Globusa, i urednik Zabavnika
u Jutarnjem listu i scenarist Briljanteena na HTV-u. Ubijao sam se od posla, no skužio sam da se jedino tako, stalno u deadlineu, osjećam dobro, i da sam zapravo samo tada ja - uistinu ja.
Bilo ti je, dakle, vrlo izazovno raditi na projektima namijenjenim upravo mladima tj. kreiranju sadržaja za koje si smatrao da bi ih oni željeli čitati...
Gotovo četvrt stoljeća uređivao sam OK!, magazin za teense, i gotovo cijelo to vrijeme OK! je bio najnakladniji hrvatski mjesečnik, i najnakladniji mjesečnik za mlade u cijeloj jugoistočnoj Europi. Bilo je ne znam koliko brojeva koji su se prodavali u preko 100.000 primjeraka! Ništa posebno drukčija situacija nije bila ni u Srbiji i Sloveniji, gdje smo ga izdavali licencno. To sad ne govorim da bih se eto malo hvalio nego da pokažem kako kad imate proizvod koji pokušava zadovoljiti nečiju potrebu, želju, možda i žudnju i time se baš ozbiljno bavite – onda nemate problem s njegovim prijemom i njegovom uspješnošću.
Sve se to odvijalo u vrijeme kada se print već počeo gubiti i neuspješno ponovno tražiti sebe opasno ugrožen svim mogućim medijskim digitalnim i inim medijskim ofenzivama, u doba kada su očito odrasli počeli odustajati od čitanja novina i magazina. Ali, eto, ne i mladi. Dakle, oni koji po dafaultu ne bi ni trebali znati gdje je kiosk. A ako pak znaju gdje je – onda im on ponajprije služi za kupovinu bonova za telefon. Vrijeme je, eto, pokazalo da ono što ih zanima - znaju pronaći. Pa i na kiosku, ako se to što traže – ondje nalazi. To je također bilo i doba kada u svijetu ozbiljno počinje rasti tzv. književnost for young adults, što je sve rezultiralo time da je na frankfurtskom sajmu knjiga untrag nekoliko godina otvoren pogolemi Frankfurt Kids Foyer gdje su predstavljena najbolja svjetska izdanja za djecu i mlade. To je samo dokaz koliko je ta grana izdavaštva propulzivna, možda i jedna od najpropulzivnijih na globalnoj razini.
Ni danas nisi odustao od časopisa jer nakon OK!-a uređuješ Modru lastu…
Da, Modru lastu radim za Školsku knjigu. Lasta je nešto što svatko zna, nema osobe u Hrvatskoj koju Modra lasta nije dotakla. Izlazi već 67 godina, malo je medijskih brandova koji se mogu pohvaliti takvom dugovječnošću. Trudimo se da čitajući Lastu mladi razvijaju čitateljske navike, upoznaju svijet oko sebe i – sebe, čitaju o onome što ih doista zanima, a također im dajemo mogućnost da se sami izraze, budu kreativni, svoji… Ukratko, da se ostvare na mnoge načine. Ne samo da postanu bolji čitatelji, nego bolji ljudi.
Vidim da je i Lastan još uvijek u Modroj lasti…
Naravno, i danas on pomaže i uveseljava naše čitatelje! Lastan je veliki, veliki hrvatski brend, kao primjerice Vegeta, Cedevita… Doista nema Hrvata koji nije čuo za njega! Vjerujem da njegova duhovitost, iskričavost, lucidnost nikad ne će izići iz mode. Otkad uređujem Modru lastu, posebno se trudimo imati što više tekstova o vršnjacima naših čitatelja koji im mogu biti uzori. Predstavljamo tako uspješne sportaše, izumitelje, genijalce svih vrsta. Otvoreni smo prema svijetu pa predstavljamo i nadarenu djecu iz raznih dijelova našega planeta. A posebno smo ponosni na rubriku Školski globus, gdje naša djeca koja žive u stranim pa i dalekim zemljama – od Norveške do Australije – opisuju kako ondje izgleda njihovo školovanje, kakav je sustav ocjenjivanja, kakve su lektire, kakvi profesori, ekipa iz razreda…
Ne čini li ti se da se danas mladima i previše zamjera da premalo čitaju, ispada kao da su starije generacije (one koje analiziraju i prigovaraju) sve slobodno vrijeme provodile uz knjigu?
Mladi su mladi, tada i sada. Odrastanje je odrastanje, tada i sada. Uglavnom isto i uglavnom kontroverzno. I gotovo nikad posve ugodno. Kontekst je naravno drukčiji. Danas je dramatično više medijskih sadržaja u ponudi, i treba se boriti i izboriti za to da netko daruje svoju pozornost i vrijeme onome što nudite. To više nije nimalo jednostavno. Pritom ne treba zaboraviti ni to da je čitanje oduvijek bila pomalo elitna djelatnost, nisu ni u doba moga puberteta svi manijakalno čitali. No iskustvo mi govori da kvalitetni sadržaj, a to je onaj koji – ovako ili onako - uspijeva korespondirati s potrebama, željama, traženjima, nedoumicama, strahovima i nesigurnostima mladih čitatetelja, i te kako dolazi do njih. Jer im treba. Jer ga traže. Jer traže odgovore. Jer im je to bitno.
Stalno nešto brinemo za mlade, to je opće mjesto svekolike povijesti. Fura li ih ili ne fura “pogrešan tok”? Kvari li Sokrat omladinu ili ne? No možda bismo u ovo današnje doba društvenih mreža, fake newsa i teorija zavjera, ravnozemljaša i QAnona trebali biti zericu zabrinutiji zbog toga “što čitaju”, “što su čitali” i “ kako misle” - ti koji navodno brinu za mlade. Mladi se možda glupiraju na TikToku, Snapchatu i Instagramu no komentari koje tzv. odrasli ostavljaju po portalima malčice su mi problematičniji. Pobogu, jesu li ti ljudi ikad išta čitali? A ako i jesu, krive su stvari čitali, kako bi rekao Đoni.
Nekako sam uvjeren da klinci, kao i uvijek dosad, znaju naći put do sadržaja koji žele, koji im treba i koji im je atraktivan. Nitko ih pod prijetnjom oružja nije tjerao da npr. čitaju stotine i stotine stranica "Harryja Pottera" ili svojedobno "Sumrak sage". Podebele su to knjige. A takvih knjiga ima još, dapače sve više. Tu su i domaći autori/ce koji/e nemaju nikakvih problema u komunikaciji s mladima, posebno to dokazuju knjige SanjePilić i
Sanje Polak. Zašto? Zato što razumiju svoju publiku, vole je, i nimalo je je podcjenjuju.
Planet Nika
Najveća K-Pop enciklopedija na svijetu
TikTok Book
Čudovište
Pretpostavljam da i knjigu doživljavaš kao medijski proizvod. Je li i to prevagnulo da si pred koju godinu odlučio krenuti u izdavanje knjiga, okušati se u novom medijskom formatu?
Sve što ima cijenu i na nju nalijepljen PDV jest proizvod. Ne vidim zašto bi knjiga u tome bila ikakav izuzetak. Oko toga nemam baš nikakvih dvojbi. A i ne smatram da je to nešto loše, nego je jednostavno činjenica. Kad sam odlazio iz Hanza medije, izdavača OK!-a, odlazio sam sa željom da u godinama u kojima jesam imam nešto svoje, nešto za što ću biti u potpunosti odgovoran. I u dobrom I u lošem smislu. No knjige nisu jedino čime se želim baviti. Maštam o nekoj maloj medijskoj kompaniji koja će tržištu nuditi sadržaje koji po mom mišljenju nedostaju.
Neovisno o tome je li riječ o knjigama, časopisima, TV formatima, radijskim formatima, podcastima, kazališnim predstavama… Jedino mi je važno da ta kompanija ostane mala, da se u načelu sastoji od ruksaka i mene. Ne želim imati ni kučeta ni mačeta, ni ureda ni strojeva, ni tajnica ni fikusa, ničega… Samo proizvode. Media Bar je faktički zamišljen kao neka cloud kompanijica gdje su knjige možda bile najjednostavniji način da se nečime počne baviti. Ne zahtijevaju prevelike troškove, kreativni i poslovni procesi daju se kontrolirati iz jedne glave, tržište je onako polurazvijeno ali postoji i ima prostora za rast… To su bili neki motivi. I tako je sve krenulo. Imao sam veliku sreću da su prvi naslovi koje sam objavio bili i veliki hitovi. Ostale djelatnosti još su na čekanju – ponajviše zbog pandemije - ali svakako čeznem za tim da se uskoro uz MBbooks pojave i brandovi MBstage, MBtvbox, MBpodcast, MBradio i sl.
Počeo si s knjigom Youtuberice Nike Ilčić "Planet Nika"... kako je ta knjiga zapravo prošla, i što si kao knjiški izdavač početnik naučio na tom izdanju?
Biti početnikom u nekom businessu, osim mana, ima i nekih prednosti. Malo sam naglavačke upao u sve to, nisam previše znao, malo me puknula i ona stara “što zna dijete što je sto kila, uzme pa nosi”, nisam bio opterećen zakonitostima te djelatnosti. Išao sam s jedne strane na instinkt, a s druge sam računao i na ponešto iskustva koje sam stekao baveći se tolike godine medijima. Prije nego što sam išta objavio, informirao sam se malčice što u svijetu u ovoj industriji raste i skužio da rastu knjige youtubera a da ih kod nas nema. Definitivno sam prelomio kada sam pročitao da je Zoella, jedna od najpopularnijih brtianskih youtuberica, uvrštena na listu najbogatijih Britanki ispod 29 godina dijelom zahvaljujući i prihodu od svojih knjiga.
Nije mi trebalo puno da skužim tko je tada bila najpopularnija hrvatska youtuberica. Kad sam Niki preložio knjigu, bila je oduševljena, baš kao i njezina mama kojoj sam predavao hrvatski u srednjoj školi. Nekoliko se mjeseci radilo na tekstu, uz veliku pomoć urednika Velimira Grgića. Svi smo skupa to shvatili kao veliku zabavu. Knjiga se napokon pojavila u prodaji 18. kolovoza 2018. godine. Spominjem taj datum jer mi je jedan od najljepših u karijeri. Naime, odlučio sam knjigu plasirati samo preko kioska. S jedne strane računao sam na to da svako mjesto ima kiosk a nema knjižaru, a opet s druge nisam poznavao nikoga iz knjižarske branše i bilo mi je komplicirano sada se svima predstavljati kao full no name izdavač, htio sam prije toga napraviti nešto veliko… I – kako Bog čuva budalaše poput mene - upalilo mi je.
Dvije tisuće knjiga “Planet Nika” koje su se toga jutra pojavile na kiosicima prodale su se do 14 sati! U 14 i 15 istoga dana već sam naručivao novo izdanje! Nisam mogao vjerovati da se to događa! Nika je naravno preko svih svojih kanala odradila svoje i zapravo nam nije trebala nikakva promocija. Ne moram ni spominjati da su ljudi iz knjižarskih lanaca počeli zvali mene, nisam ih ja morao zvati. U drugom valu osvanuli smo i u knjižarama. Na kraju se se prodalo 7-8 tisuća primjeraka, što mi je tada kao totalnom početniku doista izgledalo kao svjetsko čudo. I tako, malo-pomalo, Nikina je knjiga full mladim čitateljima zapravo pokazala dosta bitnu stvar – gdje se nalaze knjižare!
Malo po malo popunjavaš izdavački katalog, otvorio si nekoliko različitih niša, biografska izdanja uz pokoji izlet i u književnost, te pop-kulturu pa i popularnu psihologiju. Imaš li namjeru taj koncept i dalje širiti ili ga sada samo dopunjavati novim naslovima unutar već "etabliranih" niša?
Zapravo nemam koncepta. Kao što volim čitati sve živo, želim i objavljivati sve ono za što pretpostavljam da ima svoju tržišnu/poslovnu opravdanost. Posebno volim onaj dio svog posla gdje sam zapravo knjiški producent, gdje smišljam naslove a onda ih i realiziram. Napravili smo tako Velimir Grgić i ja “Najveću K-pop enciklopediju na svijetu” o vjerojatno najvećem pop-fenomenu u 21. stoljeću, gdje se Južna Koreja nametnula kao globalna pop-sila, a s Grgićem i Andreom Kučiš “TiKTok Book” o najbrže rastućoj aplikaciji na svijetu koju na svojim mobitellima ima preko 2 milijarde ljudi. Takve knjiga ni na Amazonu nisu postojale. Volim projekte koji se rađaju ni iz čega, iz čiste nule.
Kako si se odlučio za nedavno reizdanje "Čudovišta" Davora Slamniga? Je li tebi samom ta knjiga nešto više značila ili je u pitanju poznanstvo sa Slamom, obadvojica ste i glazbenici... je li to neki nostalgični trip ili misliš da bi knjiga mogla komunicirati i s danasnjom mlađom publikom?
"Čudovište" je jedna od formativnih knjiga u mom životu. I jedna od prerijetkih hrvatskih knjiga uz koje se faktički neprestano smijete. Briljantno je napisana, velemajstorski. Svatko tko je danas uzme u ruke, odmah skuži da joj vrijeme, tih 40 godina, nimalo nije naškodilo. Važnih toponima iz knjige – onog Kavkaza, one Zvečke, onog Blata, danas više nema – ali eto "Čudovišta" ima. I tih genijalnih prasaca Špička i Frnteka. Ponosan sam što sam malčice pridonio da je "Čudovište" opet na istaknutim mjestima u knjižarama. To je ta snaga književnosti, najbolji tekstovi kudikamo su jači od protoka vremena. Žao mi je jedino što Davor Slamnig danas tako rijetko piše.
Arsen : Čovjek kao on
Oliver : trag u beskraju
Titov tajni imperij
Cesta do sna
Ima li života prije smrti?
Oliver Dragojević, Arsen Dedić... pa i Kuljiševu knjigu o Titu možemo svrstati u red knjiga koje se bave biografijom osoba koje su obilježile ovu sredinu. Nova knjiga Mie Dimšić "Cesta do sna" unekoliko se razlikuje se od njih jer ju je napisala vrlo mlada i talentirana pop-pjevačica i kantautorica, čija glazbena karijera je zapravo tek na početku (prvi singl izbacila je 2015.). Radi li se tu o autoričinoj potrebi da svoju priču podieli sa svojim fanovima ili je izdavač (ti) naprosto prepoznao, "čuo" potrebu publike i nagovorio autoricu na knjigu?
Jako sam ponosan na Mijinu knjigu. Prije svega odlično je napisana. Njezin je talent velik, veći i širi od glazbeničkoga, kantautorskog. Kreativni ljudi mogu se izraziti na sto i jedan način. I svaki je uzbudljiv. S druge pak strane, opet smo malčice otvorili novu žanrovsku nišu. Vani su knjige pjevačica poput nje uobičajene. Biografija Billie Eilish npr. već sada ima petnaestak. Kod nas takav tip knjige, gdje razmjerno mlada pjevačica otkriva tajne iz svoga života i neke tajne svoga uspjeha, zapravo nisu postojale. Do, eto, Mije. Kad sam joj predložio da napravimo knjigu, bila je pomalo nesigurna i suzdržana, svi kreativni ljudi pomalo sumnjaju u sebe, no ipak se dohvatila pisanja. A kad je krenula – nije mogla stati. Ponijelo ju je i napravila je knjigu za manje od dva mjeseca. I to knjigu koju je doista užitak čitati jer je autentični iskaz obične djevojke iz Osijeka o putovanju od djevojačkih snova do uistinu velike popularnosti.
Funkcioniraš kao mikro-nakladnik, praktično one man band... sam radiš i distribuciju po knjižarama, organiziraš promocije, tu su i nužne marketinške aktivnosti.
Sve me to još jako veseli. Volim raditi sam. Nisam team player, to su mi čak svojedobno zamjerili kada su me headhuntali iz jedne velike korporacije za poziciju direktora svih njihovih sadržaja. Kao dobar si, uzet ćemo te, ali morat ćeš poraditi na tome da više radiš timski. Nisam završio ondje, nisam imao snage mijenjati se u ovim godinama. Da, zasad radim sam, pakiram, nosim na poštu, hodam od knjižare do knjižare s golemim koferima punim knjiga po gradu. Dođe mi kao neka zabavna tjelovježba, pa se ne moram verati po Sljemenu u slobodno vrijeme. Naravno, kad narudžbi bude previše, pomognu mi frendovi.
Reklamiranje knjiga... sjećam se da je izlazak knjige Roberta Torrea "Ima li života prije smrti" pratila i neuobičajena kampanja na jumbo plakatima. Čine li hrvatski nakladnici dovoljno na vidljivosti svojih knjiga, i može li se sve prepustiti mahom društvenim mrežama?
Da, to s jumbo plakatima za Torreovu knjigu pokazalo se uspješnim potezom. Krenuli smo od pitanja što je nekako najjače za prezentaciju te knjige. Iz aviona se vidjelo da je to naslov. Najlogičnijim potezom nam se onda učinilo da krenemo “klepetati nanulama” baš s tim naslovom, pokazali smo ga u jumbo veličini na zagrebačkim ulicama. Prvo je išao samo natpis “Ima li života prije smrti?” da se ljudi malo zaintirigraju. I jesu, svi su se pitali što je sad ovo. Potom smo nakon 2 tjedna dodali i deskriptor: Robert Torre u svim knjižarama… Doista je to jako odjeknulo, a potom smo fotke tih jumbosa krenuli dijeliti na društvenim mrežama… Interes se probudio i priča se zakotrljala. No taj koncept nije vrijedio za druge knjige koje sam objavljivao, za svaku knjigu smišljao sam nove promotivne dževe. Nisu sve knjige iste pa ih se ne može ni promovirati na isti način. No jedno im je zajedničko: promovirati ih se mora! Postoji staro marketinško pravilo: ne možeš zavesti curu ako joj se smiješiš u mraku. Ona te jednostavno mora vidjeti. Tako je i s proizvodima, uključujući i knjige. Svi koji žele predstaviti, pa i prodati nešto, moraju svoj proizvod učiniti vidljivim. A to u današnjoj inflaciji ponude nije tako lako postiću. Čovjek oko svega mora jako mozgati. No bez toga jednostavno ne ide.
Društvene mreže su u tome svakako korisne, u načelu su jeftine, no također zahtijevaju ozbiljno promotivno promišljanje. Svima su se već navrh glave popele Instagram fotke knjiga na stoliću uz šalicu kave i čađu juicea.
Jedna od stvari s kojima si se susreo u proizvodnji knjiga jest i određivanje prodajne cijene. Vidimo da se i knjige sve češće nude kroz oglašavanje velikih popusta, no je li hrvatska knjiga uistinu toliko skupa kako se često komunicira? U komparaciji s cijenom nekih drugih kulturnih sadržaja, a njihove cijene su u međuvremenu rasle (cijene kino ulaznica, predstava, koncerata...) rekao bih da knjige i nisu toliko skupe (u prosjeku, naravno da ima izuzetaka)?
Knjige nisu skupe. I ne znam zašto se neprestano raspravlja u njihovoj cijeni. Valjda se nema ili ne zna ni o čemu drugom raspravljati kada su knjige posrijedi. Mislim da se o cijeni nijednog drugog kulturnog proizvoda ne palamudi toliko koliko o cijeni knjige. U krajnjoj liniji prosječna knjiga stoji manje od praznog Moleskine rokovnika. Naglašavam, praznog.
Što misliš o formatu e-knjige? U Hrvatskoj se on nije ipak nije "uhvatio", osim ako je besplatan pa tako imamo prilično uspješan projekt kojeg vodi Krešimir Pintarić "Besplatne elektroničke knjige". Je li tu cijena problem?Jesi li razmišljao da neka svoja izdanja ponudiš i u formatu e-knjige?
Razvoj e-knjige i u svijetu stangnira. Sve je to ok ali… Riječ je ipak samo o promjeni platforme, to nije strateška promjena. Proces je konzumacije ipak isti neovisno o tome čitaš li knjigu na papiru ili na tabletu. Bilo bi super kada bi netko i kod nas pokrenuo neku vrstu digitalnoga knjiškog Netflixa, nešto je slično – kad je o regiji riječ – nadavno napravila Laguna u Srbiji. To bi bila stateška promjena da za malo para dobiješ puno e-knjiga. A isplativost bi ti jamčila golema količina korisnika. Mislim da bi ih se u regiji svakako našlo.
Strateška su pak promjena nedvojbeno i audio knjige čija konzumacija u svijetu nevjerojatno raste. Danas postoje i softweri koji dramatično olakšavaju i pojeftinjuju process njihove izrade. Tu se već ozbiljno mijenja i model korištenja: oslobađaju ti se ruke, knjigu možeš slušati bilo gdje, dok voziš, dok hodaš, dok trčiš, dok kuhaš ručak, u autu, tramvaju, penjući se na Sljeme… To je nešto o čemu ćemo i te kako ozbiljno morati razmišljati svi mi koji živimo za knjige i od knjiga.
Iako paziš da u relativno kraćim intervalima ne objavljuješ knjige iz iste niše kako ne bi smetale tj. kanibalizirale jedna drugu, čija je biografija iduća na redu?
Maštarim o dvije ozbiljne biografije no sve je to još u fazi dogovaranja, mozganja… Ne znam zasad ni hoće li uopće biti nešto od njih, a kamoli kada bi se mogle pojaviti u knjižarama.
Neću te pitati kako posluješ s knjižarama, koliko su ti one važan kanal prodaje ili ne (no, možeš i to komentirati ako želiš), više me zanima kako ti se sviđaju hrvatske knjižare, njihov izgled, ponuda, vibra koju kupac moze (ne)osjetiti kada uđe u knjižaru?
Oduvijek sam volio knjižare i u njima se osjećao odlično. Iz godine u godinu vidi se da se razvijaju, da rade na unapređenju svega a bilo bi svima kudikamo bolje kad bi i sami knjižarski lanci više ulagali u promociju atraktivnih naslova jer – nota bena – skoro da s njima dijelimo prihod pola-pola. Za svaki uspješan business važan je hype oko proizvoda, o proizvodima se mora pričati, moraju poticati raspravu, mora se stvoriti dojam njihove važnosti i poželjnosti. Zašto se agresivno mogu reklamirati npr. žileti i deterdženti a ne knjige? Također, oni koji se trude – osjećaju i plodove svoga truda. Na jednom mjestu u Zagrebu npr. imate tri knjižare faktički jednu do druge. No dramatične su razlike u tome koliko koja knjižara prodaje istoga naslova. Baš kako što su i dramatične razlike u trudu koji je uložen u privlačenje čitatelja. Ne trebam ni spominjati da ona knjižara koja se najviše trudi prodaje pet-šest puta više primjeraka od ovih drugih koje se manje trude ili se uopće ne trude.
A općenito... što ti se čini, koje vidiš plusove i minuse na hrvatskom tržištu knjiga?
Mislim da stanje nije full crno. Ljudi ipak nešto čitaju, no problem je što dosta posuđuju a manje kupuju. Možda bi trebalo poraditi i na tome da se novi naslovi ne pojavljuju iste sekunde i u knjižarama i u knjižnicama, ne znam, nisam pametan. Čini mi se, što je opet jako pohvalno, da knjižnice u Hrvatskoj dosta dobro funkcioniraju. Ondje je skupljen ozbiljan broj ozbiljnih ljudi koji su dnevno – dok nije bilo korone – proizvodili i producirali golem broj promocija, radionica, događanja svih mogućih vrsta.
Također, tržište knjiga u načelu može samo rasti, budući da je trenutno na razmjerno niskim granama ali ipak postoji. Naklade su uistinu vrlo male, i sumnjam da mogu biti niže. Dakle, izazov je tu, treba upaliti piorotovske “sive moždane stanice” i boriti se za svakog čitatelja: pomno odabranim tekstovima, odličnim dizajnom, pametno osmišljenim promocijama, stalno ispitivati prostore “izvan okvira”, ma kako to frazerski zvučalo.
Što te najvise smeta, ili čak možda nervira u knjižnoj branši?
Još sam isuviše zelen u cijeloj priči da bih nekome solio pamet. No čini mi se da imamo određeni problem sa sustavom poticaja gdje država nastoji pomoći autorima i izdavačima da lakše funkcioniraju. To je – brijem – dvosjekli mač. Izdavači zbog toga pri izboru naslova previše misle na to hoće li za tu i tu knjigu dobiti lovu od države ili neće. Dakle, misle na Ministarstvo kulture a ne na čitatelja. Pa kad dobiju poticaj, zapravo su završili posao. I to nije dobro, ubija nužnu nabrijanost prema prodaji i osvajanju čitatelja. Da me se krivo ne razumije, ne mislim da bi poticaje trebalo ukinuti, nego ih reosmisliti. Ta tzv. prepuštenost tržištu ipak budi “ubilačke instinkte” kod svih, tjera sve da se bore za svog kupca/čitatelja, da bolje biraju, da bolje dizajniraju, da se više trude oko promocije, prezentacije, oko svega… Dugoročno, uvjeren sam, to bitno jača knjišku djelatnost. Kada pustiš tržištu da se jače razmaše, onda imaš situaciju kao npr. u Beogradu, gdje je u centru grada 15-ak knjižara, a kod nas u Zagrebu – mahom telekom centri i Bipe i DM-ovi.
Kakav ti je uopće izdavački plan u 2021., koliko ti je korona poremetila planove prošle godine, imaš li još nekih repova, knjiga koje si planirao objaviti u 2020.?
Nemam neki poseban plan. Em sam kampanjac em je korona učinila svoje em zasad još imam premalo knjiga i naslova u điru da bih morao i trebao nešto ozbiljno planirati. U načelu radim kako mi dođe. A i dosta mi je dojmljiva rečenica iz neke poslovne knjige da planiranje nije ništa drugo nego – nagađanje, što se babi sniva… Planiranja – eto - prepuštam velikim koroporacijama, brijem da ih to veseli.
Koronu sam, naravno, osjetio kao i svi… Od ožujka 2020. nisam radio nijednu promociju “uživo” i to mi doista nedostaje. Knjižare su dugo bile zatvorene, a online prodaja ipak nije nadomjestila “fizičku” prodaju knjiga.
No nešto se ipak dogodilo, trznulo je, i ljudi ipak više naručuju knjige online nego prije i to je svakako pozitivno. Ne sumnjam da će se taj trend nastaviti. Šteta što nije jači i što se sve ne odvija brže.
Probaj se sjetiti neke zanimljive anegdote bilo iz ove svoje najnovije izdavačke faze ili iz prijašnjih godina?
Pa recimo, maloprije spomenuti Robert Torre bio je uvjeren da se njegova knjiga "Ima li života prije smrti" neće prodati u više od pedeset primjeraka, jer je dosta zatvorena i neprohodna za prosječnoga čitatelja. Čak je mislio da će svojom lošom prodajom isisati mi lovu iz džepa i ugroziti naše prijateljstvo koje traje četrdeset godina. Na kraju se knjiga prodala u gotovo 10.000 primjeraka. I još se prodaje. To je uostalom i mogući dokaz za ono što sam ranije govorio, uz pravilan tretman dobar će vrhunski sadržaj ipak naći svoje kupce. Nije istina da najšira publika želi samo trash. To su bezvezne predrasude.
* integralna, proširena verzija razgovora koji je prvotno objavljen u prilogu Best Book tjednika Express.