Nora Verde : Pravi život

Nora Verde: Pravi život

Želimir Periš, u osvrtu na novi roman "Pravi život" Nore Verde, piše o posljednjem dijelu autoričine slagalice o junakinji Neli, benevolentno zanemarujući granicu između autoričina građanskog identiteta i onoga što nam nudi njen do sada prezentirani, autobiografičnošću zasićeni opus. Namjerno ne pišem autobiografskim (udjelom, aspektom ili čime već), budući da barthesovski pristup literaturi – u prvom redu zbog približno objektivnog vrednovanja literature same (apsolutna objektivnost, naravno, nije moguća) – i dalje smatram važnim: kako kratkoročno, tako i na planu kritičkog preispitivanja, kao i mogućeg prevrednovanja kanona.

Perišev osvrt, barem kada su posrijedi online komentari i kritike, u trenutku kada započinjem pisati ovaj tekst ujedno je i jedini interpretativni uvid u knjigu na koji sam nabasao (hoće to tako kada se ostavite društvenih mreža). I premda sam uvjeren da će u narednim tjednima i mjesecima zatečeno stanje biti znatno promijenjeno, trebalo bi nas čuditi što se o nekim knjigama naveliko piše i polemizira takoreći i prije no što se u njima osušila tinta – makar čuđenje bilo odglumljeno kao u televizijskoj seriji „Krv nije voda“ – dok neke knjige (tj. neki autorice i autori) strpljivo, ponekad i uzaludno čekaju na red.

Doduše, takvo što dugoročno može biti od koristi (više za djelo, manje za autoricu/autora), no isto tako nije da domaća literatura odlične naslove izbacuje na dnevnoj bazi, što „Pravi život“ Nore Verde, iz niza razloga, svakako jest. I to najmanje zato što je u pitanju posveta utopiji o Jugoslaviji, barem ukoliko o rečenoj utopiji govorimo kao o objektu kolektivne, a ne protagonističine (ili, ako baš hoćete, autoričine) recepcije. Jer da je posrijedi kolektivna utopija – ma kakav sentiment ili možda resantiman ova tema kod čitalaca aktivirala – ona bi preživjela unutarnje i vanjske krize kakvih u drugoj polovici osamdesetih nije manjkalo. Utopija je naime besmrtna te je zato moguća idejno, a ne djelatno, stoga bismo bliže istini bili kada bismo, umjesto o posveti utopiji o Jugoslaviji, govorili o autobiografičnoj posveti protagonističinim (ili, ako baš hoćete, autoričinim) formativnim godinama.

Budući da je riječ o godinama koje se poklapaju s posljednjim godinama SFRJ, spomenuti je sentiment očekivan. Kao i resantiman koji se, naoko paradoksalno, događa u periodu kada je Federacija još živa, a koji se kao kakva nasljedna bolest učvrstio danas u vidu sociološki zanimljivog transgeneracijskog iskustva. Usudim se reći da će do sličnog zaključka doći mnogi koji pročitaju „Pravi život“ – budući je pravi život, naročito za vječne gubitnike klasnih trvenja, nešto poput beskonačnog čekanja na ispunjenje stanarskog prava, usprkos u knjizi citiranom članu 164. Ustava SFRJ koji rečeno pravo jamči. U pitanju, naime, nije detalj, već jedan od provodnih motiva romana – utopija (i to još socijalistička) u kojoj makar jedna osoba (i to još pripadnik ili pripadnica radničke klase) nema riješeno pitanje krova nad glavom – nije utopija (čak ni literarna).

Ova prolegomena, kao uostalom i roman, ne predstavlja kritiku ideje već prakse nastavljene u višestranačju, dakako uz daljnja produbljivanja socijalne nejednakosti (kao i uz civilizacijsku degradaciju proizašlu iz nastalih nacionalističkih buktinja); posrijedi su aspekti koje očekivano, kada je manje ili više angažirano pismo Nore Verde u pitanju, pri podrobnijem čitanju nije moguće izostaviti. Ako vam se pak obje interpretacije posvećujućeg tona romana čine tendencioznima, ostaje zabilježena posveta na početku djela, koja doslovno glasi – Mojoj majci. Na stranu što se tako zove i pjesma Prljavog kazališta (koja, primjećuje i protagonistica Nela, podsjeća na jedan hit irske grupe U2 – u pitanju je, naravno,  „With or Without You“ s albuma „The Joshua Tree“ iz 1987.) – pjesma koja je u djelu identificirana kao jedan od simptoma smrtonosne bolesti nacionalizma, od koje je Jugoslavija koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća bolovala.

Pravi život Verde Nora

Nela, koju su čitaoci imali prilike upoznati i u (nedovoljno) hvaljenom romanu „Moja dota“, sada je adolescentica koja nas, kao sveznajuća pripovjedačica, uvodi u splitske osamdesete – točnije u drugu polovicu doživljajno ambivalentne dekade. Jer kada govorimo o tom periodu, s jedne strane govorimo o rastakanju socijalističke federacije koje će kulminirati krvavim ratovima u prvoj polovici devedesetih. S druge strane, međutim, posrijedi je desetljeće neviđenog pop-kulturnog zamaha – kako u anglosaksonskom, tako i u južnoslavenskom kulturološkom prostoru – s uma, doduše, ne možemo smetnuti za ovu prigodu manje važan Novi njemački val (Neue Deutsche Welle); novovalna muzika u Jugoslaviji pritom uporište za optimizam teško da nalazi u politici kao što bi to mogao biti slučaj s vedetama usporedivih svjetskih trendova, osobito na Zapadu koji je urušavanje komunističkih režimâ po svoj prilici promatrao i kao vlastitu pobjedu nad zlom, i kao uvod u, poslužit ćemo se sintagmom Francisa Fukuyame, kraj povijesti.

Za razliku od većine svojih vršnjakinja i vršnjaka Nela je političko biće (no ne i biće za koje od početka romana možemo tvrditi da je politički osviješteno), a kako događaje koji se nižu promatramo iz Neline perspektive – bili oni privatni ili javni – razumljiva je razlika u raspoloženju prema skorim historijskim prevratima („kraj povijesti“ je sintagma koja se manje-više pokazala kao potpuna budalaština). Jer za razliku od svojih u početku apolitičnih vršnjakinja i vršnjaka, Nela je uvjerena Jugoslavenka – onoliko koliko jedna tinejdžerica to može biti – do te mjere da je u početku uvjerena i u skoro rješenje stambenog pitanja za svoju majku i sebe; Nelu podiže samohrana majka, a njih dvije žive u manje od trideset metara kvadratnih podstanarskog prostora, kod izvjesne tete Đordane kojoj u „socijalističkom raju“ polazi za rukom biti najmodavac.

Protijekom vremena Nela uočava kako po pitanju zadovoljenja stanarskog prava mnogi na red dolaze prije njih dvije, pa je i ta, bolna lekcija o neimenovanom nepotizmu, uklopljena u proces postupnog rasturanja iluzija od kojih će, uslijed ratne eskalacije, napokon i odustati. Razlog je elementarno logičan i još elementarnije human – prioritet su ljudski životi, pored čijeg očuvanja ništa drugo, pa tako ni Jugoslavija koja se formalno raspala na Nelin osamnaesti rođendan, više nije važno.

Pretpostavljam da se po ovom pitanju mnogi čitaoci neće složiti s ovdje iznesenom tvrdnjom, tim više što u nas nije uobičajeno dosljedno kritiziranje različitih političkih/ideoloških pozicija, koje je ovdje, međutim, slučaj. Nela je pritom, poglavito dok se rat nije razbuktao, optiku usmjerila prema hrvatskom nacionalizmu i njenim političkim reprezentantima (prije svih prema Franji Tuđmanu), da bi uslijed ratnog vihora optika zahvatila i onu pseudojugoslavensku, miloševićevsku poziciju (netko bi jamačno registrirao perceptivnu usporedivost Nele i Miljenka Smoje). Ono što je pritom potresno ispripovijedano, a moć je pripovijedanja Nele/Nore Verde u ovom romanu dojmljiva, tiče se utjecaja rečenih zbivanja na odnose unutar generacije (ulice, škole i razreda), kao i refleksije zbivanja na supkulturna kretanja, osobito ona tamošnje, dobro nam znane navijačke skupine.

Doduše, Nela i njezini pajaci pripadaju posve drukčijoj supkulturi – onoj pankerskoj – pa ponašanjem Torcide blago rečeno ni ranije nije impresionirana. Pa ipak, a to je ono što ću vjerojatno među rijetkima autorici spočitnuti kao propust, upravo je rečeno praskozorje jugoslavenske apokalipse vrijeme kada je u Splitu bijela boja možda imala konkurenciju – onu žutu. Jugoplastika (kao poduzeće) u romanu je, čini mi se, spomenuta samo jednom; o košarkaškom klubu čije su tri vezane titule europskog prvaka zauvijek promijenile sportski identitet Grada pod Marijanom, međutim, ni slova, što čudi, budući se ondašnja Jugoplastika doimala kao antipod Hajdukovu navijačkom puku – u tom istom desetljeću transformiranom od onoga koji je na Poljudu 1980. naricao za Titom, pa do onoga koji je deset godina poslije na tom istom stadionu demonstrativno spalio jugoslavensku zastavu.

Moguće da je Nela, kojoj sport nije predstavljao bitnu stavku u životu, naprosto lakše i češće primjećivala one koji su glasniji, što i u politički stabilnijim vremenima nogometna publika od košarkaške obično jest. Kao što joj nije promaknulo drugaričino izostavljanje Vladana Desnice na satu hrvatskog jezika, usprkos tome što su Desničina „Proljeća Ivana Galeba“ neprijeporno jedno od najdojmljivijih ostvarenja južnoslavenskih književnosti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća uopće. Ponešto od rečenog u sjećanje priziva roman „Ljeta s Marijom“ Olje Savičević Ivančević, kao i tekst Mire Bićanić o usporedivoj, no podjednako grotesknoj metamorfozi jednog drugog grada čiji su pankeri, za razliku od splitskih, bili na čelu metamorfoze.

Da ne ispadnemo tendenciozni u interpretaciji, budući „Pravi život“ nije politički manifest nego nadasve pažnje vrijedan roman, sijaset je ovdje uočenih aspekata koje vrijedi spomenuti. Prije svega to je jezik kojim Nela pripovijeda, splitski sleng iz druge polovice osamdesetih koji je već po sebi spomenik jednom prostor-vremenu, a koji niti u jednom trenutku čitaocima lišenim iskustva splitskog slenga – sinkronog i/ili anakronog – ne predstavlja problem. Pripovjedna se uvjerljivost očituje i u autoričinoj sposobnosti da pripovjedačici podari moć govora svojstvenu djevojčici/djevojci s čijim daljnjim odrastanjem pripovijedanje leksički i sintaktički postupno evoluira. Ne znam kako drugima, no potpisniku se ovih redaka čini da je to ponajveći adut knjige – barem na estetičkom planu; nije čest slučaj da jezik „odrasta“ sa svojim junacima, što je u ovom slučaju ilustrirano kako Nelinom ljubavlju prema čitanju, tako i praksom da podcrtava i bilježi nepoznate joj riječi, izraze i citate iz knjiga koje čita čak i ako ih „ne razumije“.

Ljubav prema literaturi naposljetku se nameće kao ultimativna ljubav koja nadilazi jugoslavenski sentiment (koji je ovim romanom dijelom rehabilitiran), kao i sentimentu suprotstavljenu egzistencijalnu tjeskobu (od klasnog pitanja do preživljavanja rata). Pitanje rodnog/spolnog identiteta ovdje se, prije no jugoslavensko pitanje, stoga nameće kao onaj predmet pripovjedačičina interesa koji rezultira ultimativnim vrhuncima romana, gdjekad, naoko neočekivano, i kao humor. Recimo kada pripovjedačica rast separatizma u Jugoslaviji uspoređuje s rastom svojih sisa. Rodni/spolni identitet gnoseološko je pitanje koje se tiče i Nelina najboljeg prijatelja Dasena, a ono što će njihovu mladost sačuvati ujedinjenom usprkos toj i drugim spomenutim čimbenicima zajednička je i, rekao bih, neobuzdana ljubav prema umjetnosti. Vratimo li se pak na uvodni pasus ovoga teksta, spomenuti moramo brojne pop-kulturne reference, među kojima se ponajvećma ističu one muzičke: od The Curea ili The Smitsa pa do EKV-a ili Filma, od Sonic Youtha do Branimira Štulića, ali i od Madonne ili Cindy Lauper pa do Hrvatskog Band Aida i pjesme „Moja domovina“, s čijim će učestalim ratnim emitiranjem neostvareni socijalistički raj biti ispraćen na vječni počinak.

Pa što bi drugo onda Jugoslavija u romanu „Pravi život“ Nore Verde bila nego pravo na sjećanje: osim ako je mladost proživljena u Jugoslaviji još uvijek neobznanjena tabu-tema koja ne podsjeća tek na vječnu spregu mladosti i ideala (tj. naivnosti), već i na zapanjujuće kreativne mogućnosti u „koprodukciji“ kasnije (ne)pomirljivo zavađenih naroda i narodnosti. Ne sumnjam da će za neke čitatelje ovaj roman u prvom redu biti pokušaj nalaženja odgovora na pitanja rodnog i spolnog identiteta. Jednako tako ne sumnjam da će za neke čitatelje roman predstavljati političku (pa i politiziranu) literarnu hipotaksu koja će, zavisno o čitalačkoj ideološkoj poziciji, biti ultimativno prihvaćena ili odbijena. Pa ipak, vjerujem da će biti i onih kojima će roman predstavljati književnu „materijalizaciju“ nostalgije za mladošću koju, stoga što je posrijedi mladost pretežno življena u osamdesetima, neopterećeno politički motiviranim interpretacijama nazivamo – jugonostalgijom.

„Pravi život“ doima se kao splitska inačica SF serije „Stranger Things“ braće Duffer, a pankersko društvance kojoj Nela pripada usporedivo je s klubom „Hellfire“, tj. klubom ljubitelja igre „Dungeons & Dragons“ koji je vodio odmetnik Eddie Munson. S ovom se usporedbom, u to sam tek potpuno siguran, neki čitatelji neće složiti, zato što je Eddie, za razliku od pankerice Nele, bio zadrti metalac, no (ne)spojivost je ljubavi prema punku i heavy metalu, otprilike kao i nespojivost ljubavi prema „Ratovima zvijezda“ i „Zvjezdanih staza“ – tema za sebe. Tek usput, pripovjedačica spominje „Zvjezdane staze“ na nekoliko mjesta, kao uostalom i „Sirius“, kultni jugoslavenski znanstvenofantastični časopis koji je izlazio između 1976. i 1990. u izdanju zagrebačkog (u međuvremenu također ugašenog) Vjesnika.

Stoga je, pored ključnih slojeva o kojima je bilo riječi, „Pravi život“ ujedno kulturno-povijesna riznica širokog dijapazona. Brojnost referenci i brojnost područja iz kojih reference pristižu u tekst, srećom, ne utječu nepovoljno na konačnu izvedbu romana koji možda jest, a možda i nije upotpunio identitetsko-literarni mozaik, usprkos posljednjem komadu puzzle na koji, čime smo ovaj prikaz započeli, Periš s priličnom sigurnošću ukazuje. Uvijek naime postoji mogućnost stvaralačkog povratka u neko od već obrađenih razdoblja, makar i kao romaneskni spinoff za koji se u ovom slučaju nudi više, rekao bih, izvrsnih mogućnosti.

Majčina je perspektiva pritom nesumnjivo najintrigantnija, no sasvim sigurno nije jedina. Tu je i spomenuti Dasen, a tu su i „članice“ UDU-a – Umobolnih Dioklecijanovih udavača – kako je već sebe nazivala djevojačka ekipa kojoj je Nela pripadala, provodeći vrijeme na nekim od tada aktualnih lokacija za druženje – ne uvijek alternativnih. Prezentirana moć pripovijedanja, osobito prilagodbe jezika pripovjedačičinu odrastanju, takvu po sebi zahtjevnu mogućnost bjelodano sugerira.

U svakom slučaju „Pravi život“ sadrži manje-više sve estetičke atribute temeljem kojih bi se autorica mogla/morala naći i u konkurenciji za koju od književnih nagrada. Zato što bi, da se i sami poslužimo često korištenom riječju u ovom djelu, dobre knjige uvijek morale biti u điru.

Nora Verde

Pravi život

• Naklada OceanMore 06/2026.
• 348 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322384
• Cijena: 23.90 eur
• Kupi knjigu!

Ispripovijedan autentičnim glasom, roman 'Pravi život' Nore Verde prati odrastanje jedne djevojke u kasnoj Jugoslaviji, gdje se osobne borbe prepliću s velikim društvenim pričama. To je priča o odnosu majke i kćeri, o sramu i ponosu, o bijegu i pripadanju i o potrazi za 'pravim životom' koji se čini uvijek nekako izvan dosega.