Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 19.10.2018.

O bundevama i kočijama te inozemnim sajmovima knjiga

Sajam knjiga u Frankfurtu, foto: Iva Perković

Ponekad mi pisanje o nekom problemu s kojim se u knjižnoj branši godinama suočavamo olakšava arhiva vlastitih tekstova u kojima sam još prije deset, petnaest ili čak i više godina pisao o "problematičnim" temama, zalagao se za neka moguća rješenja, poteze koje bi knjižna branša trebala napraviti... a koje, naravno, uglavnom nismo napravili. Pa onda pomislim "a da probam(o) još jednom?" i eto ga, novi tekst se piše.

I ove, kao i prethodnih godina, gotovo pa automatizmom hrvatski su se nakladnici predstavili na najvećoj svjetskoj smotri knjige i nakladništva - Sajmu knjiga u Frankfurtu (10. – 14. listopada). Rad hrvatskih izdavača, autora i ilustratora "centralno" je predstavljen na nacionalnom štandu u paviljonu 5.0, manji izložbeni prostor bio je i na Međunarodnom štandu za dječju knjigu, a neki su hrvatski nakladnici nastupali i samostalno, poput Frakture ili udruge Hrvatska dječja knjiga. Deja vu.

Baš kao što Pepeljuga čezne za odlaskom na veliki dvorski bal gdje se nada upoznati svog princa (sjećate se bajke... zločeste maćehe, haljine, izgubljene staklene cipelice, bundeve-kočije?) tako se godinama u Hrvatskoj sanjari (ili smo i to prestali) o uspješnoj inozemnoj promociji hrvatske knjige i nakladništva. Naravno, sanjariti je jedno, a ozbiljno i promišljeno prihvatiti se posla (uz prethodni dogovor svih zainteresiranih što točno zapravo želimo) je nešto sasvim drugo. Primjer da se to može postići pokazuje nam Slovenija koja će u Frankfurtu biti zemlja gost 2022. godine, iako je Hrvatska nakon uspješnog nastupa na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. godine bila u daleko boljoj startnoj poziciji u natjecanju za tu prestižnu poziciju od Slovenije.

Naime, mi još uvijek nismo došli do spoznaje da bi program kolektivnog nastupa u Frankfurtu i na ostalim inozemnim sajmovima trebalo dogovorno osmisliti i nekoliko godina unaprijed, kako bi se napokon došlo do jedne suvisle koncepcije koja bi se onda u koracima realizirala, uz neizbježne nadogradnje u hodu, pa i improvizacije ako je baš potrebno, ali improvizacije koje se ujedno naslanjaju i na neki prethodno jasno naznačen okvir. Pripreme za svaki idući Frankfurt (a tako bi trebalo biti i za sve druge sajmove) trebale bi započinjati praktično po završetku sajma, a ne iz godine u godinu improvizirati u posljednji čas (usred ljeta), tek toliko da se može reći da se Hrvatska i ove godine predstavila. Jer, kako drugačije opisati nekoliko video prezentacija hrvatskih autora koje se vrte na ekranu, dva-tri čitanja/promocije ili određeni broj knjiga izloženih bez ikakvog koncepta i koje su sami nakladnici predložili za izlaganje na policama?

Potrebno je razjasniti razliku između tzv. nacionalnog štanda kojim se pojedina zemlja predstavlja na nekom inozemnom sajmu i eventualnih štandova/prestavljanja pojedinih nakladničkih kuća ili grupacija. Nacionalni štand trebao bi pokazati jednu pomno isplaniranu širu sliku hrvatskog knjižnog nakladništva ali i kulturnog konteksta u kojem nastaje, uz ciljani fokus na određeni segment produkcije knjiga i njihovih autora, pa onda biti poticajna i povezujuća karika u pravcu sklapanja nekih novih poslovnih projekata, prijevoda hrvatskih djela i autora na strane jezike. Za razliku od predstavljanja na "zbirnom" nacionalnom štandu, pojedinačni nastupi nakladnika/grupacija primarno su poslovno orijentirani, usmjereni na sklapanja novih izdavačkih uvozno-izvoznih projekata (kupovanje/prodaja autorskih prava), ali i oni imaju značajnu ulogu promotora hrvatske knjige, naročito ako se intenzivnije bave i prodajom autorskih/izdavačkih prava.

Sveukupno bi se ciljevi mogli sažeti na: prezentaciju hrvatske književnosti (suvremene, klasične, dječje…) kao i drugih knjižnih niša (kulturološka i slična izdanja), stjecanje kontakata, kupovina i prodaja autorskih prava za knjige hrvatskih autora i ilustratora na tržištima u inozemstvu, stvaranje ili jačanje strukovnih veza s drugim knjižnim tržištima, upoznavanje s novim trendovima u nakladništvu i jačanje hrvatske kulturne diplomacije, pa čak i otvaranje vrata gospodarstvu i turizmu. I ti su ciljevi načelno više-manje jasni svima, i u Ministarstvu kulture i u Zajednici nakladnika i knjižara, pretpostavljam i strukovnim udrugama autora... ali nam nikako ne uspijeva postići suglasnost kako ih ostvariti. I sad se postavlja pitanje zašto je tomu tako?

Nedovoljna komunikacija i koordinacija

Kao i u mnogočemu uzrok je nedovoljna komunikacija i koordinacija potencijalno zainteresiranih, komunikacija koja će imati i radno-praktični karakter, s jasnim i pravovremenim podjelama uloga i zadataka, nakon što se prethodno postigla neka suglasnost oko želja i osnovnog koncepta. Za sada se uspjelo postići kvalitetnije dizajnersko rješenje štanda, njegova modularnost koja omogućuje prilagođavanje različitim gabaritima štanda, s pratećim elementima (police za izlaganje, stolovi za sastanke, ekran za video prezentacije...), ali nije profunkcioniralo osnivanje makar "pop-up" koordinativnog tijela u kojem bi sudjelovali predstavnici svi zainteresiranih za predstavljanje hrvatske knjige i koje bi odredilo neke okvirne smjernice unutar kojih bi se hrvatska knjiga i autori promovirali u inozemstvu. Namjerno ističem ovo "knjige" jer nije samo književnost ono što se može i što treba promovirati, postoje i drugi segmenti knjižnog izdavaštva, a postoji u Hrvatskoj i niz strukovnih udruga, medijskih projekata, pojedinaca promotora, u svjetskim razmjerima prepoznatih književnih festivala i rezidencijalnih programa za pisce... i oni bi se jednako tako mogli prezentirati na tim našim inozemnim nastupima, bilo na nacionalnom štandu ili u sklopu kakvog partnerskog predstavljanja.

Pripreme za svaki idući Frankfurt (a tako bi trebalo biti i za sve druge sajmove) trebale bi započinjati praktično po završetku sajma, a ne iz godine u godinu improvizirati u posljednji čas (usred ljeta), tek toliko da se može reći da se Hrvatska i ove godine predstavila. Jer, kako drugačije opisati nekoliko video prezentacija hrvatskih autora koje se vrte na ekranu, dva-tri čitanja/promocije ili određeni broj knjiga izloženih bez ikakvog koncepta? 

Strategija nastupa za pojedine sajmove mora biti i specifična, vidljivost i prisutnost hrvatske knjige i kulture nije u svim zemljama ista, kao što svi sajmovi u profesionalnom i poslovnom smislu nisu isti, jasna je npr. razlika između Sajma knjiga u Leipzigu ili ovoga u Frankfurtu, ili nekih manjih ili specijaliziranih sajmova diljem Europe, pa i svijeta. Ne može biti jednak pristup različitim kulturnim sredinama, jer nisu identične hrvatske kulturno-jezične veze bilo u sadašnjosti bilo kroz povijest, i ne može biti identična strategija predstavljanja u npr. Češkoj, Francuskoj ili Grčkoj. Naravno, netko bi sve to trebao prethodno dobro proanalizirati i shodno rezultatima analize prilagođavati daljnje korake. Za svaki taj pojedini nastup treba unaprijed promisliti što i koga ćemo predstaviti, s kojim ciljem i planom realizacije tog cilja, komuncirati s inozemnim kulturnim centrima i lektoratima, te potražiti moguće producente tih nastupa (ne nužno za sve iste). Producenti nastupa bi se prijavljivali na natječaj za izvedbu nastupa na pojedinom sajmu, a odabrani producent/i bi se morao uklopiti u prethodno zadane, jasno opisane okvire, pri čemu to ne znači da i sam producent ne može ponuditi i svoju nadogradnju početne "vizije".

Što se pak tiče odlazaka pisaca na sajmove oni imaju smisla ukoliko pisac ima prevedenu knjigu koja se onda može predstaviti na sajmu ili na popratnim programima (uz njihovu pravovremenu najavu i marketinšku pripremu), tu kao partnera možemo imati inozemnog nakladnika koji je knjigu objavio, i koji će svojim "domicilnim" kanalima pomoći da ta predstavljanja budu medijski zabilježena i posjećena, možda dio nekog šireg panela i sl. No, prevedena knjiga i ne mora biti uvjet ako šaljemo autore za koje smo uvjereni da njihova djela imaju prijevodni potencijal, za koje se onda moraju pripremiti kvalitetni prezentacijski tiskovni i elektronički materijali, pri čemu se sve to nužno mora upakirati u svojevrsnu "promotivnu priču", stavljanje autora (djela) u neki širi kontekst – tematski, generacijski, povijesni, politički... osluškujući i što inozemne čitatelje zanima, koje su to teme i dileme od interesa.

Tko će preuzeti inicijativu?

Postoje mišljenja da bi se za taj nastup na nacionalnom štandu trebalo u prvom redu brinuti Ministarstvo kulture, jer da je knjižna branša nedovoljno organizirana i povezana za tako što. No to je vrlo upitna teza. Bez ikakve, i najmanje želje da branim Ministarstvo kulture, ili bilo koje drugo ministarstvo ili agenciju kad je knjiga u pitanju... pogrešan je pristup da će netko drugi bolje obaviti glavninu posla od nas samih koji se tim poslom bavimo, kao i da će bolje od nas samih osmisliti neki koncept, pa tako i koncept izlaganja na inozemnim sajmovima knjiga. Ako je već desetljećima evidentno da mnoge stvari ne funkcioniraju (a sajmovi su tek dio šire priče) tada knjižna branša mora sama potaknuti željene promjene, ali zajednički tj. koordinirano... pa neka se za stol bez fige u džepu sjednu (i ne samo jedanput već onoliko puta koliko je potrebno) predstavnici različitih knjižnih strukovnih udruga (nakladnici, pisci, prevoditelji, knjižničari...) i razmotre željeni modele, paralelno tražeći način kako se u resornim državnim institucijama izboriti da upravo takav model/e dobije podršku.

Naravno, i te državne institucije imaju pravo na svoje ideje i prijedloge, ali sve to je prije svega zajednički proces. Ako bilo koja strana krene amnestirati sebe i prebacivati krivnju isključivo na onu drugu stranu/e, tada to ne vodi ničemu dobrom. Kao što je Ministarstvo kulture "krivo" jer je godinama olako financiralo te naše frankfurtske prezentacije, jednako tako su krivi i razni “izvođači” tih istih frankfurtskih i sličnih prezentacija jer su olako primali te financije i odrađivali... (pre)često smo se pitali što? U ovom trenutku ishodište naših problema nije samo u infrastrukturi pa ćemo ga kao riješiti preko Ministarstva tj. prebaciti njemu brigu oko nastupa na sajmovima jer ono ima potrebne organizacijske kapacitete (zaposlene ljude), pravi problem je u nedostatku jasne ideje. A to onda koči bilo kakvu uspješniju akciju i iz godine u godinu perpetuira neodgovorno trošenje sredstava dok istovremeno npr. osmišljena i učinkovita manifestacija Noć knjige za sve ove godine (2012.-2108.) u zbroju nije dobila financijsku potporu veličine one koja se izdvaja za jedan godišnji (!) nastup u Frankfuru.

Bilo koja branša uvijek bi morala biti barem zrno motiviranija za promjene na bolje od resornih institucija. U Hrvatskoj knjižna branša nije nametnula model Agencije za knjigu (poput JAK-a u Sloveniji) jer unutar branše ne samo da ne postoji konsenzus oko toga, već ne postoji niti ozbiljno promišljanje potrebe za takvim modelom. Kada se stvarao filmski HAVC tada je inicijativa došla "iz baze", unutar filmske branše postojala je jedna "jaka" osoba (uz podršku još nekih) koja je ideju neovisne agencije inicirala i gurala, Ministarstvo kulture je tu inicijativu prihvatilo i angažiralo se na uspostavljanju takvog agencijskog modela. Na žalost, mi unutar knjižne branše takve jake osobe nemamo, tj. ona se još nije pojavila. A upravo branša mora biti ta koja će nabijati tempo, i to mnogo žešće nego li to činimo (kada činimo), ali da bi u tome mogla biti uspješna i učinkovitija morala bi se prvo strukovno profesionalizirati, prihvatiti činjenicu da za ozbiljan i profesionalno odrađen zahtjevan posao onaj koji ga se prihvaća, i obvezuje izvršiti na vrijeme i u okviru dogovorenih gabarita, mora biti i adekvatno honoriran. Volontiranje je društveno korisno i poželjno ponašanje, ali ima i svojih ograničenja, i nije dobro kada većina zapravo zlorabi entuzijazam pojedinaca, pogotovo kada se radi o poslovnim strukovnim udrugama.

No, da skratim... o nastupima na inozemnim sajmovima pisao sam i prije, o ovoj temi su govorili i pisali i drugi  (npr. Alida Bremer, Seid Serdarević, Olja Savičević Ivančević...), ali sva ta razmišljanja se nekako ne probijaju do šireg dijela branše, ne "primaju" se. Ili se ipak samo pravimo da se ne čujemo?


Napomena: Tekst je u kraćoj, inicijalnoj verziji prvotno objavljen u prilogu "BestBook" tjednika Express.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –