Sanja Lovrenčić : Kultura manjih europskih zemalja uglavnom postoji zahvaljujući različitim sustavima državne potpore
Za svaku zemlju i kulturu važno je i ono manje komercijalno nakladništvo koje većim dijelom objavljuje knjige koje komercijalniji nakladnici ne uvrštavaju u svoje kataloge, a što je uravnoteženija kombinacija jednih i drugih nakladnika o tome ovisi zanimljivost sveukupne knjižne ponude.
Već duže vremena na hrvatskom tržištu knjiga u sve većoj mjeri dominira pretežiti interes publike za mainstream izdanjima, kako u području lijepe književnosti tako i u ne-fikcionalnim izdanjima ili publicistici, što samo po sebi ne bi bilo nešto novo da se istovremeno nije dogodilo i znatno smanjenje interesa publike, pa onda i ponude izdavača (što je bilo prije?) u segmentu manje komercijalnih niša, od klasičnijih novoprevedenih djela iz svjetske književnosti do knjiga iz područja kao što su umjetnost, arhitektura, različita teorijska izdanja i dr. Ipak, u tim manje "atraktivnim" nišama svoje mjesto i dalje traže pojedini manji nakladnici, kojima trebamo zahvaliti da se na policama knjižara još uvijek, mada u manjoj mjeri, mogu pronaći knjige čija je publika danas malobrojnija nego prije, ali je još uvijek ima.
Jedan od tih manjih nakladnika su i Mala zvona, s čijom osnivačicom, glavnom urednicom, prevoditeljicom i spisateljicom Sanjom Lovrenčić razgovaramo o tome kome zvone mala zvona.
Nenad Bartolčić: Kako i kada su nastala Mala zvona?
Sanja Lovrenčić: Mala zvona sam osnovala prije deset godina sa svojim mlađim sinom, tada dvadesetogodišnjakom, Adrianom Pelcom. Imala sam iza sebe već petnaestak godina staža književnice i prevoditeljice u statusu samostalnog umjetnika i tražila sam način na koji bih mogla svojemu poslu posvetiti što više vremena, u što većoj samostalnosti i uz nekakav prihod od kojega se može živjeti. Postalo mi je naporno nuditi tekstove i prijevode, i još napornije utjerivati honorare; nekoliko puta se dogodilo i da mi je knjiga izašla tako da bih je praktički sama uredila jer se urednički angažman svodio na apliciranje za potporu. Pa sam zaključila da će mi život biti jednostavniji i ugodniji ako okvir za moj rad bude vlastita nakladnička kuća (pokazalo se da to nije bio sasvim točan zaključak, ali ni sasvim netočan).
U prvoj godini objavili smo četiri naslova i svi su bili na neki način moji (prijevod, uredništvo, knjiga za djecu, roman), no već u drugoj godini pojavili su se i drugi autori i Mala zvona su se počela širiti, isprva polako. Moj sin je pak u međuvremenu završio studij komparativne književnosti, a o nakladništvu mnogo toga naučio pomažući mi – zapravo, moglo bi se reći da smo dio toga posla naučili zajedno – pa se postupno sve više uključivao u rad naklade. Prije tri godine počeli smo povećavati produkciju i krug suradnika, otvorili smo nova radna mjesta te je naša nakladnička kuća dobila oblik koji ima sada.
Koliko vam je bilo važno da u okviru vlastite tvrtke možete imati potpunu kontrolu nad produkcijom knjiga, njihovom distribucijom, prodajom...?
Mislim da se nije radilo toliko o kontroli koliko o slobodi. O mogućnosti da biram što ću raditi i na koji način, o prostoru za istraživanje i eksperiment. Poslovi produkcije bili su mi od početka privlačni i zanimljivi – poslovi distribucije i prodaje, nažalost, baš i nisu.
A kako ste došli do ovog imena za svoju malu nakladničku kuću, krije li se kakva simbolika iza malih zvona, koga ona oglašavaju ili što već?
To je isprva bio naziv male biblioteke posvećene poeziji koju sam pokrenula u okviru umjetničke organizacije Autorska kuća, u kojoj sam između 2004. i 2009. objavila nekoliko knjiga, prvi put samostalno prolazeći kroz cijeli proces produkcije. Do imena za biblioteku došla sam gotovo slučajno, u nekom razgovoru u kojem se spominjalo „udaranje u velika zvona“ u vezi s nekim bestselerom. Mala zvona su, dakle, svojevrsna suprotnost tome, ona zvone u nekom prostoru koji nije prostor mainstream produkcije i oglašavaju nešto čemu (medijska) galama ni ne treba; jer poezija je tiha stvar, a oni koji se njome ozbiljno bave uglavnom to čine strastveno i uporno, bez obzira na reklamnu „zvonjavu“. Sviđalo mi se to ime i njegove konotacije pa sam ga uzela za nakladničku kuću – u kojoj još uvijek postoji istoimena biblioteka u kojoj, povremeno, objavljujemo poeziju.
U kraćim crtama, koji bi bio nakladnički profil Malih zvona?
Produkcija Malih zvona uključuje knjige za odrasle i knjige za djecu – i na svoj način, u nekim projektima, pokušava granicu između ta dva područja učiniti propusnom, ako ne i upitnom. Jer u dječjem programu objavili smo autore poput Marguerite Yourcenar, Kurta Schwittersa, Daniila Harmsa, a ove godine nam izlaze priče Eugènea Ionesca. S druge strane, u izdanja za odrasle uključili smo element koji se uglavnom povezuje s dječjom knjigom – ilustraciju, a u planu za sljedeću godinu nam je i prva slikovnica koja se ne obraća u prvom redu dječjoj publici. No, općenito i najjednostavnije govoreći, Mala zvona unutar programa namijenjenog odraslima objavljuju, što se tiče književnosti, sve osim realističke proze te k tome nešto povijesne publicistike i djela iz područja klasične glazbe. U dječjem programu ima slikovnica, zbirki priča i igrokaza, ali također nema realističkih romana.
Most od sedre
Ludwig van Beethoven
Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti
Predstavimo ukratko nekoliko najvažnijih biblioteka knjiga koje Mala zvona objavljuju, možemo krenuti od biblioteke "U prvom licu" u kojoj objavljujete dnevnike, pisma, putopise, prozu pisanu iz osobnog rakursa. Kako je došlo do stvaranja te biblioteke?
Moglo bi se reći da se to dogodilo zbog Borgesa. Čitala sam u mladosti njegova sabrana djela ne samo kao vrhunsku književnost, nego i kao svojevrstan opći udžbenik. Preko njega sam došla do Wordsworthovih i Coleridgeovih Lirskih balada, što me pak odvelo do korespondencije te dvojice pjesnika, a onda i do dnevnika Wordsworthove sestre Dorothy. To je bio početak mojeg trajnog zanimanja za tekstove „iz prvog lica“ (prijevod dnevnika Dorothy Wordsworth na koncu sam i objavila u Autorskoj kući). Značajnu ulogu pritom je odigrala i radijska emisija Daniela Dagojevića „Dnevnici i pisma“, kao i njen svojevrsni nastavak „Dnevnici, pisma, govor iz prvog lica“ koju sad uređuje Biljana Romić (i za koju sam priredila nekoliko tekstova).
Naša biblioteka proizašla je iz tog mojeg interesa, naročito za tekstove žena, kojima su u prošlosti privatne forme dnevnika i pisama ponekad bile jedini dostupan oblik književnog stvaranja; prve knjige u toj biblioteci bile su mladenački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić i "Pisma iz Švedske, Norveške i Danske" Mary Wollstonecraft. „U prvom licu“ je dosad izašlo petnaestak naslova i mislim da spadamo među rijetke nakladnike koji se sustavno bave ovom vrstom proze.
Nedavno nam je izašla i zbirka kratkih proza „Most od sedre“ Jane Prević Finderle, izuzetno zanimljiva i lijepo napisana knjiga mlađe domaće autorice o putnicima i putovanjima, a prošlog tjedna iz tiskare je stigao i moj prijevod „Biografskih bilježaka o Ludwigu van Beethovenu“ (povodom velike obljetnice rođenja), prve biografske knjige o velikom skladatelju koju su desetak godina nakon njegove smrti objavila dvojica njegovih prijatelja i koja je još uvijek jedan od glavnih izvora za Beethovenove biografe; doista je napisana u prvom licu, autori iznose svoja sjećanja te citiraju autentična Beethovenova pisma.
U sljedećoj godini pak planiramo, između ostalog, nekoliko izdanja koja osim književne imaju i povijesnu dimenziju: „Bretonsku pjesmu“, autobiografske zapise J.M.G. Le Clézioa, ove godine objavljene na francuskom, koji na izvanredno literaran i nimalo sentimentalan način govore o vremenu njegovog ranog djetinjstva, poratnoj Bretanji i ratnom selu u zaleđu Nice i „Plavu knjigu“ Ericha Kästnera, njegov tajni ratni dnevnik iz razdoblja između 1933. i 1945. koji je u Njemačkoj je objavljen prije dvije godine te izazvao svojevrsnu književnu senzaciju. Osim toga je u programu i studija Biljane Romić o životu Engleskinja u kolonijalnoj Britanskoj Indiji, koja se bazira na dnevnicima i pismima.
Kratak put kući
Svjetlana i sni o letu
U „Fantastičnoj knjižnici Malih zvona“ objavljujete dosad neprevedena djela klasika svjetske književnosti i novu umjetničku prozu domaćih autora, čiji je zajednički nazivnik ne-realizam u najširem smislu riječi.
To je vrlo šarolika serija knjiga koja, uz otklon od dominantnog realizma, nastoji afirmirati kraće prozne forme. U njoj smo objavili npr. kratke priče Virginije Woolf i Dylana Thomasa, a u ovogodišnjem programu su nam Melville i Kipling, također s kratkim pričama; od domaćih autora dosad smo objavili kratku prozu Dorte Jagić i neke moje tekstove, a nova imena donosi zbirka priča izabranih na našem natječaju za fantastičnu priču, koja će izaći 2021.
Kako je krenula biblioteka "Ilustrirana fantastična knjižnica Malih zvona“ koja predstavlja izdanja dosad neprevedenih djela klasika svjetske književnosti opremljena ilustracijama renomiranih domaćih likovnih umjetnika?
Ta je bibilioteka nama još uvijek svojevrsna novost, prvi je naslov u njoj objavljen prošle godine. Sadržajno, ona se nadovezuje na „Fantastičnu knjižnicu“ – uz dodatak ilustracija. Tim, vrlo lijepim izdanjima nastojimo iznova afirmirati tiskanu knjigu kao predmet koji može imati i umjetničku vizualnu komponentu te promoviramo mladu generaciju domaćih ilustratora. S obzirom na visoke troškove produkcije, u „Ilustriranoj fantastičnoj knjižnici“ godišnje izađu jedan do dva naslova – ove godine to je osam priča F. Scotta Fitzgeralda sabranih pod naslovom „Kratak put kući" sa zaista izvanrednim ilustracijama Ivana Stanišića; premda se to od Fitzgeralda možda baš i ne bi očekivalo, u svakoj od ovih priča prisutni su elementi fantastike. Za sljedeću godinu planiramo ilustrirano izdanje „Oisinovih lutanja“ Williama Butlera Yeatsa, s ilustracijama Hane Vrce.
Zadržimo se još malo na fantastici... nedavno ste zatvorili natječaj Malih zvona za fantastičnu pripovijetku, je li to dio nekog šireg projekta?
Oko Malih zvona okupio se u zadnje vrijeme niz vrlo zanimljivih mladih likovnih umjetnika, a mi smo se upitali ne bismo li mogli postići nešto slično i kad su u pitanju pisci te smo raspisali natječaj za autore do trideset pet godina; fantastična priča bila je logičan izbor, s obzirom na programsku orijentaciju naše naklade. Isprva se činilo da nismo izazvali neki velik interes, no, kako to već biva, zadnjih dana roka stigao je velik broj tekstova. Natječaj je organiziran potpuno anonimno, šifre izabranih tekstova objavljene su na društvenim mrežama te su nam se na temelju te objave javili izabrani autori i autorice.
Pokazalo se da je velikom dijelu onih koji su poslali tekstove osobito inspirativan bio žanr horora, očitovali se neki utjecaji popularnih domaćih autora, no sve će se to pokazati javnosti kad knjiga nagrađenih priča izađe sljedeće godine. Iskustvo organizacije i provedbe ovog natječaja pokazalo se vrlo zanimljivim, kao svojevrsno ciljano otvaranje naše nakladničke kuće, i vjerojatno ćemo u nekom obliku nastaviti s tom praksom i ubuduće.
U biblioteci "Praporac" miksate naslove poznatih svjetskih autora s onim domaćih autora, a uglavnom se radi o programu izdanja za djecu...
Ta je biblioteka namijenjena djeci malo starije dobne skupine, otprilike 9-12 godina, a u njoj izlaze, između ostaloga, tekstovi koje su za djecu napisali pisci koji se nisu bavili dječjom književnošću te su na tom polju ostavili malen, gotovo slučajan, ali u pravilu izvanredan trag – kao što su i „Priče 1,2,3,4“ E. Ionesca koje objavljujemo ove godine, sa sjajnim ilustracijama Vendi Vernić. Na tom tragu namjeravamo raditi i dalje. No za istu dobnu skupinu otvaramo još jednu, novu biblioteku u kojoj će izlaziti knjige povijesne tematike; za nju još nismo definitivno odabrali ime, no znamo da će prvi naslov biti „Srednji vijek protumačen djeci“ što ga je Jacques Le Goff napisao u dijaloškoj formi, u suradnji s Jean-Louisom Schlegelom.
Posljednjih nekoliko godina kao da ste uhvatili i malo jači zalet, i onda je došlo proljeće, korona, lockdown... čini mi se da ste malo reducirali broj naslova koje ćete objaviti u 2020. ili se varam?
Zapravo će broj naslova koji se vežu na 2020. biti najveći dosad – kažem „vežu“ jer će posljednje tri knjige iz ovogodišnjeg programa ići u tisak početkom sljedeće godine, upravo zbog zastoja do kojeg je došlo ovog proljeća. Cijeli ovogodišnji program obuhvaća sedamnaest naslova, a kad se uzme u obzir činjenica da smo do 2018. objavljivali između šest i devet knjiga godišnje, mislim da se zbilja može reći da Mala zvona rastu. Zasad namjeravamo na toj razini ostati i ne povećavati dalje godišnju produkciju. Više od količine, međutim, veseli me otvorenost našeg programa, koji svake godine uključuje nešto novo pa ćemo sljedeće godine, uz novu povijesnu biblioteku za mlade, vjerojatno otvoriti i vrata domaćem stripu za odraslu publiku.
U periodu 2011. – 2014. objavili ste i tridesetak naslova u formatu e-knjige, i čini mi se odustali od daljnjeg objavljivanja e-formata, što me ne čudi jer e-knjiga se nije "primila" u Hrvatskoj, osim u varijanti kada se radi o potpuno besplatnim izdanjima, koja možda pospješuju stvaranje čitalačkih navika ali su upitna u kontekstu bavljenja knjižnim izdavaštvom. Kakvo je, dakle, bilo iskustvo Malih zvona s tom serijom e-knjiga?
Da, s e-knjigama nismo baš mnogo postigli, premda su ta naša izdanja dostupna na cijelom nizu međunarodnih platformi pa se tu i tamo nešto i proda (mi ih, naime, ne prodajemo izravno, jer nemamo dovoljno dobar sustav zaštite). Još ne znamo je li knjižnična posudba elektroničkih knjiga koju se nastojalo organizirati tijekom prošlih godinu dana ili malo više donijela neke rezultate. Odlučili smo ipak nadoknaditi svoj zastoj u produkciji e-knjiga i sljedeće godine u tom obliku objaviti desetak naslova tiskanih u posljednje četiri godine.
Ne znam na koji način bi se ljude moglo potaknuti da više čitaju elektroničke knjige, nisam sigurna ni da mi je osobito stalo do toga; bilo bi mi drago da ljudi više čitaju u bilo kojem obliku. Razlog zbog kojeg smo se među prvima počeli baviti produkcijom e-knjiga bila je jednostavna želja da nudeći knjigu u različitim oblicima dođemo do većeg broja čitatelja – bez želje da osobito promoviramo e-knjigu. No situacija se otad promijenila i sad mi se čini da elektronička knjiga ima stanovit potencijal kad se radi o našoj čitateljskoj publici u inozemstvu.
Bez potpora Ministarstva kulture (za izdavanje knjiga, otkup, Poduzetništvo u kulturi...) dobar dio hrvatskog nakladništva teško da bi preživio, pretpostavljam da je slično i s Malim zvonima. No, biste li išta mijenjali u postojećim modelima potpora, jesu li one dovoljne i uopće jesu li rješenje?
Mislim da kultura manjih europskih zemalja uglavnom postoji zahvaljujući različitim sustavima državne potpore. Čak i tamo gdje je tržište knjiga razvijeno i dovoljno veliko institucije poput našeg Ministarstva kulture djeluju kao svojevrstan korektiv – da komercijalna logika ne bi posve ugrozila originalnu novu umjetničku produkciju. Povijesno gledano, doista ne znam što bi bio idealan način financiranja kulture, jer u različitim su je razdobljima financirali apsolutistički dvorovi, papinska kurija i ljudi koji su se obogatili na razne nesimpatične načine; iz te perspektive državna potpora izgleda kao vrlo civiliziran model – kojemu se uvijek može i ponešto prigovoriti. Ipak mislim da je sadašnji način financiranja godišnjih programa umjesto pojedinačnih naslova značajno bolji, daje više slobode i veću financijsku podršku nakladnicima.
Ja sam, međutim, još uvijek i autorica pa gledam situaciju i s te strane. Premda postoje i potpore za autore i premda Ministarstvo nastoji obavezati nakladnike da plaćaju autorske honorare, čini mi se da je još uvijek gotovo nemoguće preživjeti kao samostalni umjetnik koji se bavi književnošću – što za samu tu književnost nije dobro. Načelno bih, dakle, na neki način povećala dio javnih sredstava koji ide autorima, i to u prvom redu onima kojima je umjetnička djelatnost primarno zanimanje.
A kako se snalazite na tržištu, kako distribuirate svoj izdanja, otvorile su se neke nove knjižare?
Ponešto se popravila suradnja s knjižarama – a onda je došla korona. Mi smo se zadnjih godina na sve načine pokušati doći do što većeg broja čitatelja, i zato Mala zvona imaju ugovore o suradnji s većinom distributera u Hrvatskoj, no prodaja je ipak daleko ispod onoga što bismo voljeli vidjeti pa i onoga što mislimo da bi bilo moguće ostvariti kad bi naše knjige bile vidljivije. Prodaju još uvijek većinom drže nakladnici-knjižari, što je po mojem mišljenju jedan od ključnih problema hrvatske knjige, jer nakladniku koji je ujedno i knjižar uvijek će biti značajno više stalo do toga da pokaže i proda svoje knjige nego sve ostale, što druge nakladnike, naročito malene, koji kod njega prodaju dovodi u situaciju izloženosti svojevrsnoj nelojalnoj konkurenciji. Naše malobrojne nezavisne knjižare, pa i lanac „Hoću knjigu“, predstavljaju alternativu dominantnoj nakladničko-knjižarskoj praksi, no to je još uvijek premalo.
Kakvo je izdavaštvo knjiga za djecu i mlade u Hrvatskoj? To je jedna od knjižnih niša s dobrim prodajnim potencijalom, no kako ocjenjujete omjer kvantitete i kvalitete tih izdanja, tu je veliki broj prijevoda sa stranih jezika, od vrhunskih izdanja pa do "industrijski" proizvedenih slikovnica i drugih vrsta knjiga za djecu i mlade?
Mislim da je vrlo živo, sa sve većim brojem novih autora i kvalitetnih knjiga, koje uglavnom dolaze od manjih nakladnika i ostaju slabo vidljive u knjižarama, u moru licencnih – „industrijskih“ – izdanja. Naše knjige, koje se rijetko objavljuju u više od tisuću primjeraka, ne mogu biti toliko jeftine kao šarena produkcija (uglavnom ne baš recentna) velikih svjetskih tvornica poput Disneya; mali nakladnici, koji drže veći dio originalne domaće produkcije, trpe i zbog problema slabe vidljivosti u sustavu nakladničkih knjižara koji sam spomenula. No ne vrijedi zbog toga kukati; mislim da se sad već velik broj ljudi kod nas trudi da se taj omjer kvalitete i kvantitete u području dječje knjige promijeni u korist originalne i dobre produkcije, bilo domaće, bilo prijevodne.
Muha u ateljeu Ivana Kožarića
Prije godinu i nešto dana otvorili ste i mali ogledno-prodajni salon Malih zvona u Savskoj ulici 28, koja je njegova koncepcija i kako je profunkcionirao?
Od prosinca 2018. Kabinet Malih zvona funkcionira kao knjižara u kojoj se prodaju isključivo naši naslovi (time smo pokušali kompenzirati nepovoljan položaj koji naše knjige imaju u nakladničkim knjižarama), kao galerija u kojoj smo, do korone, jednom mjesečno organizirali izložbe naših ilustratora, kao prostor za promocije, radionice i druženja, i kao naš mali ured. Privremeno smo odustali od promocija, radionica, djelomice i od izložbenog programa – no u Kabinetu se još uvijek mogu pogledati sjajne ilustracije Dominika Vukovića, naslikane za našu zajedničku knjigu „Muha u ateljeu Ivana Kožarića“. U sadašnjim okolnostima Kabinet funkcionira kao radni i prodajni prostor, no nadam se da ćemo se s vremenom preseliti u neki veći prostor koji će nam omogućiti da nastavimo i razvijamo program događanja vezanih uz knjigu, kojim smo u relativno kratkom roku stekli zainteresiranu i vjernu publiku.
Tu je i već tradicionalna manifestacija "Uberi priču! ... što ona pokazuje, koja su vaša iskustva, kako najmlađe generacije reagiraju na knjigu i čitanje?
Ove je godine organizacija te manifestacije svojevrstan herojski pothvat, toliko je bilo mijenjanja termina i otkazivanja, iako smo manifestaciju promijenili i posve prilagodili okolnostima, što joj je zapravo dobro došlo kao osvježenje. Tamo gdje smo je uspjeli održati – u Koprivnici, Zagrebu, Sisku i Bjelovaru – bila je izuzetno dobro prihvaćena, djeca su bila koncentrirana i zainteresirana, kao da su svi željni događanja te vrste. A interes za same slikovnice koje se „beru“ na kraju našeg programa uvijek je jednako živ, u svih petnaest godina kontinuiranog održavanja. To, nažalost, ne znači da se taj interes ne gubi s odrastanjem; no naša vesela „berba“ možda ipak uspijeva proizvesti neki mali pomak zahvaljujući kojemu će barem neka djeca ostati otvorena prema čaroliji knjige i čitanja.
I za sam kraj, što novo priprema Sanja Lovrenčić kao autorica?
Knjigu poezije u biblioteci Mala zvona. Naslov će joj biti „Skica za junakinju“.
* razgovor je u znatno kraćem obimu prvotno objavljen u mjesečnom prilogu Best Book tjednika Express.