Sibila i Seid Serdarević : Postoji publika koja želi i voli čuti i vidjeti ozbiljne sadržaje
Muškarci koji mrze žene
Što nas ne ubije
NOVA, ZNATNO DOPUNJENA VERZIJA RAZGOVORA : 11.09.2015.
Nenad Bartolčić: Pomalo je nestvarno djelovalo kada je proljetos Fraktura, nakladnik iz ne tako velike Hrvatske, na Londonskom sajmu knjiga dobila nagradu za najboljeg inozemnog nakladnika. Je li vam u tom trenutku prohujala glavom misao "uh, kada bi barem mi mogli poslovati na uređenom tržištu knjiga"?
Sibila i Seid Serdarević: Ta nam misao odavno struji glavom, i bez ove nagrade. Nama je isto bilo nestvarno kada smo dobili nagradu, i danas, kada pogledaš unazad, super je da si to dobio, osjećaš se dobro jer je netko izvana vidio to što radiš, kako radiš, to ocijenio, valorizirao... bez ikakvih "second thoughts" što bi se reklo. Na žalost, da bi ta nagrada imala efekta morali bismo poslovati na jednom uređenom tržištu što naše tržište nije, niti će dugo biti. Previše je devijacija na ovom tržištu, previše je loših poteza koji su se dogodili kroz godine, previše je nesistematičnosti u ovoj našoj branši da bismo mogli očekivati brza i laka rješenja.
Nama nagrada kao tvrtki znači puno jer, s jedne strane, ona je nekakav miljokaz, nekakvo mjesto s kojeg možeš pogledati prema nazad i prema naprijed i koja je pred nas same stavila zadatak da si podignemo letvicu još malo više, da probamo zadržati način na koji smo radili i da to pokušamo još više unaprijediti, da se još više ugledamo na neke najbolje svjetske nakladnike, da vidimo kako oni rade, da iskušamo ta znanja, ideje, i da neke vlastite ideje probamo čim bolje implementirati na jedno ovakvo kilavo tržište kao što je ovdje u Hrvatskoj.
Primijete li se već pozitivni učinci te dobivene nagrade, npr. na inozemnim sajmovima koje pohodite, u kontaktima s drugim nakladnicima, agentima...?
Čestitali su nam mnogobrojni, napravit ćemo mali party na sajmu u Frankfurtu, našu tradicionalnu čašu vina ove ćemo godine posvetiti toj nagradi, pozvati sve partnere i prijatelje da se malo provesele s nama. Ta nagrada lakše otvara vrata kod nekih nakladnika, počeli su nam se obraćati i s nekih egzotičnijih tržišta s kojima do sada nismo imali prilike surađivati, i to je nešto što je jako lijepo. Neke veze, prijateljske i poslovne, po nekim drugim zemljama u Europi i Americi imamo već od prije, ali ova nagrada lakše otvara vrata za nekakva dalekoistočna tržišta, arapska i sl. Ona donosi interes za našu nakladničku kuću a posredno i za književnost jedne zemlje od 4 milijuna stanovnika.
Ne bih se zadržavao na nakladničkom profilu i programu Frakture, to je već poznato, no prokomentirajmo nešto drugo. Fraktura od prvog dana mnogo pažnje polaže i na opremu svojih izdanja, knjige koje objavljujete kvalitetno su dizajnirane, prelomljene i otisnute, najčešće su u tvrdom uvezu s ovitkom, no kod nas se može čuti kritika nakladnicima koji poput vas drže do toga kakav je finalni produkt. Prigovara se da su zbog toga knjige skuplje nego bi mogle biti, da bi se hrvatski izdavači trebali ugledati na npr. izdavače u Srbiji koji češće rade opremom manje zahtjevna izdanja, no dijelom zbog toga i jeftinija... iako tu treba imati u vidu i veličinu tržišta. Kako vi odgovarate na takve primjedbe?
Tu je puno pitanja. Treba imati u vidu da je knjiga fizički objekt, a ne samo tekst. Imamo danas i e-knjige pa neka ljudi onda kupuju e-knjige ako žele kupovati i čitati samo knjigu kao tekst, naše e-knjige su prilično jeftine tako da tu nema nikakvih problema. S druge strane, imamo i meka izdanja, radimo paralelno i tvrdo i meko ukoričena i ne smanjujemo kvalitetu uveza, papira ili dizajna kad je riječ o mekom izdanju, a cijena je nešto povoljnija. Kod pitanja cijene uvijek je bitan faktor početna naklada, ona je nešto što definira cijenu, što je manja naklada veća je cijena. Tu su i ulazni troškovi, troškovi skladišta, hladnog pogona, troškovi prijeloma, troškovi lekture, dizajna naslovnice... a ti su troškovi konstantni, sasvim je svejedno radili 500 primjeraka ili 5000 primjeraka.
Kada govorimo o usporedbi hrvatskih i srpskih cijena knjiga, cijene su se dosta približile, tako npr. tvrdi uvezi u Srbiji nisu osjetno jeftiniji od tvrdih uveza u Hrvatskoj, meki uvezi jesu nešto jeftiniji, ali isto tako moramo gledati koliki su honorari u Srbiji. Oni su sukladni prosječnim srpskim plaćama koje su dvostruko manje nego prosjećne hrvatske plaće, pa su i honorari dvostruko manji od hrvatskih, npr. prevoditeljski honorari. Kad se sve to uzme u obzir, kalkulaciji koja nikada nije jednostavna moraju se dodati svi ljudi koji sudjeluju u procesu proizvodnje knjige, i skladišni troškovi, distribucijski troškovi, sve ono što u konačnici formira cijenu knjige za tržište. Hrvatske cijene knjiga vrlo su sukladne europskim cijenama knjige, jednako kao što Coca Cola košta gotovo jednako ovdje gdje sada sjedimo i razgovaramo kao i u kafiću u Berlinu, jednako tako hrvatska knjiga košta kao i u berlinskoj knjižari.
Kod pitanja cijene uvijek je bitan faktor početna naklada, ona je nešto što definira cijenu, što je manja naklada veća je cijena. Tu su i ulazni troškovi, troškovi skladišta, hladnog pogona, troškovi prijeloma, troškovi lekture, dizajna naslovnice... a ti su troškovi konstantni, sasvim je svejedno radili 500 primjeraka ili 5000 primjeraka.
Međutim, cijena nije ta koja je presudna pri kupovini knjige. To možemo vidjeti i kod cijena novinskih izdanja knjiga koje koštaju od 20 do 50 kuna, a knjige se često mogu kupiti na sniženjima i po besramno niskim cijenama, po kunu, dvije, pet, deset kuna... i to budu stvarno kvalitetne knjige, pa opet te knjige ne budu rasprodane. Cijena knjige nije odlučujući faktor, faktori su mnogi drugi... bilo tko će bez velikih pitanja o cijeni pića potrošiti na rundu u kafiću vrijednost koja je jednaka cijeni knjige, a da ne govorimo o bonovima za mobitel i slično.
Dakle, cijena knjige nije problem zbog kojeg se knjige u Hrvatskoj prodaju slabije nego u okolnim zemljama s kojima se možemo uspoređivati. Ne bi sada govorili o skandinavskim ili europskim zemljama, ali kada se uspoređujemo s Češkom, Slovačkom, Poljskom, Mađarskom, Bugarskom i Rumunjskom, te već spomenutom Srbijom... u Hrvatskoj se prodaje najmanje knjiga po glavi staovnika. Razlozi su mnogobrojni.
Došli smo u situaciju da više nije ključno samo pitanje uređenosti tržišta već i da smo izgubili veliki broj onih koji svemu usprkos kupuju knjige. Što tu možemo učiniti, možemo li uopće? Ili su stvari toliko zabrazdile da su u prvom redu društveni, a tek onda i cehovski problem?
Sve proizlazi iz ceha... ako ćemo biti iskreni. Naravno, moraju postojati neke zakonske regulative pomoći, trenutno bi lokalna uprava trebala biti ta koja će više pomagati u smislu npr. povoljnijeg davanja prostora za najam knjižara, da se knjižara tretira jednako kao i galerija, da grad ne može dobiti status grada ako nema knjižaru, i sl. To je jedna naoko banalna stvar ali je dosta važna, otvaranje novih, ne nužno velikih knjižara koje može pokrenuti samozapošljavanje. Ili kada govorimo o knjižnicama, o pitanju politike nabave knjižne građe u knjižnicama, knjižnice (osim možda u većim županijskim središtima) često jedva skupe novac za golo preživljavanje u smislu plaća, dok se u knjižne fondove ne ulaže. A kada pogledamo školske knjižnice, knjižnice po nekim radnim kolektivima, onda vidimo koliko je ta cijela slika devastirana i koliko je knjiga, bez obzira što knjigu možemo danas vidjeti na svakom kiosku ili u Konzumu, zapravo duboko na margini.
Cijena knjige nije odlučujući faktor, faktori su mnogi drugi... bilo tko će bez velikih pitanja o cijeni pića potrošiti na rundu u kafiću vrijednost koja je jednaka cijeni knjige, a da ne govorimo o bonovima za mobitel i slično.
Dobro došli u pustinju postsocijalizma
Imajući u vidu već opisanu situaciju, kako se ona odražava na Frakturine izdavačke planove? I dalje objavljujete veliki broj naslova, niste spustili kvalitetu opreme svojih knjiga, ali malo više eksperimentirate i s cijenama pojedinih vrsta izdanja? Kakvu ste u tom smislu strategiju odabrali barem za neko vrijeme?
Uvijek postoji strategija, izdavački planovi se rade. Iduće godine prema izdavačkom planu izdat ćemo podjednak broj knjiga kao i prošle, odnosno ove godine. Riječ je o 60-ak novih naslova godišnje, uglavnom beletristike i publicistike. Ono što predstavlja problem s obzirom na smanjeni obujam prodaje knjige jest da margine gotovo više da i nema, tako da ne postoji mogućnost za neka ulaganja. To se najbolje vidi i na primjeru e-knjige u Hrvatskoj, nijedan nakladnik nema sredstva koja bi uložio u razvoj e-knjige, u marketing e-knjige, jednako tako sužena je perspektiva bilo kakvog rizika, ulaganja u nekog autora za kojeg ne računate da će odmah postati poznat, ali ipak ulažete u njega... to su neke stvari koje se sada više svode na ziheraštvo. Zbog krize nitko od nas ne može precizno alocirati sredstva i držati se nakladničkih planova, od termina izlaska knjiga i sl., a što je vani sasvim normalno.
Ako se ova kriza produbi, što će to značiti? Da li će to značiti da ćemo morati smanjivati broj zaposlenih, smanjivati broj izdanih knjiga... o tome je u ovom trenutku teško govoriti. Iskreno se nadamo, sudeći po novim pokazateljima i trendovima koji se komuniciraju zadnjih tjedana u medijima, da cijela država lagano izlazi iz recesije, pa iako nakladništvo možda i neće tako brzo izaći iz krize, barem postoje nekakva nadanja. Svi smo u branši (od autora do nakladnika) počeli projicirati stvari malo realnije nego li je to bilo nekada, iako i to za većinu nas znači puko preživljavanje gdje nas, kao i većinu hrvatskog stanovništva, jedna plaća dijeli od bankrota.
Koliko plaća Fraktura mjesečno podmiruje?
Petnaest plaća, a ako se uz hladni pogon pribroje i autorski honorari i kada bi se iznos za njih pretvorio u plaće, to bi bilo 40-ak plaća.
Što sve možemo očekivati ove jeseni, koje nove naslove, koja nova gostovanja? Istaknite barem neka?
Ove jesni do sajma knjiga u Puli planiramo dosta intenzivno raditi, trebalo bi izaći još 30-ak naslova, među njima čak pet naslova poezije. Jedna od zanimljivijih knjiga je nova knjiga Igora Štiksa, njegov publicistički rad koji govori o pitanju građanstva-državljanstva na Balkanu u proteklom stoljeću. Tu je i nova knjiga Patricka Modianoa "Dora Bruder", dvije nove knjige Miljenka Jergovića, nova knjiga Luke Bekavca “Policijski sat“, novi Ludwig Bauer, nova knjiga vrlo zanimjivog izraelskog atora Nira Barama, koji vrlo vješto balansira između onog što nazivamo visokom književnošću i trilera...
Ukratko, uobičajeni miks domaćih i stranih autora, vrhunske književnosti uz nešto kvalitetne publicistike.
Kad su golubice nestale
Vrtoglave godine
Ovogodišnje izdanje Festivala svjetske književnosti čini se najambicioznije do sada, pa je li to vaš svojevrstan proaktivni odgovor na vrijeme krize, umjesto lamentiranja nad teškom subinom?
Najkraće - da. No, teško je reći... festival se kao i svaka živa stvar razvija sam po sebi, tako su se i neke ideje razvile, pružila se i prilika da nešto realiziramo i onda smo to i napravili. Za neke stvari možda nismo niti računali da ćemo ih raditi pa su se pokazale kao nekakve dobre ideje i onda smo ih odlučili odraditi. Prošle smo godine već u odnosu na prvu godinu drastično proširili FSK s dva važna nova programa, "Autor i njegov čitatelj" i "Matineja za srednjoškolce", a i strip smo već dosta davno željeli uključiti u priču ali nekako nije bilo prave mogućnosti za to.
Onda se sad dogodilo da smo bili u mogućnosti uključiti i strip autore što je nama jako drago jer autorski strip je jednakopravna književna pripovjedna forma kao i roman, ponekad uspijeva ispripovijedati neke velike priče, ponekad i sažetke jer kobinira sliku i riječ. Pokazalo se da su po dosta velikom broju romana snimljeni i filmovi i onda se nametnulo samo po sebi da krenememo i s filmskim programom pa ćemo sada vidjeti kako će publika odreagirati na to.
Fraktura je već dugi niz godina vrlo aktivna u promociji vlastitih izdanja i autora, ne toliko u smislu klasičnog marketinga (oglašavanja i sl.) već i posredno. Jedan od primjera vaše dobre prakse bila je (i još uvijek je) tribina "Razotkrivanje", s kojom ste i otpočeli ambicioznije dovoditi u Hrvatsku strane autore koje objavljujete, tako da je FSK, kada je krenuo prije dvije godine, bio doživljen kao svojevrsna nadgradnja, proširenje tog koncepta, postavljanje već postojećih aktivnosti na dodatnu potenciju.
Da. Tribina "Razotkrivanje" je i dalje jedan od nosećih programa festivala a događa se i kroz godinu. Ta forma razgovora jedan na jedan, gdje je pisac intervjuirani a kritičar/urednik/prevoditelj vodi razgovor, pokazala se kao jako uspješna, i jedan je od nosećih formata festivala.
I prije tribine "Razotkrivanje" dovodili smo autore, oduvijek smo htjeli staviti autore u središte pozornosti, to nam je bio ključ, nikada nismo htjeli promocije na kojima se naslažu četiri kritičara i na kraju autor kaže "hvala", tako da smo već i prije krenuli u to. Onda smo vidjeli da nam treba neki okvir i tako su nastala "Razotkrivanja", a kako se broj naših autora i izdanja povećavao tako smo odlučili tu cijelu stvar proširiti na festival, ali se više nismo zadržavali samo na svojim izdanjima.
Cilj nam je bio razgovarati ozbiljno, kvalitetno, otvarati najrazličitije teme koje knjige povlače za sobom, a da to publika voli slušati... i pokazati da ne treba sve otići u estradizaciju nego da postoji publika koja želi i voli čuti i vidjeti ozbiljne sadržaje.
Da se previše ne ponavljamo, o festivalu je posljednjih tjedana već dosta toga rečeno, mediji vrlo dobro prate FSK, no koje bi ukratko bile baš specifičnosti ovogodišnjeg festivala, što biste istaknuli kao važan novum?
Film je jako važan novi segment, prikazat ćemo osam filmova, po djelima književnika, većina će biti prikazana po prvi puta u Hrvatskoj, poput filma "Čišćenje" po Sofi Oksanen ili "Lulu, oslobođena" prema Davodeauou, "Kad smo sanjali" je bio na ovogodišnjem Berlinaleu, "Pizzerija Kamikaze", "Škola Čula" i dr. (opširnije o filmovima koje se prikazuju u sklopu FSK-a pročitajte u članku "Filmski program FSK 2015.", op.ur.). To će biti jedna zanimljiva konekcija filmske umjetnosti i književnosti koja je postojala uvijek, ali ćemo kroz razgovore s autorima 15-20 minuta prije projekcije filma pokazati način na koji su oni sudjelovali u transponiranju svog književnog djela u drugi, filmski medij, koji je najrašireniji i najlakše prijemčljiv.
Nova su i scenska čitanja koja smo uklučili kao uvod u tribinu "Razotkrivanje" kao uvod u djelo, to je upoznavanje publike s autorima, što je nekada odrađivao moderator kroz čitanje kratke biografije, a sada će to biti scensko čitanje kroz odlomke iz njegovog djela o kojem će te večeri na tribini biti najviše riječi.
Nova je i suradnja s dva festivala iz Slovenije (Vilenica) i Irske (Cujirt). Još ne znamo kakvi će biti efekti, znamo što smo predvidjeli, no to će se vidjeti kada se svi ti festivali održe, koji su benefiti njihovog povezivanje tj. suradnje. Npr. autobus slovenske stručne publike dolazi u nedjelju na naš festival, i to je jedan vid povezivanja.
Fokusiranje FSK na strip će se nastaviti i iduće godine?
Da, sigurno, htjeli smo već ove godine dovesti još neka eminentnija imena, no to je uvijek teže na početku dok se ne vidi kako je ovaj prvi pokušaj uspio. Mi već nekoliko godina bezuspješno pokušavamo dovesti u Zagreb Arta Spiegelmana, ali za sada još nismo uspjeli, zvali smo i Marane Satrapi ali ona nije mogla zbog obaveza doći... dakle to je nešto što postoji kao naša stalna intencija i to svakako mislimo nastaviti.
Postoji interes da se napravi i strip izložba, da li jednog autora ili više autora.. to su već finese, ali i za to postoji jako velik interes.
Slično je i s filmom, primjećuje se da ste ostvarili suradnju s HTV 3 koja je, ako mogu primijetiti i što mi je posebno drago, na tragu onoga što se surađujući s HTV3 postiglo u posljednje dvije godine manifestacije "Noć knjige", ili kada je Knjižni blok svojevremeno inicirao pokretanje nove specijaliziranje emisije o knjigama ("Knjiga ili život"). Iako nam nije uspjelo zadržati ih i na najgledanjim kanalima, prvom i drugom.
To da je HTV3 otvoren za knjigu je važno, jer ta informacija ipak dođe do široke publike, a na HTV3 ovih dana emitiraju isto ciklus filmova po književnim djelima, što nas veseli, a jednako mislimo da je tu suradnja obostrana jer dolaze autori koji su zanimljivi široj publici od zagrebačke a HTV kao javna televizija to može najlakše producrati i emitirati svim zainteresiranima.
Cilj nam je bio razgovarati ozbiljno, kvalitetno, otvarati najrazličitije teme koje knjige povlače za sobom, a da to publika voli slušati... i pokazati da ne treba sve otići u estradizaciju nego da postoji publika koja želi i voli čuti i vidjeti ozbiljne sadržaje.
Oblak boje kože
Kuća sećanja i zaborava
Zadnjih godina povećao se broj knjižnih festivala i sličnih manifestacija, čak dolazi i do terminskog preklapanja ili su zbijeni u vrlo kratkom intervalu... je li to dobro ili loše, bi li više koordinacije bilo poželjno? Vaš je FSK otvoren i drugim nakladnicima, iako Fraktura, naravno, dominira... Da li drugi nakladnici na FSK gledaju kao na konkurenciju nekim njihovim aktivnostima, ili su voljni surađivati s vama?
Broj književnih festivala i dalje kada ih se npr. usporedi s brojem filmskih ili kazališnih festivala je iznimno mali, filmskih festivala po ljeti je nebrojeno, i oni svi imaju svoju publiku i dobro su posjećeni. Festivali, na žalost, postaju neka vrsta nužnosti upravo iz mogućnosti da se proizvede jedan sinergijski učinak unutar brojnih događanja koja se na njima događaju, da se marketinški odradi publiku koja inače možda za pojedina događanja drugačije ne bi imala priliku saznati. To je jedna od pozitivnih stvari s festivalima.
Festivali međusobno nisu konkurencija, a ne bi se složili da je Fraktura dominantna na ovom našem festivalu, naime ove godine od 77 autora samo je 15 autora Frakturinih, pa kad se gleda koliki broj beletrističkih naslova mi objavljujemo u odnosu na druge nakladnike, tada se zapravo pokazuje disbalans. No, vjerojatno se stječe dojam da smo dominantni zato što smo organizatori. Što se pak tiče spomenute koordinacije između pojedinih festivala ona se zapravo događa cijelo vrijeme, ona možda nije vidljiva ali mi organizatori međusobno komuniciramo, dogovaramo se... svi su festivali otvoreni i za druge nakladnike.
Događa se da se pita koje ćete autore objaviti, tko bi mogao doći, adrese se razmjenjuju... na Zagreb Book Festival, Festival kratke priče, Vrisak, FSK, Sa(n)jam knjige u Istri došao je veliki broj izuzetno kvalizetnih inozemnih autora i to je nešto što se posljednjih godina počelo događati, što je potrebno publici jer publika nerijetko ne dobiva prave informacije o tome što se događa, što se sve objavljuje... a to su prilike kada se i mediji više zainteresiraju i dobije se bolja slika o autorima koji se objavljuju.
Eto, nekim autorima koji gostuju na FSK upravo ovih dana izlaze knjige i to u različitih hrvatskih izdavača, i to je odlična prilika za promociju tih izdanja. Naravno, dogovori oko dolaska tih autora su počeli davno prije, još dok su te knjige bile debelo u rukopisu, i zato je ta komunikacija između nakladnika važna.
Primjećujemo da ste za normalno funkcioniranje festivala angažirali, pored vlastitog ili outsourcanog profesionalnog tima, i veliki broj volontera.
Od samog početaka je tako, svake godine smo imali dosta volontera na festivalu. Oni su imali prilike družiti se s autorima, oni obično prate autore, pokazuju im grad, to je nekakva njihova prigoda da jedan na jedan razgovaraju s autorima, da upoznaju kako jedna dosta opsežna organizacija funkcionira iznutra. Ove godine se volontera javilo i više nego inače, a kada ih ima više onda ih lakše uspijevamo rasporediti, i onda su oni manje opterećeni po satima koje volontiraju.
Ono što smo uveli ove godine i što nas jako veseli je suradnja sa studentima Filozofskog fakulteta i sa studentima Akademije dramske umjetnosti. Ovi potonji rade uprizorenja knjiga o kojima se razgovara na tribinama i to je njima jako zanimljivo i drago im je da to rade, a studenti FF-a imaju svojeg malo starijeg mentora koji ih uvodi u svijet pisanja kritika, prvih velikih intervjua, pisanja izvještaja...
Imamo dvoje mentora ove godine, Svena Popovića koji je neznatno stariji od njih i Dianu Matković iz Slovenije, to je jedna mlada i ugledna slovenska književna kritičarka, oni će raditi sa studentima, a ovi će saznati kako dolazi do objavljivanja teksta, kako se radi na tekstu, kako se on priprema za objavu itd. Imati će i prilike odraditi neke svoje prve intervjue sa stvarno eminentnim autorima.
Zaključujući ovaj dio razgovora posvećen Festivalu svjetske književnosti zanimao bi me malo i financijski aspekt festivala, na koji način osiguravate sredstva neophodna za njegovo funkcioniranje? Postoji li tu prostor za kvalitetnije financiranje FSK-a?
Prva dva festivala su bila dijelom subvencionirana od grada Zagreba i Ministarstva kulture, našli smo neke sponzore, veliku ulogu igraju i veleposlanstva, kulturni centri i instituti... Ti prvi festivali su nama kao nakladničkoj kući donijeli minus, uložili smo dobar dio vlastih sredstava i još kada se tome dodaju ljudi iz Frakture koji su za vrijeme pripreme i za vrijeme festivala u velikoj mjeri angažirani na poslovima oko festivala, onda je jasno da se to dobrim dijelom financira iz naše nakladničke kuće.
Ove godine smo FSK ojačali već spomenutom suradnjom s Vilenicom i Cujirtom iz Irske, zajedno smo prošli na Kreativnoj Europi između preko 460 programa koji uključuju apsolutno sve vrste suradnje od edukacije, glazbe, filma, kazališta, književnosti... naš program Sharing The Wor(l)d je prošao i dao jednu mogućnost da ove godine pozovemo nešto veći broj gostiju.
Međutim, na kraju, sve dok neće postojati ozbiljni sponzori, ozbiljna podrška iz gospodarstva, dok se ne vidi koliko kultura znači, koliko ona može pridonijeti promociji gospodarstva, kolika je ta publika koju zanimaju neke drugačije stvari (prošle godine smo imali 4500 posjetitelja)... dakle, sve dok velike tvrtke, banke, osiguravajuća društva tu svoju društvenu ulogu ne shvate u puno širem smislu nego to shvaćaju danas, ovakve festivale će biti zapravo teško održavati.
Možemo razumjeti i tu suprotnu stranu koja ne želi davati financije u nešto što je novo, što nema neku tradiciju, no sada kada imamo tradiciju, kada pokazujemo iz godine u godinu da FSK opstaje, da postaje sve bolji i bolji, da dovodi sve više publike... iskreno se nadamo da ćemo iduće godine naći stabilnog partnera iz gospodarstva koji će pružiti pravu financijsku injekciju te nam omogućiti da dovedemo i neke ponajveće svjetske zvijezde, neke autore za koje treba osigurati stvarno ozbiljne honorare.