Tvrtko Jakovina : Svijet bez katarze
Pitanje o tome što je povijest neodvojivo je od pitanja što je povjesnikova zadaća, odnosno, ako ne želimo biti odveć majestetični, upitati nam se što povjesničar radi. U najdoslovnijem tumačenju njegova zanata možemo reći da nas izvješćuje, na temelju istraživanja dokumenata, a oni su naravi najrazličitije, od službenih političkih i upravnih pismohrana do korespondencije, dnevničkih bilješki, novinskih izvješća, o nekim prošlim zbivanjima. Već početak prethodne rečenice upućuje da je ishod povjesnikova rada izvješće, a ono, barem minimalno, uključuje literarne postupke i literarne vještine od kojih je ključna pripovijedanje.
Oko tih pitanja vodile su se naširoko raznolike diskusije, a najbolje ih je dosad sažela i prikazala Mirjana Gross u kapitalnoj "Suvremenoj historiografiji", nastavku jednako kapitalne "Historijske znanosti". Izuzetno objektivna, ipak je u najmanju ruku opreznija spram „literarizacije“, nego spram „scijentifikacije“(matematizacije, kako bi neki drugi rekli) povijesti. Njena diskretna skepsa spram isticanja književnih postupaka u prvi plan povjesničkoga pisanja sugerira da književni postupci u povjesnici imaju biti sredstva u službi predmeta i sadržaja djela. Lijepo zvuči, nema što, samo što ostaje pitanje i što je sadržaj i kome ga se i sa kojim ciljem prikazuje i, u krajnjoj liniji, tko ga prikazuje.
U svakom slučaju, povijest nije paradigmatska znanost u kojoj, recimo, Arhimedov zakon ima isto značenje, neovisno o kontekstu, danas kakvo je imao i u trenutcima kada ga je formulirao drevni Sirakužanin. Mada duboko svjesna Kuhnove razlučbe, jedna od najmarkantnijih figura hrvatske historiografije kao da bi na momente htjela vlastitoj struci priskrbiti ozbiljnost paradigmatskih znanosti.
Povijest iz druge ruke
Svijet bez katarze
Kada u ruke uzmemo knjigu Tvrtka Jakovine "Svijet bez katarze", postaje nam već od prvih stranica razvidno da ju je pisao profesionalni povjesničar, prvenstveno stoga jer je on sam svjestan kako ne ispisuje znanstveni tekst, odnosno ciljano i svrhovito ispisuje neznanstveno štivo. Doduše, poneki bi temperamentni publicist i auktor osporio čak i znanstvenost povjesnice, ali upravo ovim pomakom k publicistici Jakovina dodatno legitimira znanstveni status historiografije. Ipak, nije ovaj njegov rukopis ni čista publicistika, dakle isključivo popularnim jezikom posredovano profesionalno historiografsko znanje, mada između književnosnoga sloga te stilski dotjeranih komentara događaja i znanstvene strogosti letvica ovdje naginje onome prvom.
Sam obim knjige može u ovo vrijeme sveopće brzine i posvemašnje površnosti djelovati obeshrabrujuće. Nešto manje od petsto stranica današnjem korisniku lako dostupnih informacija skraćena i krajnje pojednostavljena sadržaja nisu preporuka za čitanje. Međutim, tekstovi ovdje ukoričeni okupljeni su kao tekstualni niz, dakle makrostruktura nemonografske naravi, što recentna čitatelja ne obvezuje na dulju koncentraciju, ostavljajući mu tako slobodu da nakon svakoga pročitanog poglavlja odloži ovaj svezak te odmori mozak nesklon zahtjevnijem udubljivanju nekim lakšim štivom, a opet, s obzirom na tematsku raznolikost, stilsku pitkost i sadržajnu varijabilnost, svaki novi tekst u knjizi može poslužiti i kao odmor od prethodnih i kao otvaranje novog predmeta.
Riječ je, naime, o ukoričenoj zbirci novinskih kolumni nastalih i tiskanih u zadnjih desetak godina. Kao historičar kome je specijalnost suvremena povijest, amerikanist i stručnjak za Hladni rat, predstavio se Jakovina knjigama "Socijalizam na američkoj pšenici", "Američki komunistički saveznik", "Treća strana hladnoga rata", "Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća", "Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta". Osim znanstvenog, predavačkog, uredničkog, publicističkog rada, na javnoj je sceni nazočan i kao televizijski voditelj emisija i priloga povjesničkog profila. Djelatan je na više strana i u društvenom životu, a s obzirom na prestižne međunarodne stipendije i studentske razmjene te studijske boravke u inozemstvu, na njega se nesumnjivo odnosi sjajna Držićeva opaska: „Tko doma ne sidi i ne haje truda po svietu taj vidi i nauči svih čuda.“
Publicistički angažman svjedoči ne tek njegovu potrebu da se dokaže i javnosti izvan profesionalne sfere, nego i etičku obvezu suvremenog intelektualca društvenih i humanističkih profila da svoja kabinetska znanja i saznanja na konstruktivno propedeutički način približi širem općinstvu te tako utječe na poticanje i razvoj kritičke svijesti sredine u kojoj živi i djeluje. U doba sve nesklonije razmišljanju, ta je zadaća dragocjena. Ljudi od knjige, navlastito oni čije su profesionalne kompetencije usko vezane za moderno društvo i čovjeka, pozvani su nesebično osvještavati suvremenicima životne dimenzije i aspekte nedovoljno uočljive laičkom oku.
Nitko to ne formulira bolje od samog Jakovine u predgovoru knjizi: „Smatram da je zadaća bilo kojeg stručnjaka, bilo kojeg profesora, reagirati brzo i suvislo o problemu iz njegovog područja ekspertize. Uvijek sam razmišljao da se u takvim slučajevima povjesničar može poistovjetiti s liječnikom u zrakoplovu ili na planini.“ Također, i osobito: „Za znanstvenike rad za 'Domovinu' morao bi biti u skladu s istinom, željom da se bude najbolji i najproduktivniji, a ne da služi ideologiji vladajuće partije, ili elite.“
Ove riječi me neodoljivo podsjećaju na emfatični pamflet Juliena Bende iz 1927. godine Izdaja intelektualaca, o kome je davno iscrpno obavijestio Bogdan Radica. Čini se da je stotinjak godina poslije ponovno aktualno pokleknuće pred zovom domoljublja, nacije, klase, svih onih partikularističkih lučica gdje svoje konformističko sidro olako bace suvremeni intelektualci. Radica, Benda, Jakovina jamče barem nadu da ipak postoji otpor uma i da se on uvijek kada zatreba ponovno budi. Jedino što intelektualcu preostaje jest nepotkupljivost – ma što nudili lukrativni dozivi i vlastite slabosti.
Jedna od tih sirenskih napasti jest i prekrajanje povijesti pa na primjeru Sarajevskog atentata Jakovina pokazuje kako jedan čin biva po potrebi herojski, potom prigodice teroristički, a njegov počinitelj malo ubojica i izazivač katastrofe, malo junak, dok Emir Kusturica (tako ga krsti politički pristojan Jakovina, no mislim da je u međuvremenu postao Nemanja) slasno opisuje daviteljske sposobnosti krvoločnog lovca Ferdinanda (prijestolonasljednika), čime, zapravo, politički čin izmješta iz povijesnoga konteksta i pravda navodnim psihopatološkim profilom ubijenoga. Takvih, manje ili više suptilnih pseudopovijesti našlo se u više Jakovininih ogleda.
Ovu knjigu bismo kolokvijalno definirali poviješću iz druge ruke. Arhivska istraživanja zamjenjuje dobro poznavanje literature o predmetima izlaganja. Publicistički je imperativ čini knjigom sinteze, ne i prvenstveno analize. Uza sve to, ona je mjestimično toplo, intimističko prisjećanje. Od uvodnog prikaza meksičke avanture zlosretnog cara Maksimilijana, u koju su se nekako umiješale niti hrvatskih sudbina, inidividualnih i kolektivnih, preko osluškivanja tijekova vremena portretiranjem Vlaha Bukovca, do vještog inkorporiranja perspektive pješaka, uz velike igrače, u opisu bojišta Prvoga svjetskog rata, nižu se raznodobna događanja, geografski različiti predjeli i još različitiji prozopografski reljefi junaka.
Koliko je ne samo svijet, nego i povijest globalizirana, pokazuju zaključci poput onoga da je Prvi svjetski rat posadio neke klice koje su niknule u zbivanja devedesetih godina minuloga stoljeća. Vladimir Velebit, čiju je autobiografiju priredio za tisak Jakovina, Rapalski ugovor, iznimno korisno periodiziranje odnosa Njemačke i Slavenskog juga, izvrsna politološka analiza odnosa Izraelaca i Palestinaca, sve su to inspirativne historiografske minijature.
Odgovornost povjesničara
Kada knjigu sagledamo u cjelini, možemo joj zamjeriti stanovitu neujednačenost. Uz kratak, gotovo novinarski zapis, iscrpno razmatranje. Također, članci relevantni u publicistici pokadšto gube na aktualnosti unutar korica knjige. Ponekad, kao u zapisu o stogodišnjici Oktobarske revolucije, sumarno su nanizani podatci bez iznošenja novih činjenica ili interpretacija. Ponegdje je, kao u izvrsnom i dragocjeno korisnom prikazu slobodnog zidarstva u monarhističkoj Jugoslaviji i Hrvata slobodnih zidara, savršeno poantiran dokaz koliko sudbina naroda uza se veže čak i takav jedan intencijom nadnacionalan i neopravdano ozloglašen pokret. Mada nevelik, članak o slobodnom zidarstvu spada u one bitne pokušaje da se javno mnijenje neizravno upozori na opasnu praksu stigmatiziranja, odnosno diskursa utemeljena na predrasudama, a ne na argumentiranim činjenicama.
Kao i u svakoj slojevitoj knjizi, nazočni su i ovdje stanoviti metodološki prijeporni momenti pa je tako uz neke članke dodan iscrpan popis literature koja uz druge izostaje. Neki su citati ostavljeni bez navođenja izvora. Upitnim mi se čine i neke teze u inače izvrsnom prikazu Tomáša Masaryka koje, ispada, Filipa Lukasa dezavuiraju samo zato jer ga „uz sekundiranje hrvatskih sudova, rehabilitira udruga U ime obitelji Željke Markić.“ Malo dalje, Lukasa naziva ustaškim intelektualcem, mada nigdje ne postoji dokaz o njegovoj pripadnosti ustaškom pokretu, a njegova bliskost ustašama dokumentirana je samo u prvom svesku Fonda Društva književnika Hrvatske iz Hrvatskoga državnog arhiva, spisu kojega Jakovina ni ne spominje, datiranu 17. lipnjem 1945., dakle, više od mjesec dana nakon što su partizani ušli u Zagreb. Problem je što nepotkrijepljene teze reduciraju dokaze, pa tako svakoga nacionalno osjetljiva intelektualca možemo proglasiti šovinistom i fašistom, a svakoga socijalno senzibilizirana komunistom i prevratnikom.
Odgovornost povjesničara u ovoj se knjizi višekratno definira, a možda najbolje u članku o Danzigu 1939., a zapravo kolektivnoj o gluhoći na patnje drugih: „Dobra historiografija može pomoći u postavljanju vrlo korisnih pitanja za društvo danas, ali loša historiografija može ubrzati velike korake unatrag.“ Korisna su samo ona pitanja koja uznemiruju uspavanu savjest i remete inerciju uvriježenih istina, kao što je i ono o urotniku grofu von Stauffenbergu u kojoj Jakovina smjelo i britko dokazuje da svijet nije trebao atentatora, nego krvnika, jer su samo tako pobjednici mogli ispisati jednoznačnu istinu.
Korisna pitanja su i neizbježna, kao što je neizbježno pitati se o naravi endehaškog režima sagrađena na krvi umorenih. Korisno se i u revizionističkom dobu prisjetiti da su „Dalmatinci od krajnjeg juga pa sve do Istre“ partizanski „pokret preko noći gotovo pa kroatizirali“, kao i zapitati se „zašto Hrvati tako stidljivo priznaju da bi im u povijesti bilo daleko teže da većina Hrvata u Drugom svjetskom ratu nije ustala u borbu protiv fašizma.“
Jakovina ne daje odgovore, znajući da je odgovornost povjesničara pitati se i zahtijevati da se otvori objektivna rasprava zbog tisuća Hrvata koji su ginuli za slobodu, a dobili nešto drugo. Naravno, kao i u nizu drugih tema koje je otvorio, dokazuje da je domoljublje priznavanje i kritičko preispitivanje prošlosti, a ne psovanje Srba i inih u zamračenoj balkanskoj krčmi. Hoće li njegova pitanja naći odgovore u glavama gdje mahom vlada glupost kao svemirska konstanta, manje je bitno. Važno je zvati se Jakovina.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Svijet bez katarze
- Fraktura 05/2023.
- 520 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533585833
Knjigom 'Svijet bez katarze' Tvrtko Jakovina prosvjetiteljski podsjeća našu javnost da je svijet jedan. Putuje Jakovina od meksičkog Veracruza, preko Konga i Alžira, do Kašmira, vraća se u Latinsku Ameriku, u Honduras, Peru, na Kubu, ne može zaobići Europu... i pritom dokida autističnu, provincijalnu dihotomiju između 'nas' i 'bijelog svijeta'.