Trajemo li mi današnji tek u zlokobnoj “imitaciji života” i jesmo li stigli do “otvorenoga kraja”? Je li, citirat ćemo i dalje samoga Petraka, svijet još samo “zločinačka ludnica”, a pjesma “suvišna riječ” u “surovom jeziku Ničega”? Bilo bi lako, u kaosu u kojemu jesmo, odgovoriti potvrdno na ova pitanja da usprkos svemu, još i danas, ne postoji poezija kakva je Petrakova. Ona koja je u stanju biti svjesna fatalnosti u kojoj bi se sve preostalo ljudsko našlo da nema, pa ma kako to patetično zvučalo, upravo poezije kao čuvara preostalih krhotina jezika. S. Zweig jednom je, imajući na umu Byrona, Goethea i zasigurno Hölderlina, napisao: “Uvijek će uskrsavati takvi bogodani pjesnici jer besmrtnost neprestano poklanja takav dragocjen dar čak i onom dobu koje ga je najmanje vrijedno.”

"Na otvorenom kraju" kruna je Petrakova pjesništva, a ono što ga i ovdje krasi nisu samo i više nego aktualna eshatološka pitanja nego i sjajno umijeće da svoje stihove učini životnima i duhovitima, s jasnim uvidom u sve apsurde vremena koje nas neprestano zasipa, napisao bi Shakespeare, “bukom i bijesom”. Nikica Petrak, bez obzira na životno iskustvo, istinski je, zapitani mladić s rijetkim darom da još uvijek vidi neponovljivo čudo svijeta, usuprot (ne)vremenu i rezigniranoj ravnodušnosti – i u nama samima i svugdje oko nas.

Delimir Rešicki 

***

Nikica Petrak hrvatski je pjesnik, esejist i prevo-ditelj. Gimnaziju je završio u Zagrebu pa diplomirao anglistiku i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Početkom šezdesetih bio je urednik kulturne rubrike u Studentskom listu. Radio je kao novinar i urednik emisija iz kulture na Televiziji Zagreb, urednik u nakladničkoj kući Liber, sa-vjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture te kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Redoviti je član HAZU-a od 2004. Pjesme objavljuje od 1959. Do sada je objavio knjige poezije i eseja Sve ove stvari, 1963., Razgovor s duhovima, 1968., Suho slovo, 1971., Tiha knjiga, 1980., Izjava o namjerama, 1989., Izabrane pjesme, 1991., Ispadanje iz povijesti, 1996., Razmicanje paučine, 1999., Neizgovoreni govor: zapisci nasumce, 2003., Arka, 2004., Od ljubavi, 2004., i Blaženo doba, 2009. Goranov vijenac za poeziju dobio je 1996.