Lara Jean drži svoja ljubavna pisma u kutiji za šešire koju joj je poklonila pokojna majka. Nisu to ljubavna pisma koja joj je netko drugi pisao. Ne, to su pisma koja je sama napisala svojim dečkima, u koje je ikada bila zaljubljena, svoj petorici.

Dok ih je pisala, na papir je stavljala i dušu i srce. Priznavala je u njima sve ono što se u stvarnome životu nikada nije usudila izgovoriti. Jer ta su pisma bila samo za njezine oči. Sve do dana kada njezina pisma počnu stizati onima kojima su namijenjena, a ljubavni život Lare Jean od imaginarnog postane sasvim stvaran, i potpuno izvan njezine kontrole.

"Dok pišem, ne suzdržavam se. Pišem kao da on to nikad neće pročitati. Jer i neće. Svaku tajnu misao, svaku promišljenu primjedbu, sve što sam čuvala u sebi, sve to stavljam u pismo. Kad završim, zapečatim ga, napišem adresu pa ga stavim u kutiju.

To nisu ljubavna pisma prema najtočnijoj definiciji. Moja pisma nastaju u trenutku kad više ne želim biti zaljubljena. Ona nastaju na rastanku. Jer nakon što napišem pismo, više ne osjećam sveprožimajuću ljubav. Mogu jesti pahuljice i ne pitati se voli li i on banane s pahuljicama Cheerios; mogu pjevati uz ljubavne pjesme i ne pjevati ih njemu. Ako je ljubav poput opsjednutosti, onda su pisma poput egzorcizma. Moja me pisma oslobađaju. Ili bi to barem trebala činiti."

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.