Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča. 

"Umrežena" je odabir štokavskih, a "Život večni" kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova. 

Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu. 

I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove. 

Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi... To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem granitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, omasterom, a katkad šrajbmašinom ili lapto- pom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama...

( iz uvodne bilješke Božice Brkan )

***

Da bi se netko ozbiljnije upustio u eksperiment sa suvremenom kajkavskom ženskom prozom ili se barem izdašnije koristio kajkavskim jezikom za govore svojih likova, do Božice Brkan nismo doživjeli.

Dodatna je vrijednost zbirke rječnik koji tumači, ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinec) kraj Križa. Izraziti se na gotovo zaboravljenom jeziku djetinjstva, vrlo ekspresivno i uvjerljivo u formi moderne kratke priče svakako je nov i još nedoživljen prilog suvremene hrvatske književnosti u doba apsurda i nedosegnute postmoderne. Svojevrsni re-modernizam kajkavske priče neće samo biti vrijedan prilog rječničkom blagu nego i obnovljenim narativnim tehnikama koje čitatelja, unatoč djelomičnom jezičnom hermetizmu, drže u zavidnoj privrženosti uz priču.

Nije stoga čudno da su se več i malobrojne priče Božice Brkan našle u "Antologiji hrvatske kratke priče" akademika M. Šicela, kao i da su bile objavljivane u središnjim hrvatskim književnim časopisima (Republika, Koio, Kaj), odnosno glasilima (Hrvatsko slovo, Moslavačko zrcalo, Večernji iist itd.) te zbornicima s natječaja kratkopričaša, na kojima je redovito najmanje u užem izboru.

Netko tko bi se bavio odnosom pripovijedanja i trača mogao bi ovdje dobro profitirati, jer se pokazuje da i trač nije ništa drugo nego usmena pripovjedna književnost, koja je ljudima potrebna da prežive svoje manje ili veće traume, svode međusobne račune i zadovolje svoje osjećaje pravde ili da prije nego što nas napuste osmisle svoje najčešće neispunjene, apsurdne i besmislene živote.

Zvonko Kovač

Božica Brkan, književnica, novinarka i urednica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavštinom.

Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica (Vjesnik, Večernji list) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com) a vodi osobnu stranicu www.bozicabrkan.com. Dobitnica je nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog ("Vrt" Večernjega lista) za 2000. godinu. 


Uz brojne visokonakladne kuharice, ljubiće i druge knjige, objavila je samostalne književne: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.); izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.); roman Lift ili politička melodrama (1993.); zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.); knjige pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.) i To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.); zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); roman Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) (u najužem iz- boru za V.B.Z.-ovu nagradu za rukopis romana); Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); zbirku pjesama obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen nagradom DHK i Pasionske baštine te u najužem izboru za Galovića); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića); zbirku kratkih priča Umrežena (2017.) i zbirku kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.), roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavsku zbirku pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.), ogleda Umjesto kave / izbor blogova o netemama 2026. – 2023. (2024.), slikovnicu s ilustracijama Daria Kukića Čudo od Vlaja / Ilustrirana biografija Ivana Meštrovića (2024.)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.