Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča. 

"Umrežena" je odabir štokavskih, a "Život večni" kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova. 

Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu. 

I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove. 

Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi... To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem granitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, omasterom, a katkad šrajbmašinom ili lapto- pom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama...

( iz uvodne bilješke Božice Brkan )

***

Knjiga priča "Umrežena" posredno pokriva mjesto prijepora o mogućim načinima gledanja na ono što čini našu suvremenost: što je u njoj dobro, progresivno i zdravo (kako to već reklame nude), a što nas to mijenja, urušava i osamljuje?

Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu većine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo. Sadašnjost, neizdrživa do oksimoronske i začudne postojanosti, oblikuje se pojedinačnim porazima, sumnjama, brigama i strahovima. Idući je njezin plan da se, ipak, nešto učini s vlastitim životom, čak i pod cijenu toga da se to pretvori u uzaludnu opsesiju.

Miroslav Mićanović

Božica Brkan, književnica, novinarka i urednica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavštinom.

Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica («Vjesnik», «Večernji list») u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com) a vodi osobnu stranicu www.bozicabrkan.com.


Objavila je samostalne knjige: zbirku kajkavskih pjesama "Vetrenica ili obiteljska arheologija" (1990.), izbor novinskih feljtona "Enciklopedija špeceraja" (1990.), roman "Lift ili politička melodrama" (1993.), zavičajnu čitanku "Oblizeki – Moslavina za stolom" (2006.), knjige pjesama "Bilanca 2.0/ Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme" (2011.) i "To Toni – Molitva za tihu sućut" (2011.), roman "Rez, Leica-roman u 36 slika" (2012.), izbor kajkavskih tekstova "Kajkavska čitanka Božice Brkan" (2012.), zbirku kajkavskih pjesama "Pevcov korak/ Kajkavski osebušek za EU"  (2012.), nagrađenu "Katarinom Patačić» za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskome u 2012. godini, zatim zbirku pjesama "Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013."  te roman "Ledína" (2014.) te najnovije - zbirku priča “Umrežena” (2017.) i zbirku priča na kajkavskom “Život večni” (2017.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.