Kako iskustvo pokazuje, da bi se promijenila struktura recepcije neke nacionalne književnosti nije je potrebno prijevodom seliti u Kinu ili Indoneziju. Dovoljno je, u austrijskome slučaju, samo prijeći granicu u neku od zemalja bivše Monarhije i recepcijska hijerarhija Musil-Doderer-Bernhard-Jelinek, pa tek onda svi ostali, više ne vrijedi, nego svako tržište i jezik bira svoje favorite. U hrvatskome slučaju to su tijekom posljednje godine dana bili i još uvijek jesu Peter Henisch i Eva Menasse.

Kod Eve Menasse dogodila se i nagla međunarodna afirmacija, ona je od uspješne i ozbiljne novinarke koja je napisala tek nešto malo pripovjedne proze, primjerice obiteljski roman "Vienna", u kratkom razdoblju dosegla status istinske književne zvijezde, ne samo na njemačkome govornom području. Roman "Vremenski kristali" napisan je vješto i kultivirano nesumnjivo pripada tzv. visokoj književnosti, a sadržajno je srodan megapopularnoj Eleni Ferrante. Prati odrastanje i život Roxane (Xane) Molin kroz poglavlja napisana iz očišta raznih likova koji se nađu uz njezinu životnu stazu: prijateljice, sina, potencijalnog ljubavnika, poslovnih suradnika, stanodavca, slučajne promatračice...

Iako bi se moglo reći da je zbog svoje teme ovo roman za žensku publiku, Eva Menasse ne daje popust ženskome rodu, nego postavlja vrlo bolna pitanja: kada savjesnost u poslu prelazi u fašizam? Što dugujemo prijateljima iz djetinjstva? Ima li u životu vjerne žene ipak prostora za drugog muškarca i ako ga ima kako je nastao? Je li moguće izjednačiti suprugovu djecu iz prvoga braka s vlastitom? Što u životu znači plan, a što spontanost?

Ovaj roman može dati i određene smjernice domaćim piscima i pokazati da je o složenim životnim pitanjima moguće pisati bez patetike i mučnih prizora, kultiviranim jezikom i s perspektivičkim odmakom. I da to svejedno odlično funkcionira ako je dobro napravljeno. Naizgled znanstveno-fantastični naslov "Vremenski kristali" odgovara njemačkome "Quasikristalle" i odnosi se na kristalinične strukture koje se ne formiraju prostorno, nego se ukazuju samo promjenama kroz vrijeme. Život kao kristalinična struktura, jasnije ili manje jasno vidljiva, sjajnija ili mutnija.

Novinarka i književnica Eva Menasse rođena je 11. svibnja 1970. godine u Beču kao kći nekadašnjega austrijskog nogometaša Hansa Menassea i polusestra pisca Roberta Menassea. Studirala je germanistiku i povijest u Beču. Nakon studija najprije radi kao novinarka za austrijske novine, a u isto vrijeme dopisnica je njemačkih novina Frankfurter Allgemeine Zeitung.

U izravnoj dopisničkoj ulozi iz Londona je 2000. godine izvještavala o sudskoj parnici protiv poricatelja holokausta Davida Irvinga. Rasprava o tom procesu poslužila joj je kao predložak za njezinu prvu knjigu, koju je još iste godine objavila pod naslovom "Holocaust vor Gericht". Pet godina poslije objavljuje svoj prvi roman, "Vienna", za koji je iste godine nagrađena. Zbirku pripovijedaka "Lässliche Todsünden" objavljuje 2009., a za naslove pojedinih pripovijedaka poslužilo je sedam smrtnih grijeha. Potom objavljuje djelo "Wien. Küss die Hand, Moderne" (2011.), roman "Quasikristalle" (2013.), zbirku eseja "Lieber aufgeregt als abgeklärt" (2015.) i roman "Tiere für Fortgeschrittene" 2017. godine.

U pisanju i istraživanju Menasse je usredotočena na teme kao što su suočavanje s prošlošću, identitet Židova, traumatska iskustva i posljedice, kao i na individualne i kolektivne mehanizme potiskivanja prošlosti. Njezina djela prevedena su na više svjetskih jezika, a za svoje književno stvaralaštvo nagrađena je nekoliko puta, što je čini jednom od istaknutijih književnica današnje Austrije. Danas živi kao slobodna spisateljica i publicistica.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.