Evu Menasse hrvatska je publika „uhvatila“ u najboljem trenutku: točno u godinama njezina autorskog uspona / slave / pretvaranja u međunarodnu zvijezdu, tako da redom dobiva na uvid autorski materijal koji uživa značajnu međunarodnu recepciju, kako u vidu nagrada tako i u vidu prodanih primjeraka, a ipak ne s tolikim vremenskim odmakom da bi njezine knjige već bile prekrivene slojevima doktorskih disertacija i kanonizirajućih tekstova koji nerijetko autoritativno usmjere recepciju. S Evom Menasse i njezinim odnosom prema hrvatskoj publici sve je još otvoreno i moguće, makar su jasne indikacije već tu: čitateljska publika voli je i cijeni. 

Bilo bi pogrešno reći da su "Životinje za napredne" zbirka pripovijedaka. Naime riječ zbirka obično ukazuje na mukotrpno uspostavljanje kohezije među tekstovima napisanima kroz neko vrijeme i za razne prigode i namjene, koje onda izdavač i/ili autor nastoje objediniti i objaviti u jednome svesku. Ova knjiga je naprotiv od početka zaokružena i koncipirana kao jedinstvena cjelina, čije je načelo uspostavljanje korelacije između neke slabije poznate, bizarne činjenice iz životinjskoga svijeta s određenim situacijama u ljudskome svijetu. 

Obično u autorskim opusima kratke priče služe kao sonda za veće forme (romane) koje onda uslijede nakon prikupljanja produkcijskih i recepcijskih iskustava. Kod Eve Menasse put je bio obratan i zapravo logičan. Naime pitanje je koliko su njezini romani zaista romani: kod nas izdani Vienna i Vremenski kristali, pogotovo ovaj potonji, nizovi su priča i scena povezanih glavnim likovima, no nema one složene konstrukcije gdje se povezuje sve sa svime u složenu električnu shemu gdje prekid samo jedne žičice uzrokuje opći mrak.

Izrasla iz novinarskoga miljea, Eva Menasse je u interakciji s kritikom očito spoznala da je njezina najveća snaga ronjenje na dah, korištenje mnogo puta hvaljene spisateljske virtuoznosti za to da se snažno, bez padova od početka do kraja izvuče jedna ideja, slika i argumentacija, bez okova velike konstrukcije romana čiji unutarnji zahtjevi postaju sve glasnijima kako tekst odmiče.

Novinarka i književnica Eva Menasse rođena je 11. svibnja 1970. godine u Beču kao kći nekadašnjega austrijskog nogometaša Hansa Menassea i polusestra pisca Roberta Menassea. Studirala je germanistiku i povijest u Beču. Nakon studija najprije radi kao novinarka za austrijske novine, a u isto vrijeme dopisnica je njemačkih novina Frankfurter Allgemeine Zeitung.

U izravnoj dopisničkoj ulozi iz Londona je 2000. godine izvještavala o sudskoj parnici protiv poricatelja holokausta Davida Irvinga. Rasprava o tom procesu poslužila joj je kao predložak za njezinu prvu knjigu, koju je još iste godine objavila pod naslovom "Holocaust vor Gericht". Pet godina poslije objavljuje svoj prvi roman, "Vienna", za koji je iste godine nagrađena. Zbirku pripovijedaka "Lässliche Todsünden" objavljuje 2009., a za naslove pojedinih pripovijedaka poslužilo je sedam smrtnih grijeha. Potom objavljuje djelo "Wien. Küss die Hand, Moderne" (2011.), roman "Quasikristalle" (2013.), zbirku eseja "Lieber aufgeregt als abgeklärt" (2015.) i roman "Tiere für Fortgeschrittene" 2017. godine.

U pisanju i istraživanju Menasse je usredotočena na teme kao što su suočavanje s prošlošću, identitet Židova, traumatska iskustva i posljedice, kao i na individualne i kolektivne mehanizme potiskivanja prošlosti. Njezina djela prevedena su na više svjetskih jezika, a za svoje književno stvaralaštvo nagrađena je nekoliko puta, što je čini jednom od istaknutijih književnica današnje Austrije. Danas živi kao slobodna spisateljica i publicistica.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.