Uz Novakov roman "Mirisi, zlato i tamjan" Šoljanov je "Kratki izlet" ponajbolje djelo hrvatske egzistencijalističke književnosti. Ovo djelo svjedoči o filozofskim, svjetonazorskim dvojbama hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća, kao dojmljiva umjetnička činjenica naše uronjenosti u evropske književne i intelektualne tokove u tom razdoblju.


Antun Šoljan jedan od rijetkih koji je čitavoga života bio profesionalni književnik, urednik, antologičar, prevoditelj, u književnosti se javio kao šesnaestogodišnjak pjesmama. Njegova se koncepcija književnosti, koju je gradio cijeloga života, ogleda već u djelovanju u trima kultnim časopisima pedesetih godina (Krugovi, Međutim, Književnik) u kojima je bio urednik, pokretač novoga načina mišljenja o literaturi i autor s neupitnim potencijalom (i kasnije, osobitom karizmom).

Zagovarajući visoke estetske i moralne zasade, bio je iznimno cijenjen u intelektualnim i kulturnim krugovima, premda ne i od strane državne politike, što ne čudi osobito, pogotovo uzme li se u obzir njegova beskompromisnost i sklonost istraživanju granica slobode, kako pjesničke, tako i ljudske uopće.

Šoljanove knjige imale znatnoga utjecaja na formiranje novoga načina mišljenja i razumijevanja poezije, jer se u njima ogledao stav u kojem su priređivači, slijedeći osobno iskustvo autora, zagovarali poetiku izrazito modernističkoga iskustva na zasadama T.S. Eliota i A. B. Šimića.

Osobitost Šoljanova stava pri tom je tješnja veza s dubljim slojevima nacionalne i kulturne baštine s kojom citirno i refleksivno korespondira, pa tako postaljeno ishodište nanovo istražuje i promišlja odnos između tradicije i pojedinačnog talenta, općeg bogatstva obrazaca i mogućnosti vlastitoga oslobađanja od njih. Smisao poezije stoga se određuje i kao poticanje memorije, buđenja osjećaja, postojanja tradicije i kontinuiteta, pa je utoliko uvijek poticajno i za onoga koji piše i za onoga koji je čita.

Šoljan je čitavim svojim djelom (ali i životom), premda ne uvijek neposredno čitljivo, svjedočio doba u kojem je živio i stvarao. Njegovi obični likovi i obične situacije zapravo su ironijski znakovi, nositelji univerzalnih značenja koja se često čitaju kao groteskne scene, osobito u dramama.

Antun Šoljan (Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.), studirao je anglistiku i germanistiku u Zagrebu. Jedan je od rijetkih koji je čitavoga života bio profesionalni književnik, urednik, antologičar, prevoditelj, u književnosti se javio kao šesnaestogodišnjak pjesmama. Njegova se koncepcija književnosti, koju je gradio cijeloga života, ogleda već u djelovanju u trima kultnim časopisima pedesetih godina ("Krugovi", "Međutim", "Književnik") u kojima je bio urednik, pokretač novoga načina mišljenja o literaturi i autor s neupitnim potencijalom (i kasnije, osobitom karizmom).

Pisao je pjesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone te priredio niz antologija, poput "Sto najvećih djela svjetske književnosti".

Zagovarajući visoke estetske i moralne zasade, bio je iznimno cijenjen u intelektualnim i kulturnim krugovima, premda ne i od strane državne politike, što ne čudi osobito, pogotovo uzme li se u obzir njegova beskompromisnost i sklonost istraživanju granica slobode, kako pjesničke, tako i ljudske uopće…

Objavio je sedam zbirki pjesama (među ostalima "Na rubu svijeta", 1956., "Gartlic za čas kratiti", 1965., "Bacač kamena", 1985.; "Prigovori", 1992.), petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV, čak i videoperformance (npr. "Brdo", 1964., "Galilejevo uzašašće", 1966., "Dioklecijanova palača", 1969.), tri knjige eseja i feljtona, četiri knjige priča ("Specijalni izaslanici", 1957., "Deset kratkih priča za moju generaciju", 1966., "Obiteljska večera", 1975., "Hrvatski Joyce i druge igre", 1989.) i pet romana ("Osumnjičeni", 1960., "Izdajice", 1961., "Kratki izlet", 1965., "Luka", 1974. i "Drugi ljudi na Mjesecu", 1978.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.