Gledajući cjelinu okupljanih Šoljanovih pjesama lako ćemo ustanoviti kako mu trud nije bio uzaludan, te kako se, kažimo tako, Muza učestalo odazivala svome podjednako poniznom koliko i podrugljivom pokloniku. Ne uzimajući ni sebe odveć ozbiljno, on je uspio uspostaviti ravnotežu između visokih pretenzija i (uvijek) ograničenih, ograničavajućih mogućnosti, te tako stvoriti uvjerljiv korpus i nizove još uvjerljivijih, upravo antologijskih dijelova. Ne samo u okvirima tzv. krugovaškoga naraštaja, nego i u općem pregledu hrvatskoga pjesništva druge polovice dvadesetoga stoljeća Šoljanova lirsko-epska parcela prepoznatljiva je i snažna, nedvojbeno jedna od najznačajnijih i najreprezentativnijih, a po nekom svojstvima čak amblematična. Tonko Maroević

Antun Šoljan (Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.), studirao je anglistiku i germanistiku u Zagrebu. Jedan je od rijetkih koji je čitavoga života bio profesionalni književnik, urednik, antologičar, prevoditelj, u književnosti se javio kao šesnaestogodišnjak pjesmama. Njegova se koncepcija književnosti, koju je gradio cijeloga života, ogleda već u djelovanju u trima kultnim časopisima pedesetih godina ("Krugovi", "Međutim", "Književnik") u kojima je bio urednik, pokretač novoga načina mišljenja o literaturi i autor s neupitnim potencijalom (i kasnije, osobitom karizmom).

Pisao je pjesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone te priredio niz antologija, poput "Sto najvećih djela svjetske književnosti".

Zagovarajući visoke estetske i moralne zasade, bio je iznimno cijenjen u intelektualnim i kulturnim krugovima, premda ne i od strane državne politike, što ne čudi osobito, pogotovo uzme li se u obzir njegova beskompromisnost i sklonost istraživanju granica slobode, kako pjesničke, tako i ljudske uopće…

Objavio je sedam zbirki pjesama (među ostalima "Na rubu svijeta", 1956., "Gartlic za čas kratiti", 1965., "Bacač kamena", 1985.; "Prigovori", 1992.), petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV, čak i videoperformance (npr. "Brdo", 1964., "Galilejevo uzašašće", 1966., "Dioklecijanova palača", 1969.), tri knjige eseja i feljtona, četiri knjige priča ("Specijalni izaslanici", 1957., "Deset kratkih priča za moju generaciju", 1966., "Obiteljska večera", 1975., "Hrvatski Joyce i druge igre", 1989.) i pet romana ("Osumnjičeni", 1960., "Izdajice", 1961., "Kratki izlet", 1965., "Luka", 1974. i "Drugi ljudi na Mjesecu", 1978.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.