Samuel Beckett je svoju književnu karieru započeo upravo ovim - našoj javnosti malo poznatim Beckettovim ranim djelom "Proust" (1931). To je kritička monografija o genijalnom Francuzu, ali još više je to svjedočanstvo o duhovnom susretu dvaju velikih pisaca, knjiga pisana s velikom ljubavlju i uzbuđenjem.

Beckett pristupa Proustovu tekstu s oštrim skalpelom u ruci i nemilosrdno ga razuđuje do tančina. Na prvi pogled reklo bi se da u njegovu pristupu nema sustavnosti, jer ga neodoljiva igra asocijacija vuče čas na jednu čas na drugu stranu, i čitatelj nikada ne zna gdje će i kako će njegova rečenica završiti. Ali kad se knjiga pročita do kraja, vidi se s kolikom je akribijom Beckett analizirao djelo čovjeka kojemu se divio.
 

Dio privlačnosti monografije Proust leži u načinu kako Beckett izravno daje naslutiti da kreće vlastitim putem, što se vidi odmah na početku ali se potvrđuje i u glavnini teksta. Međutim, iako se Proustov utjecaj ne da zanijekati, Beckettovo pismo je toliko individualno da njegovu vrijednost ne može umanjiti otkriće duboko skrivenih paralela. Posebno se to vidi kad Beckett na kraju pronicavo ističe kako je Proustovo razumijevanje vlastita pisanja često protuslovno s onim što govori. Suočavajući se sa zbrkanim tijekom života,

Recimo i to da razumijevanje Becketta ne može biti cjelovito bez poznavanja ovog njegova mladenačkog Prousta u kojem iskreno priznaje koliko je na njega utjecao taj francuski pisac. Proustovo mu je djelo znatno pomoglo da „ostvari invertiranu sintezu čitave lirske literarne tradicije" postavši jednim od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća.

(Mate Maras)

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na Ecole Normale Superieure u Parizu. Neko je vrijeme tajnik i prijatelj J. Joycea, a od 1938. i trajno živi u Parizu. Od 1945. piše na francuskom jeziku.

Njegov intrigantan opus u cjelini je posvećen promišljanju ljudske otuđenosti i samoće. Autor je mnogobrojnih romana, pripovijedaka i pjesama, no svjetsku su mu slavu donijela dramska djela, osobito "U očekivanju Godota" ("En attendant Godot", 1952) i "Svršetak igre" ("Fin de partie", 1957). Uz E. Ionesca i J. Geneta jedan je od najistaknutijih autora kazališta apsurda. Beckettov je antifeatar, prožet tragovima nadrealizma, J. Joycea i F. Kafke, snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta.

Tipičan jej beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje, na glas koji govori sam za sebe. Taj je automatizam govora nezaustavljiv premda riječi nemaju poruke ni sadržaja, izgovara šutnju i ništavilo, ali i neuništivost stvaralačkog nagona. Becketta zanima biće samog jezika; glas dolazi iz daljine, ne pripada autoru već samo prolazi kroza nj, potječe od cjelokupnosti čovječanstva.

Zamijenivši materinski jezik francuskim, Beckett je pojačao dojam otuđenosti; ogoljen i bizaran, njegov izraz sažima surovost egzistencije, tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Razne bolesti i bijeda u kojoj je pisac proveo velik dio života odrazili su se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe uspomene, nada i žudnja.

Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse; nestaje stilskih odlika, prevladava nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. I dramski i prozni Beckettovi tekstovi uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton im je sarkastičan i samorazoran.

Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i najviše izvođena u razdoblju između 1950-70. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.