Knjige, baš poput ljudi, imaju svoje unikatne sudbine, pa tako i prvi dio romaneskne trilogije nobelovca Samuela Becketta, "Molloy", intrigantno djelo puno složenih značenja i nadahnuća koje nadilazi uvelike vrijeme u kojem je nastalo. Fascinantnost ovog romana leži upravo u njegovoj bogatoj slojevitosti, koja ga čini tako svevremenskim i univerzalnim i neiscrpnim štivom.

Iskrenost iskaza njegova autora koja je na trenutke gotovo bolna, prožeta je genijalnim nadahnućem književnika čije je djelo sinonim vječnih pitanja, ali i odgovora koje je nalazio na najnevjerojatniji i najoriginalniji način. Za primjer: "Jer ništa ne znati nije ništa, ništa ne htjeti saznati također, ali ništa ne moći saznati, znati da ništa ne možeš saznati, to smiruje dušu neznatiželjnog tragatelja."

Iako je Beckett, planetarno poznat po svom genijalnom dramskom uratku "U očekivanju Godota", promovirao svoj egzistencijalistički svjetonazor kroz formulu dvojne borbe pojedinca s beznađem-prazninom, u "Molloyu" otkriva i potpuno nove teme i kvalitete svoje umjetničko-filozofske fantazije i spremnosti na novo beskompromisno istraživanje, ovog puta u smjeru skrivene nade.

Glavni junaci Molloy i Moran - prividno izgubljeni, ali na trenutke gotovo nepodnošljivo mudri - i njihove emotivne i moralne dvojbe, bliskiji su no ikad suvremenom čitatelju, pritisnutom egzistencijalnom tjeskobom, kao i nadirućim vijestima o kataklizmama i mogućim apokalipsama, no ništa manje željnom dubokog i trajnog doživljaja života u njegovoj punini.

Zato je novo ukoričenje Molloya više no dobrodošlo i važno podsjećanje na ovu bezvremenu knjigu.


(Iz pogovora Maje Gjerek)

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na Ecole Normale Superieure u Parizu. Neko je vrijeme tajnik i prijatelj J. Joycea, a od 1938. i trajno živi u Parizu. Od 1945. piše na francuskom jeziku.

Njegov intrigantan opus u cjelini je posvećen promišljanju ljudske otuđenosti i samoće. Autor je mnogobrojnih romana, pripovijedaka i pjesama, no svjetsku su mu slavu donijela dramska djela, osobito "U očekivanju Godota" ("En attendant Godot", 1952) i "Svršetak igre" ("Fin de partie", 1957). Uz E. Ionesca i J. Geneta jedan je od najistaknutijih autora kazališta apsurda. Beckettov je antifeatar, prožet tragovima nadrealizma, J. Joycea i F. Kafke, snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta.

Tipičan jej beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje, na glas koji govori sam za sebe. Taj je automatizam govora nezaustavljiv premda riječi nemaju poruke ni sadržaja, izgovara šutnju i ništavilo, ali i neuništivost stvaralačkog nagona. Becketta zanima biće samog jezika; glas dolazi iz daljine, ne pripada autoru već samo prolazi kroza nj, potječe od cjelokupnosti čovječanstva.

Zamijenivši materinski jezik francuskim, Beckett je pojačao dojam otuđenosti; ogoljen i bizaran, njegov izraz sažima surovost egzistencije, tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Razne bolesti i bijeda u kojoj je pisac proveo velik dio života odrazili su se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe uspomene, nada i žudnja.

Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse; nestaje stilskih odlika, prevladava nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. I dramski i prozni Beckettovi tekstovi uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton im je sarkastičan i samorazoran.

Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i najviše izvođena u razdoblju između 1950-70. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.