Kao i većina Beckettovih djela, duža pripovijetka (posrijedi je, uvjetno rečeno, pripovijetka, jer ne iskazuje naznake romaneskne strukture) Neimenjivi naizgled djeluje kao djelo - ni o čemu. Zacijelo, i u takvom lakonskom tumačenju ima mnogo istine, jer ako govori (a govori) o smislu (života, egzistencije, kulture...), Beckett nije daleko od slike svijeta u kojemu smisao - ne postoji.

Formalno gledajući, "Neimenjivi" je dugotrajan, kao u dahu ispisan solilokvij, u kojemu čitamo da "sadržaj nije važan, njega nema". Ispisan je u prvom licu jednine, no ako dijelom i razumijevamo (ne uvijek i ne u potpunosti) što nam se pripovijeda, nije nam baš jasno tko nam to pripovijeda. Štoviše, zarana se razotkriva da to nije jasno ni samom pripovjedaču. Zato on ne samo da nema imena nego je i "neimenjiv".

U tom šumu jednosmjernog komunikacijskog kanala i u toj šumi riječi od kojih ne vidimo stabla, "Neimenjivi" je možda ključno djelo (usput, ovo je prvi prijevod na hrvatski!) u detekciji cjelokupnoga Beckettova opusa, a što - paradoksalno kao što je i sam autor paradoksalan - ponajbolje govori o njegovoj kompleksnosti...

Uostalom, evo jednog od karakterističnih umovanja Beckettova junaka:

"Ali umjesto da kažem ono što nisam trebao reći i što više neću reći, što ću možda reći budem li to mogao, ne bi li bilo bolje da kažem nešto drugo, makar i to ne bi bilo ono što bi trebalo biti?"

(Iz pogovora Denisa Peričića)

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na Ecole Normale Superieure u Parizu. Neko je vrijeme tajnik i prijatelj J. Joycea, a od 1938. i trajno živi u Parizu. Od 1945. piše na francuskom jeziku.

Njegov intrigantan opus u cjelini je posvećen promišljanju ljudske otuđenosti i samoće. Autor je mnogobrojnih romana, pripovijedaka i pjesama, no svjetsku su mu slavu donijela dramska djela, osobito "U očekivanju Godota" ("En attendant Godot", 1952) i "Svršetak igre" ("Fin de partie", 1957). Uz E. Ionesca i J. Geneta jedan je od najistaknutijih autora kazališta apsurda. Beckettov je antifeatar, prožet tragovima nadrealizma, J. Joycea i F. Kafke, snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta.

Tipičan jej beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje, na glas koji govori sam za sebe. Taj je automatizam govora nezaustavljiv premda riječi nemaju poruke ni sadržaja, izgovara šutnju i ništavilo, ali i neuništivost stvaralačkog nagona. Becketta zanima biće samog jezika; glas dolazi iz daljine, ne pripada autoru već samo prolazi kroza nj, potječe od cjelokupnosti čovječanstva.

Zamijenivši materinski jezik francuskim, Beckett je pojačao dojam otuđenosti; ogoljen i bizaran, njegov izraz sažima surovost egzistencije, tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Razne bolesti i bijeda u kojoj je pisac proveo velik dio života odrazili su se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe uspomene, nada i žudnja.

Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse; nestaje stilskih odlika, prevladava nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. I dramski i prozni Beckettovi tekstovi uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton im je sarkastičan i samorazoran.

Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i najviše izvođena u razdoblju između 1950-70. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.