Malone (man alone?), naslovni "junak" ovoga zahtjevnog štiva, bespomoćan starac, već na početku kaže da je na umoru i da ne zna gdje se nalazi i kako se tu zatekao. Zatočen u sobi, nepokretan leži u postelji i jedino pogledom dotiče predmete što ga okružuju. Pomiren je s neizbježnim, prisjeća se proživljenoga - možda je on, zapravo, Molloy iz prvoga dijela trilogije, a možda i nije...

Beckett osporava svako prisjećanje jer fikcija nikada ne može pobjeći izvan zatvorenoga kruga vlastitih predstavljanja, stoga fikciju treba iznutra raskrinkati njezinim prividom ili beketovski rečeno: "Ništa nije tako stvarno kao ništa."

"Malone umire" je djelo u kojem Samuel Beckett na svoj jedinstveni način iznosi duhovito, sustavno, pa i poetično, svu složenost odnosa pisca, njegova djela i likova, s time da na neki način, zapravo, progovara o "svome radu u nemoći i neznanju". Strpljivo i minuciozno, uz primjetnu dozu crnoga humora, neumoljivo bilježi svaki detalj kao da ga je sam proživio. Kao i u preostala dva romana iz latentne trilogije, Molloy i Neimenjivi, autor i ovdje opsesivno ispisuje diskurzivnu nemoć čovjeka pred zidom sveopće tjeskobe.

Njegov svijet je svijet izvan i iznad osjetilnog opažanja, jer on probija granice viđenja i doživljaja. Zato je Beckett i danas, više od pola stoljeća nakon objavljivanja spomenutih djela, aktualan, moderan, avangardan, inspirativan...

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na Ecole Normale Superieure u Parizu. Neko je vrijeme tajnik i prijatelj J. Joycea, a od 1938. i trajno živi u Parizu. Od 1945. piše na francuskom jeziku.

Njegov intrigantan opus u cjelini je posvećen promišljanju ljudske otuđenosti i samoće. Autor je mnogobrojnih romana, pripovijedaka i pjesama, no svjetsku su mu slavu donijela dramska djela, osobito "U očekivanju Godota" ("En attendant Godot", 1952) i "Svršetak igre" ("Fin de partie", 1957). Uz E. Ionesca i J. Geneta jedan je od najistaknutijih autora kazališta apsurda. Beckettov je antifeatar, prožet tragovima nadrealizma, J. Joycea i F. Kafke, snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta.

Tipičan jej beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje, na glas koji govori sam za sebe. Taj je automatizam govora nezaustavljiv premda riječi nemaju poruke ni sadržaja, izgovara šutnju i ništavilo, ali i neuništivost stvaralačkog nagona. Becketta zanima biće samog jezika; glas dolazi iz daljine, ne pripada autoru već samo prolazi kroza nj, potječe od cjelokupnosti čovječanstva.

Zamijenivši materinski jezik francuskim, Beckett je pojačao dojam otuđenosti; ogoljen i bizaran, njegov izraz sažima surovost egzistencije, tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Razne bolesti i bijeda u kojoj je pisac proveo velik dio života odrazili su se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe uspomene, nada i žudnja.

Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse; nestaje stilskih odlika, prevladava nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. I dramski i prozni Beckettovi tekstovi uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton im je sarkastičan i samorazoran.

Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i najviše izvođena u razdoblju između 1950-70. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.