Irski romanopisac i dramatičar Samuel Beckett (1906-1989), uz lonesca i Geneta, najznačajniji je autor "kazališta apsurda" (U očekivanju Codota). Beckettove statične ili ciklične drame parodiraju dramatično i tragično, razotkrivaju i ismijavaju beznadnost ljudske sudbine. Proza mu je također napučena beskućnicima, klaunovima, bolesnim starcima i invalidima, lišenim konteksta i bilo kakvog civilizacijskog okruženja. Njegovi tekstovi odbijaju vertikalnost značenja; uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine.

Roman "Murphy" (1938) Beckettovo je treće prozno djelo. U njemu je jasno zacrtana problematika koju će razvijati i produbljivati u kasnijim radovima: apsurd i rezignacija, uzaludno protjecanje vremena, nemogućnost komunikacije, samoća u banalnoj svakodnevici, neumitnost propadanja i smrti, a ujedno i humorističan pristup svemu tome.

Protagonist romana, na poticaj djevojke koja ga voli, zapošljava se kao bolničar u psihijatrijskoj ustanovi, gdje ga mentalna poremećenost pacijenata privlači kao alternativni modus svijesti i egzistencijsko utočište. Murphy je preteča tipičnih beckettovskih protagonista: psihički izglobljen, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje.

Razorno sarkastičnim tonom, autor pojedinačnu dramu izvrće u farsu, ali putem jezične igre donosi i paradoksalnu nadu, vjeru u životni instinkt.

Snaga Beckettovih tekstova ne potječe od uprizorenja filozofskih ili socioloških teza, već od ogoljenih slika čovjekove patnje, s kojih je uklonjena maska osjećaja i uvjerenja. Djela su mu prevedena na mnoge jezike i doživjela su neizbrojne scenske adaptacije.

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na Ecole Normale Superieure u Parizu. Neko je vrijeme tajnik i prijatelj J. Joycea, a od 1938. i trajno živi u Parizu. Od 1945. piše na francuskom jeziku.

Njegov intrigantan opus u cjelini je posvećen promišljanju ljudske otuđenosti i samoće. Autor je mnogobrojnih romana, pripovijedaka i pjesama, no svjetsku su mu slavu donijela dramska djela, osobito "U očekivanju Godota" ("En attendant Godot", 1952) i "Svršetak igre" ("Fin de partie", 1957). Uz E. Ionesca i J. Geneta jedan je od najistaknutijih autora kazališta apsurda. Beckettov je antifeatar, prožet tragovima nadrealizma, J. Joycea i F. Kafke, snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta.

Tipičan jej beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golo postojanje, na glas koji govori sam za sebe. Taj je automatizam govora nezaustavljiv premda riječi nemaju poruke ni sadržaja, izgovara šutnju i ništavilo, ali i neuništivost stvaralačkog nagona. Becketta zanima biće samog jezika; glas dolazi iz daljine, ne pripada autoru već samo prolazi kroza nj, potječe od cjelokupnosti čovječanstva.

Zamijenivši materinski jezik francuskim, Beckett je pojačao dojam otuđenosti; ogoljen i bizaran, njegov izraz sažima surovost egzistencije, tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Razne bolesti i bijeda u kojoj je pisac proveo velik dio života odrazili su se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe uspomene, nada i žudnja.

Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse; nestaje stilskih odlika, prevladava nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. I dramski i prozni Beckettovi tekstovi uprizoruju nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton im je sarkastičan i samorazoran.

Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i najviše izvođena u razdoblju između 1950-70. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.