Književni kritičar u svojim analizama razmatra strukturu i kompoziciju djela, pripovjedne postupke, jezik i stil, karakterizaciju likova, odnos djela prema književnoj tradiciji, originalnost, kulturni i povijesni kontekst, i od kritičara se očekuje da ocijeni u kolikoj je mjeri autor u tome uspio, pri čemu bi trebao odvojiti osobni ukus od vrijednosnog suda.

Gromača ostaje na braniku visokog stupnja autonomije umjetničkog iskaza (na kojem su do jučer stajali mnogi), gdjekad svoju posvećenost opisujući i kao terapijsku nuždu. Iskustvo je pisanja samim tim estetički, ali i egzistencijalno osjetljivo (ujedno i prijeko potrebno), budući svi kontekstualni čimbenici idu protiv pripovjedačice.