Nakon svakog post-apokaliptičnog događaja gubi se nešto od staroga svijeta, nešto ostaje ne samo neiskazano nego i neiskazivo (sjetimo se samo koliko je teško mlađim generacijama objasniti kako je izgledao život prije mobitela ili Interneta). Svaka globalna kriza tako je bila apokalipsa u malom nakon koje smo nešto izgubili.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.

Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.

Sve ovo što smo postigli s Noći knjige ne bi bilo moguće da se u ovoj manifestaciji ne događa sinergija svih nas u knjižnom sektoru, od autora – pisaca, prevoditelja, ilustratora... preko urednika, izdavača, knjižara, knjižničara... kao i novinara koji od prvog dana medijski podržavaju našu manifestaciju.

Da ne bi sve bilo tako sivo, pohvalno je da se u posljednjih nekoliko godina percepcija knjižarstva počela mijenjati na bolje, pa danas i knjižari mogu računati na ponešto konkretnije potpore za različite aspekte svoga djelovanja, ali to nije niti izbliza dovoljno jer su zaostajanja velika, pogotovo ako se želi postići raznovrsnija ponuda knjiga u knjižarama.