Strukovne udruge pisaca, prevoditelja, glazbenika, filmaša... izražavaju svoju zabrinutost načinom na koji se donose bitne zakonske regulative umjetne inteligencije (AI) kao i njihovim sadržajem. Autori javno reagiraju ne samo kao zasebne organizacije već i kao članice širih europskih mreža organizacija kreativnih i kulturnih industrija.

Nisam zagovornik propisivanja kvota kao načina na koji bi se ženama omogućila adekvatnija, uravnoteženija zastupljenost u različitim oblicima javnog djelovanja, ali ako ne ide drugačije onda neka budu i kvote (za npr. predstavničke i upravljačke funkcije, dok se za književne nagrade kvote ipak ne mogu propisivati). No, kudikamo je potrebnije djelovati na promjenu društvene svijesti.

Vjerujemo da knjiga nije tek tržišni proizvod, već kulturno, edukativno i društveno važno sredstvo komunikacije. A upravo je komunikacija u sektoru knjige ono što nam je možda i najvažnije. Bez nje, teško je zamisliti zdrav knjižni ekosustav – bilo u Hrvatskoj, bilo drugdje. Zato ćemo i dalje nastojati biti medij koji sluša, spaja i, kad je potrebno, postavlja pitanja koja možda nisu uvijek ugodna,...

Čini se kako mnogi kolegice i kolege kroatisti (a i dio pisaca, rekao bih) nikako da shvati kako je period osnovne škole period stjecanja čitalačkih navika. Drugim riječima, ključno je u osnovnim školama da djeca zavole čitati. Jednom, kada dakle zavole čitati knjige, bit će prilike i za pisce poput Jagode Truhelke, Augusta Šenoe ili Zlate Kolarić-Kišur.

Neadekvatno financiranje školskih knjižnica pokazuje da smo kao društvo neodgovorni i škrti, da ne upotrijebim neku težu riječ, i zalud nam sve statistike, istraživanja i nedostatno financijski potpomognuti akcijski planovi. Škole se nekako snalaze, pa povremeno uspijevaju osigurati dio potrebnih sredstava projektima, financiranjem lokalne zajednice, donacijama... ali to im nije uvijek ostvarivo.