Onima koji djeluju u javnom sektoru i kojima brzina djelovanja nije baš i vrlina (kao da uvijek imaju sve vrijeme svijeta ispred sebe) dok oni iz realnog sektora, bilo privatni poduzetnici bilo freelanceri, dobro znaju da nemaju vremena za čekanje, navikli da sa svakim idućim mjesecom moraju iznova i pod velikim stresom osiguravati i isplaćivati plaće i honorare.

Nakon svakog post-apokaliptičnog događaja gubi se nešto od staroga svijeta, nešto ostaje ne samo neiskazano nego i neiskazivo (sjetimo se samo koliko je teško mlađim generacijama objasniti kako je izgledao život prije mobitela ili Interneta). Svaka globalna kriza tako je bila apokalipsa u malom nakon koje smo nešto izgubili.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.

Ulagati u obrazovanje i u kulturu, ulagati sasvim konkretno a ne deklarativno u provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ) znači zagrabiti dublje u državni proračun i tijekom ne jedne godine već kontinuirano tijekom barem tijekom jedne decenije investirati u sve one segmente i modele poticanja čitanja koji se u svakoj ozbiljnijoj europskoj zemlji smatraju nužnim.

Sustavi umjetne inteligencije 'uče' preuzimanjem i obradom velikih količina podataka, pa tako i djela zaštićenih autorskim pravima, dakle radi se o procesu koji može uključivati izradu neovlaštenih kopija autorskih djela. Stoga je američko Udruženje autora izradilo novu klauzulu za zabranu korištenja autorskog djela za obuku tehnologija umjetne inteligencije bez izričitog dopuštenja autora.