Oduvijek sam voljela kazalište, to je igra. Kad kažem da nešto volim onda ne mislim -  sviđa mi se, nego sam  temeljito fascinirana.  U kazalištu nisi sam, sve je timski rad, pa te srodne energije dodatno furaju, u teatru akteri ili izgaraju ili ih nema, nestanu.  Ali, bome, i u književnosti je tako. Mrzovoljni ljudi mi idu na živce, zbog njih se svijet sporije okreće. Pisac si, boga ti, pa onda...

Ne znam postoji li ono što nazivate književnim lobijima. No, svakako postoje neke preferencije, netko nekoga voli, a nekoga mrzi ili voli manje, a žiriji nagrada sastavljeni su od ljudi koji reagiraju ljudski. No, iz priča o kojima govorite stiče se dojam da su sve nagrade i svi natječaji namješteni, da nema ništa pošteno i da je sve dirigirano iz određenih centara. To naprosto nije tako. Moje je...

Pisanje je s jedne strane tezge mog života, kao balans onome s druge strane, programiranju, aplikacijama, tehnici. To što su s dvije strane i što u jednome nalazim odmak od drugoga ne znači i da se mogu (i želim) udaljiti od onoga što jesam i kako razmišljam, dapače. Ideje koje će mi poslužiti kao književni oslonac vrlo često crpim upravo s te druge strane, a dok pišem, vrlo često zapadam u petlje...

U gradovima istočnoevropske regije, nasilje protiv spolnih manjina pokazuje se kao konstanta, a konstanta je i ta sprega, motka političkog ekstremizma, okorjele i mitske ljudske predstave o "normalnosti i moralnosti", tog navijačkog razbijaštva i krajnje mržnje. (...) Mislim da ni nezavisnost Slovenije ni članstvo u EU nisu bitno izmijenili položaj LGBT zajednice. Važne stvari su napravljene davno...

Biti "mona i štupido“ je časno zanimanje, jer znači dijeliti sudbinu zajednice, jer znači da nam je glavna imovina naivna vjera da će nam svima sutra ipak biti bolje, ako se budemo trudili i ne budemo se dali gaziti, da društvo kojega smo dio ipak napreduje zahvaljujući našem doprinosu, unatoč pojedincima koji smatraju da njima može biti dobro bez obzira koliko je loše njihovim susjedima. Sasvim je...

Kakav bih ja to bio čovjek kada bih u svoju literaturu ugrađivao mržnju. To je nemoguće, papir se opire tome, riječi, jezik sve se opire tome. Svi dobri pisci su mahom antinacionalisti. Moja književnost o ratu je takva kakva je, realna. To je snimanje filmskom kamerom. Kad gledaš taj film na tebi je da donosiš zaključke. Sve je vidljivo, nema relativizacije, zna se vrlo dobro ko pripada kojoj vojsci....