Pisanje je s jedne strane tezge mog života, kao balans onome s druge strane, programiranju, aplikacijama, tehnici. To što su s dvije strane i što u jednome nalazim odmak od drugoga ne znači i da se mogu (i želim) udaljiti od onoga što jesam i kako razmišljam, dapače. Ideje koje će mi poslužiti kao književni oslonac vrlo često crpim upravo s te druge strane, a dok pišem, vrlo često zapadam u petlje...

Savršena kratka priča ostavlja dojam da ste ušli u svijet koji je potpun i nesavršen poput našeg, premda se od njega može razlikovati. Pisci prikupljaju ono što je u stvarnom životu razdvojeno vremenom, prazninom, navikom, monotonijom - i iznenada iskrsne svijet u kojem žive likovi, svijet u kojem su uvijek živjeli. Nema pravila za kratku priču, zato i volim književnost, tj. i postoje samo pravila...

Naša čitava regija ima teške probleme zbog nacionalnih sukoba, a čitava regija stane u Tokio ili New York City. Kad imaš globalnu perspektivu, onda naši problemi izgledaju sitno; danas je ta globalizacija stvarnost. Imamo osjećaj da nam je Kina u dvorištu, i o takvoj perspektivi ovise naši problemi. Problem identiteta nije više samo lokalni, nego i globalni, jer pripadamo čitavom svijetu, a ne samo...

Kakav bih ja to bio čovjek kada bih u svoju literaturu ugrađivao mržnju. To je nemoguće, papir se opire tome, riječi, jezik sve se opire tome. Svi dobri pisci su mahom antinacionalisti. Moja književnost o ratu je takva kakva je, realna. To je snimanje filmskom kamerom. Kad gledaš taj film na tebi je da donosiš zaključke. Sve je vidljivo, nema relativizacije, zna se vrlo dobro ko pripada kojoj vojsci....

Ako se bavite književnom kritikom, uputno je isključiti strah od zamjeranja. Potrebno je biti dobronamjeran, pakost s kritikom nema i ne bi trebala imati baš ništa zajedničko. Prigovore treba artikulirati kulturno,  s mjerom i sa stilom. Ako ste sigurni u svoju neovisnost, dobronamjernost, i pokušavate raditi na tome da zadržite što višu razinu argumentacije, poneka neugodnost ipak sigurno neće izostati,...

Nakon 1990., nekadašnje su jugoslavenske republike konstituirale svoje nacionalne kinematografije i to tako da su prije nastale filmove "prevele" u svoj korpus. Taj je proces prošao bez komentara, kao nešto što se podrazumijeva. No, iako legitiman i donekle razumljiv, on postaje problematičan ako se zanemare dvije stvari. Prva je da svi filmovi snimljeni prije 1990. ne prestaju time biti i jugoslavenski; ...